srijeda, 21. rujna 2016.

Posvemašnja predanost i zaogrnutost Kristom

»Uziđe Isus na goru i pozove koje sam htjede. I dođoše k njemu. I ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati s vlašću da izgone đavle« (Mk 3, 13–15). Isus poziva učenike. U pozivu veliku snagu nose riječi koje upućuju na razlog poziva: da budu s njim! To znači da Isus nije samo onaj koji u majčinoj utrobi oblikuje i prije toga poznaje i posvećuje za proroke, nego je i onaj koji trajno prati zvanje apostolâ (usp. Jr 1, 5). Apostoli su pozvani i poslani, no između ta dva predanja Isus zahtijeva vrijeme izgradnje kako bi apostoli ušli u dublji odnos prijateljstva i zajedništva s njim. Vrijeme bivanja s njim vrijeme je sjemeništa, odnosno bogoslovije (Katekizam Katoličke Crkve, br. 858–860).

To vrijeme između poziva i poslanja možemo nazvati vremenom radosti, produbljivanja odnosa, ali isto tako i vremenom odricanja i traganja. Kristov učenik u tom vremenu mira, kako bi sve više tragao za Učiteljem, pozvan je na trajni nemir. Taj nemir nije nemir ovoga svijeta, nego nemir koji proizlazi iz nemirenja s trenutačnim stanjem. On upućuje na želju za pronalaskom punine ljubavi. Također označava i spremnost učenika na stalno dovođenje u pitanje, jer to je jedini način za izgradnju i ulazak u puninu i izobilje Kristove radosti. Ako nismo spremni rušiti oštećene dijelove građevine našega života, nikada nećemo uspjeti izgraditi stabilnu građevinu, iz koje će odsijevati čvrstoća predanja, stabilnosti, sigurnosti ...
         Vrijeme formacije svećeničkih kandidata vrijeme je traganja, pronalaska i ljubljenja Onoga koji poziva. Znači li to da nakon toga vremena treba prestati tragati, pronalaziti i ljubiti? Nikako! Nakon vremena formacije, odnosno nakon primanja svetoga reda, svećenik je pozvan na još veću potragu za Onim kojega je u godinama formacije tražio, nalazio i ljubio. Ako smo jednom izgradili kuću, to ne znači da popravci na njoj više nikada neće biti potrebni. Tako i svećenik shvaća da svoje duhovno postojanje duguje radosnim susretima izgradnje u sjemeništu, te prosvijetljen radošću toga iskrenog iskustva i dalje želi tragati kako bi se neprestano predavao i zaogrtao Kristom. Tako dolazimo do naslova ovoga članka i shvaćamo da je sinonim za posvemašnju predanost i zaogrnutost Kristom trajnost traganja, pronalaska i ljubljenja. Drugog puta nema jer »doista je Ljubav ... vrijedna jedne ljubavi!« (Josemaría Escrivá, Put, br. 171).
Katekizam Katoličke Crkve u broju 877 sve ove misli vrlo lijepo ujedinjuje na sljedeći način: »... Gospodin Isus uspostavio je dvanaestoricu ... Zajedno izabrani, oni su zajedno i poslani te će njihovo bratsko jedinstvo biti u službi bratskog zajedništva svih vjernika, koje će biti kao odraz i svjedočanstvo zajedništva božanskih osoba.« Svećenik treba biti odraz i svjedočanstvo zajedništva božanskih osoba – tako kaže Isus, Bog. Kako bi bio odraz i svjedočanstvo trojstvene ljubavi, svećeniku, u svojoj ograničenosti, kao Božjem stvorenju ne preostaje drugi put nego da i sam bude uvučen u Izvor ljubavi! Jer, kako možemo drugima dati ono što sami nemamo? Kontinuitet traganja za ljubavlju (posvemašnja predanost i zaogrnutost Kristom) jedini je put davanja te iste ljubavi onima kojima je svećenik poslan. Sveti Franjo Asiški vrlo jednostavno govori: »Posveti sebe i posvetit ćeš društvo.«


