ponedjeljak, 9. svibnja 2016.

KAKO PREPOZNATI BOŽJU VOLJU?

KRISTINA PITA:
Poštovani don Filipe, molila bih vas za savjet. Imam 21 godinu, studentica sam. Prije 2 godine susrela sam živoga Boga, koji od tada mijenja moj život, iako sam u crkvi od malena (aktivan član). Prije godinu i pol dana počela sam pisati o čistom hodanju i svemu što ide uz to. Osjećam Božju blizinu i prisutnost u svome životu. No studij i pisanje nisu ispunili moje dubine i redovito se pitam što Bog želi od mene? Zašto ne osjećam neku ljubav prema tome? Iako piše o čistoći, braku, itd. nikako se ne mogu zamisliti s nekim, niti sam imala ikada neku vezu. Jesam li sebična  ili što? Jednostavno kao da postoji neka barijera. Javljaju mi se mladi ljudi kojima moje pisanje koristi, Bogu hvala. Meni se sve češće javljaju misli o samostanu i posvećenom životu, premda ja nikada ne bih mogla vjerovati da se to meni može dogoditi (nekoliko osoba mi je spomenulo duhovni poziv, ali opet bilo je i onih koji me vide u braku). Kako razlučiti što Bog želi? Nekako nisam ispunjena i čeznem za nečim što ni samoj sebi ne mogu objasniti. Hvala Vam unaprijed na strpljenju i odgovoru. Bvb!

DRAGA KRISTINA,
Svaki poziv bilo na obiteljski život bilo na posvećeni život u redovništvu ili u svećeništvu je uvijek Božji poziv. Obično poziv na brak osoba konkretizira kada upozna onu drugu osobu s kojom bi htjela biti u braku i tako ostvariti vrhunac prijateljstva i ljubavi s tom osobom u bračnom životu. I u pozivu na posvećeni život osoba konkretizira svoj poziv tako što se više približava i upoznaje s karizmom određene redovničke ustanove i tu produbljuje svoj poziv za redovništvo koje se na kraju ostvaruje u redovničko zvanje.
Napisala si – redovito se pitam što Bog želi od mene? – i to mi se dopalo, svaki kršćanin je uvijek pozvan osluškivati Božju volju u svojemu životu. Nadalje, analiziram tvoje pismo – meni se sve češće javljaju misli o samostanu i posvećenom životu, premda ja nikada ne bih mogla vjerovati da se to meni može dogoditi. – Čitajući ovu rečenicu nasmješio sam se vjerojatno jer sam se sjetio da sam i sam nekada napisao nešto slično. Možda ne bi bilo loše pronaći neku dobru redovnicu koju poznaješ i u razgovoru s njom nastojati razjasniti ove dvojbe koje u sebi imaš, danas mnogi samostani nude vrijeme da se u njima proboravi i upozna zajednica i život u njoj to bi koristilo svakom kršćaninu da malo odahne u Božjoj blizini, a vjerujem da će onda i naše misli biti jasnije i razumljivije. [Ako ne znaš komu bi se mogla javiti možeš mi poslati mjesto stanovanja ili studija pa mogu preporučiti neku redovnicu koja će ti sigurno pomoći u tom pogledu]. U devetnici smo svetkovine Duhova, pa ne mogu a da se ne prisjetim kako su se upravo apostoli u ovom vremenu između Uzašašća i Duhova vratili u Jeruzalem s velikom radošću te su sve vrijeme u Hramu blagoslivljali Boga. Radost je bila znak da su počeli razumijevati koje je bilo Isusovo poslanje te su se okrenuli molitvi i blagoslivljanju Boga kako bi smogli snage prihvatiti i svoje poslanje. Malodušje i nedostatak radosti današnjih mladih pokazatelj je samo nezrelosti njihova kršćanskog svjedočenja, kao što je apostolima bilo potrebno družiti se s Isusom četrdeset dana nakon Uskrsa i nama je to potrebno da shvatimo smisao Njegove žrtve, smrti i uskrsnuća, kako bismo onda u radosti mogli prihvatiti i vlastite žrtve i križeve i kako bi i naš život bio plodonosno svjedočenje. Stoga i ja nemam boljeg savjeta od ovog – okreni se molitvi i blagoslivljanju Boga kako bi razumjela Isusovo poslanje i kako bi smogla snage prihvatiti i svoje kršćansko poslanje.

Moliti ću se za tebe!
Od srca svako dobro!