petak, 5. veljače 2016.

TREBAM NAPRAVITI KORAK... ALI STRAH ME OD NEUSPJEHA!!!

ALBERT PITA:


Dragi don Filipe, jučer sam pročitao na fejsu vaš odgovor na pismo jedne cure koja razmišlja ići u samostan, ni sam ne znam zašto ali evo i ja vam pišem. Zovem se Albert, imam 25 godina, odgojen sam u katoličkoj obitelji u kojoj se vjera prakticira ali kako to obično zna biti u pubertetskom buntu sam se nakon 16 godine pomalo udaljio od crkve.
Uglavnom da skratim, prije dvije godine osjetio sam snažnu potrebu otići na večernju misu u svoju župu i baš je taj  dan bila Pepelnica i one riječi koje svećenik izgovara prilikom posipanja pepela po glavi – obrati se i vjeruj Evanđelju – tako su snažno dotaknule moje srce, osjetio sam da to nije samo dio obreda nego da je to recept za moj život. Obreda pepeljanja sam se samo kao u magli sjećao iz djetinjstva, a do tada nisam išao u crkvu 7/8 godina, osim možda za sprovod. Tada sam osjetio snažnu potrebu da se ispovjedim, a u meni je nešto govorilo – jesi li normalan? O čemu ti to uopće razmišljaš? Kakva ispovijed čemu to koristi? Itd. Itd... Naravno, to je za mene bilo totalno nenormalno u tom trenutku jer na ispovijedi nisam bio od svoje krizme. Tako sam u nedjelju nakon toga potaknut tim čudnim osjećajem otišao u jedno marijansko svetište u blizini i tu sam se ispovjedio. Bilo je to poput duhovnog tuširanja. Osjećao sam se čist i sretan. Toga dana započeo sam moliti krunicu svaki dan, da vam ne govorim koje je to iznenađenje bilo za moje ukućane i prijatelje. Stalno mi se to motalo u srcu – obrati se i vjeruj Evanđelju! Počeo sam se pitati – Što je Božja volja za moj život, Gospodine što hoćeš da učinim – što želiš od mene? Budući da nisam nalazio odgovora na ta pitanja mislio sam da će mi pomoći hodočašće pa sam hodočastio u Lurd. No pitanje još traje... Bože što hoćeš od mene? Velečasni priznajem vam – osjećam poziv, osjećam da trebam napraviti taj korak ali ne znam imam li dovoljno hrabrosti, strah me je od neuspjeha...
DRAGI ALBERTE,

nekoliko puta sam pročitao tvoje svjedočanstvo – oprosti ako sam ga ovdje previše skratio i što sam zbog znanih razloga uklonio imena mjesta o kojima govoriš. Uistinu me je dotaklo tvoje svjedočanstvo i hvala ti na ukazanom povjerenju i iskrenosti. Ostao sam zapanjen činjenicom koliko te je Gospodin želio vratiti natrag sebi. Koliko je Bog želio biti opet dio tvojega života. Iz tvoga životnog iskustva mogu učiti mnogi mladi danas koji se nalaze u sličnim situacijama, jednom čovjek dođe to te točke u životu u svakodnevici i u patnji kada osjeti potrebu otvoriti srce i iskreno se upitati – što Bog želi od mene? – Mislim da se u tom trenutku ne osjeća manjak talenata, nego upravo suprotno, prepanemo se suviška milosti koja nam je dana, prepanemo se kad vidimo koliko nam je Bog darova dao jer znamo da nas čeka velika zadaća. Za steći sigurnost u pozivu potrebno je moliti, ali potrebno je zadovoljiti i neke čisto ljudske kriterije. Pa evo nekoliko stvari za koje mislim da bi pridonijele sigurnoj odluci. Pomoli se Duhu Svetom, a zatim na list papira napiši barem desetak poziva koji te privlače i u kojima bi sigurno mogao ostvariti svetost, i za svaki od njih napiši kako bi se osjećao da taj poziv izabereš, a kako bi se osjećao da ga ostaviš po strani, nadalje, koji su tvoji talenti koji bi ti koristili u tom pozivu, a koje su karakterne mane koje bi možda bile poteškoće na tom putu. Daj si truda i vremena ispuniti sve rubrike. Ostavi to što si napisao i provedi još neko vrijeme u molitvi, možda i nekoliko dana, onda se opet vrati listi i počni je skraćivati što ti se čini da te više privlači i da ti više odgovara. Gdje se osjećaš smirenijim, na sve te osjećaje obrati pozornost i to će ti pomoći izabrati i steći sigurnost i dovoljno hrabrosti i onda se nećeš trebati bojati neuspjeha. Mudrost odaziva je truditi se svaki dan sve više ispravljati svoje pogreške i ljubiti Krista uvijek novom ljubavlju. Ne daj se obeshrabriti negativnim mislima, uzdaj se u Boga, osloni se na njega. Bog uvijek bira nas koji smo slaba oruđa da se pokaže da ono što čini je uistinu njegovo djelo, nama je truditi se ostati oruđa u njegovoj ruci i Bog će činiti velike stvari. Bez obzira koja bila tvoja „misija“ u životu, truditi se ostati Božji, voljeti Gospu i voljeti Papu to čini katolika katolikom. Sreća je za nas ondje gdje je Bog – a Bog je uistinu posvuda i mi ga trebamo tražiti i nalaziti u svemu. Moliti ću se za tebe!