Čovjek sam sebi nikada ne može biti mjerilo. Mogu izraziti mišljenje o tome kakav se sam sebi činim, ali pritom ne mogu izbjeći subjektivnost. O tome jesam li na pravom putu, trebam li se pomaknuti lijevo ili desno, može mi reći samo onaj koji je čvrsto ukorijenjen u Onomu kojega i ja želim slijediti. Upravo zbog toga važno je imati kvalitetno duhovno vodstvo. Bez takvoga vodstva nema potpunog predanja i zaodjenutosti Kristovom milošću. Čak je i Isus svoje molitve upućivao Ocu i tražio savjete. Koliko li je tek nama potreban duhovni otac! Duhovnom vođi treba povjeriti sve: želju za svetošću, svakidašnje zaprjeke koje utječu na unutarnji život, sve padove i uzdignuća. Takvo vodstvo zahtijeva apsolutnu iskrenost i u njemu se ne smije dopustiti ni najmanja tajna. Valja duboko otvoriti dušu bez okolišanja i straha, inače bi onaj u početku ravan put postajao sve zapleteniji, a ono što je na početku bilo sitnica, pretvorilo bi se u gušeći zalogaj. Escrivá kaže: »Oni su od drva od kojega se prave sveci – kažu o nekim ljudima. Bez obzira na to što sveci nisu bili od drva, nije dovoljno imati samo drvo. Treba mnogo poslušnosti duhovnome vođi i mnogo poučljivosti milosti. Ako se, naime, ne dopusti milosti Božjoj i duhovnome vođi da vrše svoje djelo, nikada se ne će pojaviti kip, lik Isusov, u koji se pretvara sveti čovjek. A ovo drvo od kojega se prave sveci ne će, bez obrade, biti ništa više osim bezličnog drva za vatru ... za dobru vatru, ako je bilo dobro drvo!« (Josemaría Escrivá, Put, br. 56).
Mnogi često postavljaju pitanje smisla celibata i takvog načina života u svijetu prepunom pretjerano istaknutih seksualnih vrijednosti. U svijetu erosa to se, kako to neki vole reći, čini srednjovjekovnim. Celibat nije nešto što moram trpjeti da bih ostvario zacrtani cilj, a nikako nije ni samo pitanje discipline, kao što neki govore.
Čovjek je biće koje od rođenja teži zadovoljenju svojih potreba. Od zraka, dojenja, hrane ... Možemo reći da je čovjek biće koje želi, biće želja koje uvijek teži ispunjenju nečega. Kada je želja jednom zasićena, ona nestaje jer je istrošena u užitku. Muškarac i žena jedno prema drugomu privučeni su željom. Kada su uzeli ono što su željeli, zadovoljavaju se, a želja nestaje do ponovnog pojavljivanja, jer je istrošena u užitku.
    Kako bismo razumjeli smisao katoličkog celibata, osvrnimo se nakratko na budistički celibat. On ne teži samo neispunjenju užitka nego tomu da se želja ubije, da postane nirvana, ništavilo. No mi dobro znamo da smrt ne uklanja život; kršćanska smrt dovodi čovjeka do otajstva Boga, i tako čuva život.
    Svećenik živeći celibat ne uklanja samu želju, nego je odbija potrošiti u užitku. Želja ne postaje požuda, jer je ona duhovna stvarnost. Odbijajući istrošiti želju, on ju čuva u izvornosti, povezanu s Vječnim Izvorom. U takvom odricanju u kojem želja ne biva izjednačena s požudom, izručujući se Kristu koji je izvor svake ljubavi, svećenik stječe obilje milosti i biva zaogrnut njegovom ljubavlju.
Možemo reći da celibat sam po sebi nije normalan jer je prirodno da želja teži zadovoljenju i da nestane kada je zadovoljena (primjerice, kada sam žedan, popijem vodu i tada više nisam žedan). Svećenik čuva želju netaknutom i traži drugi izlaz od zadovoljenja želje u biološkom ili osjetilnom užitku. Stanje celibata ne samo da nije normalno nego je neljudsko. Jednostavno nije prirodno da želja ostane nezadovoljena. Kada su apostoli tražili objašnjenje od Gospodina, on je rekao: »Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće« (usp. Mt 19) . Na tragu Isusovih riječi možemo reći da stanje celibata nadilazi čovjeka, stanje je to koje nije naravno. No to ne znači da je protunaravno, nego da je nadnaravno. A to nadnaravno znači da se može razumjeti samo po vjeri i po milosti. Gledano zemaljskim očima, celibat je, uz nenormalnost i neljudskost, jedna velika glupost, besmisao, ludost. Naravno da celibat ne razumije čovjek koji se ograničio samo na ovaj svijet jer, kako smo rekli, celibat pripada onomu iznad naravi.
    Čovjek je čežnja prema Apsolutnom i Beskrajnom. U današnjem svijetu zarobljeni smo zemaljskim ciljevima neumjerenosti, koji nam se svim silama nameću i u nama žele stvoriti potrebu koja zapravo uopće nije potrebna (jedi, pij, uživaj, kupuj, diži kredite, provlači kartice ...). Život u celibatu prosvjed je protiv takve otuđenosti i prividnosti: njime se odbija da se čovjek svede samo na potrošnu robu. Celibat govori da je čovjek više od sitog trbuha, više od seksa... on je žeđ koja se ne može zadovoljiti niti utažiti ničim zemaljskim.
    »Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada ...« (Iv 4, 13–14).
     Ako ja svoju žeđ želim nasititi putem seksualnih ponuda ili potrošačkog duha, ponovno ću biti žedan. Prihvaćanje celibata radi kraljevstva nebeskog uključuje tri koraka s obzirom na seksualnu želju: prihvaćanje biti žedan, prihvaćanje ostati žedan, i nošenje te žeđi Bogu ne tražeći njezino zadovoljenje na zemlji.


Hrvoje Zovko, Vjesnik biskupa Langa