petak, 10. ožujka 2017.

PRIJATELJ - petak 1. korizmenog tjedna

Al' u tebe je praštanje, da bismo ti služili. 
(Ps 130, 4)
U ovom trenutku možeš razmišljati o tomu tko je tvoj najbolji prijatelj, onaj čije prihvaćanje ti donosi radost. Isus je dijelio s tobom svoj poseban odnos s Bogom. U našem srcu postoji mjesto koje ne može ispuniti nijedan čovjek, makar nam to bila i jako draga osoba. To mjesto može ispuniti jedino Bog. Bez osjećaja da nas Bog ljubi nećemo biti potpuni i naše će se srce osjećati prazno. Grijeh produbljuje taj osjećaj praznine i narušava naše prijateljstvo s Bogom, ali utječe i na naše odnose s ljudima i na naše mišljenje o samima sebi.
Danski filozof Søren Kierkegaard kaže: „Grijeh je očajnički htjeti biti pred Bogom samosvjestan ili očajnički ne htjeti biti samosvjestan.“[1] Ovo dvojako lice očaja govori da je unutarnja veza između čovjeka i Boga prekinuta. Boga se više ne smatra darivateljem života, bitka, slobode i ljubavi nego ga se doživljava kao suparnika, prijetnju, kao neprijatelja. Grijeh, govori sveti Ivan Pavao II.: „U istinskom i pravom značenju uvijek je djelo osobe, on je slobodno djelo pojedinačne osobe a ne grupe ili zajednice.“[2] Osloboditi čovjeka od ove odgovornosti značilo bi zanijekati dostojanstvo i slobodu ljudi koji se iskazuju, makar na negativan ili razarajući način i u odgovornosti za počinjeni grijeh. Ni u jednom pojedincu ne postoji ništa toliko osobno i neprenosivo kao zasluga za vrlinu ili odgovornost za grijeh.
Iako je grijeh osobno djelo i odgovornost za grijeh je na onomu koji ga je počinio, posljedice grijeha utječu na mnoge, a ne samo na osobu koja je grijeh počinila. Grijehom se nanosi uvreda Bogu, narušava se osobna svetost, vrijeđa se bližnji ili mu se daje loš primjer, umanjuje se svetost cijele Crkve. Kao što radeći na vrlinama pozitivno utječemo na svetost cijele Crkve, koja se po našim dobrim djelima umnaža, tako je nažalost i u negativnom vidu, da naš osobni grijeh narušava svetost Crkve kao zajednice.
Danas smo pozvani otkrivati dimenzije Božje ljubavi, praštanja, milosrđa i otkupljenja, da istinski doživimo Boga kao prijatelja. Bog nas toliko ljubi te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. (usp. Iv 3, 16). Sam naš Gospodin Isus kaže: „Nitko nema već ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje“ (Iv 15, 13) Naša pravednost mora biti veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, stoga prije nego prinesemo Bogu dar, moramo se s njim pomiriti ako smo ga uvrijedili, moramo se pomiriti i s Crkvom, jer smo grijehom umanjili i njezinu svetost, moramo se pomiriti i s bližnjim, a moramo oprostiti i sebi, da bismo imali mir. Ne moramo očajnički pokušavati spasiti sami sebe jer nećemo uspjeti, radije priđimo Bogu poput razmetnog sina i njegova ljubav će nas do kraja povući k životu i po pomirenju dati novi život.



[1]Usp. S. KIERKEGAARD, The Sickness Unto Death, Princeton Uni. Press,Princeton New Jersey, 1941., str.9
[2]IVAN PAVAO II., Pomirenje i pokora, KS, Zagreb, 1996., br. 16.