srijeda, 3. veljače 2016.

ODLUČILA SAM, ALI SAD SAM PREVIŠE NERVOZNA!!! JE LI TO NORMALNO!!!

ELIZA PITA:
Dragi don Filipe, imam 28 godina i prije tri godine postala sam svjesna svoga poziva na posvećeni život zahvaljujući pratnji svoga duhovnika. U novije vrijeme, istaknuo mi se poziv na kontemplativni život, život predanja i šutnje. Početkom ove godine bila sam u gostima u jednom kontemplativnom samostanu na duhovnim vježbama tema je bila – poziv. Tamo sam bila s ostalim mladima, bilo je to iskustvo u kojem sam dublje i bolje upoznala Gospodina. Ostala sam i koji dan dulje od predviđenoga misleći da će mi to dati još veću potvrdu onoga što osjećam no to me je bacilo u krizu. Osjetila sam kako pomalo sumnjam u sve... u poziv, u način života,  u karizmu, u zajednicu, u mjesto... Ne mogu poreći ono što sam do sada osjećala, bila sam sigurna a sad kao da sve dolazi u krizu i to baš pred konačnu odluku... Je li normalno da se ovako osjećam?
DRAGA ELIZA,
Kako čudno, eto baš sada kad vam se ocrtava cilj pred očima i vidite kuda vam je ići, naiđe ova situacija. Kao da vozimo auto pa naglo povučemo ručnu kočnicu, pa se sve okrene i najednom od mirne vožnje dođemo u omamljeno stanje vrtoglavice i sve nam je nejasno, uistinu čudno zar ne.
U takvim situacijama vidimo koliko je potreban duhovnik i duhovno vodstvo. Sveti Ignacije Loyolski nam savjetuje kada smo u suhoći da ne mijenjamo odluke koje smo donijeli prije, nego da molimo Gospodina za strpljivost u ovom razdoblju, a onda kada ono prođe i kada opet osjetimo sreću poziva u punini moći ćemo s još većom sigurnošću donijeti dobru odluku. I poslije na putu poziva ima uspona i padova, važno je tu biti poput apostola Petra koji i nakon nevolje zatajenja ne bježi od Gospodina nego dopušta da ga Gospodin izliječi svojim pogledom. Tako i vi ovo vrijeme iskoristite da se Isusu još više približite, molite se njegovoj i našoj majci Mariji. U pobožnosti možemo razmišljati i da je Petar možda učinio slično – otišao je Gospi i dobio utjehu i ohrabrenje. Zanimljivo je pitanje koje je Isus postavio Petru tri puta: Ljubiš li me? Svaki kršćanski poziv je odgovor na ovo isto pitanje. Na Isusovo pitanje: „Ljubiš li me?“ ne odgovara se s „Ali Gospodine...“ da je ne znam kakav razlog. Nego naš odgovor u okviru našega poziva mora biti ljubav „Ti znaš da te volim!“ To će nam dati sigurnost, to će smiriti osjećaje i dati mir našoj nutrini. Razmatraj o ovom dijalogu Petra i Isusa i zasigurno ćeš i ti dobiti nešto od čvrstine i sigurnosti Petra – Stijene. Ne boj se – samo hrabro!