nedjelja, 7. veljače 2016.

5. NEDJELJA KROZ GODINU C



Predraga braćo i sestre čitajući u današnjem evanđelju kako Isus poziva Petra, kršćanin zapravo otkriva ne samo poziv prvaka apostola, ne samo poziv pape i Crkve nego otkriva i vlastiti poziv. Osjećamo da je Božji poziv uvijek osoban, uvijek poziva po imenu. Možda se i pitamo zašto baš mene, ali trebamo imati povjerenja. Isusova propovijed iz Petrove lađe, zahtjev Petru da izveze na pučinu i baci mrežu za lov, čudesan ulov, Petrovo naglašavanje osobne grešnosti i nesposobnosti i Isusov poziv unatoč tom priznanju puni su simbolike, dubokog značenja i geste koje otkrivaju jasnu poruku.

Danas bih se prvo htio osvrnuti na barke, spominju se dvije pa jedna. Crkva je jedna, a opet je mnoštvo. Barka je u fizičkom smislu komad drveta koji plovi po moru i pomaže da ljudi stignu s jedne na drugu stranu. Gotovo uvijek u evanđelju kada se spominje barka ona simbolizira Crkvu. Ovdje ovu Petrovu barku u kojoj je i Isus koja je slika Crkve možemo usporediti i s Noinom arkom koja plovi po moru potopa i stoji između svoda i mora, između neba i svijeta. Isus sjedi u barci i naučava, ta barka – Crkva postaje mjesto gdje se nalazimo zajedno s Isusom, gdje onda učenici i Isus zajedno pozivaju ljude, odnosno mnoštvo koje stoji još uvijek na obali (izvan barke) da krenu na put – da krenu zajedno s Isusom – da prijeđu prijeko – u novu stvarnost. Isus „zamoli Šimuna da malo otisne od kraja“ Iz konteksta je jasno da se Šimun vratio u svoju barku, u koju je u međuvremenu ušao Isus. Ono što u ovom odlomku plijeni pozornost je čudesna pomoć koju je Šimun dobio od Isusa u svom vlastitom profesionalnom zanimanju. Isus prvo poziva Petra da se vrati u svoju lađu, to možemo shvatiti i metaforički: Isus ne traži od čovjeka da postane nešto drugo od onoga što već jest nego želi da se čovjek vrati svojem autentičnom biću, da prepozna da Isus u njemu već boravi, da prepozna da je on sam već lađa u kojoj djeluje Sila Božja koja može spašavati druge koji se utapaju. Bog u nama je spreman učiniti čuda. Obraćenje od nas ne traži promjenu zanimanja, prestati biti suprug ili supruga, prestati biti majka, otac, ne obraćenje znači biti sve to, ali onako kako Bog to želi. Pustiti Isusa da bude prisutan u našem profesionalnom zanimanju, pustiti Boga da bude prisutan u našem očinstvu, majčinstvu, sinovstvu, svećeništvu, da sebe spoznamo kakvi smo u Božjim očima. To je povratak k sebi i Bogu. 

Nakon cjelonoćnog neuspjeha, Petar i prijatelji završavaju s poslom isfrustrirani. Njihov način lova nije bio pogrešan, no njihov lov je bio neplodan. Nakon cijele noći mučenja Isus traži od njih da bace mreže. Slika tih ribara je slika svakog od nas jer ribar koji lovi ribu cijele noći i ne ulovi ništa skoro se i ne može zvati ribarom. To je slika čovjeka koji ne može izaći iz grijeha, čovjek koji ne izađe iz grijeha koji se ne odhrva zlu je čovjek koji je podbacio i koji nije uspio biti čovjekom. Tesar uči ribare kako ribariti, još kaže da bacaju mrežu po danu, i još na desnu stranu lađe što znači da će morati bacati lijevom slabijom rukom, i tu se javlja Petrova poniznost i poslušnost – Na tvoju riječ bacit ću mreže – Ovo je Petrov Fiat – ono što je Gospa rekla u trenutku navještenja anđelu Neka mi bude po tvojoj riječi – sad je to isto Petar rekao Gospodinu rekavši – na tvoju riječ bacit ću mreže. Marija prihvaća Riječ i Petar prihvaća Riječ.
Postoji li ovakav trenutak i u mom životu – mogu li i ja za sebe reći da i ja prihvaćam Riječ – Isusa Boga poput Marije i Petra? To je ključno pitanje koje trebam danas sebi postaviti.

Zašto je bitno prihvatiti Božju riječ – bitno je jer ona mijenja život. Učenici uspijevaju uloviti ribu tek kada prihvate riječ Božju. Isusova riječ je takva da sterilnost pretvara u plodnost, neuspjeh u uspjeh, ona mijenja neplodnost našeg života i pretvara je u plodnost, tek kad se prihvati kad je ne samo slušamo nego i poslušamo. Uz Božju riječ nemoguće postaje moguće, a rezultat slušanja Božje riječi u životu je izobilje – to je izobilje naglašeno riječima mreže im se gotovo razdirale i lađe im skoro potonuše. Lađe koje su toliko pune da skoro da potonu ali ne tonu – mreže koje su toliko pune da skoro da se razdiru ali se ne razdiru. 

Slika prepune lađe koja ne tone i prepunih mreža koje se ne trgaju i poziv vratiti se sebi i Bogu slika je i poziv na kontemplativan život u svijetu – to znači dati šutnji i molitvi vremena u svom dnevnom ritmu jedino tako iz nezadovoljstva, nemira, depresije ovoga svijeta možemo čupati mreže mira, jakosti i snage jer otkrivamo Boga po Duhu Svetom koji nam je darovan. Na tu božansku snagu i prisutnost u nama nerijetko premalo računamo, a samo ona kadra je preobraziti naše živote u nešto veliko i lijepo. Kršćani ne smiju biti kao ostali ljudi moramo biti Božji i tražiti Božji blagoslov u svemu taman nam se i podsmijavali i podcjenjivali nas. Žrtva kršćana spašava i posvećuje ovaj svijet i donosi mu blagoslov.

U Petrovu primjeru vidimo da kad se čovjek susretne s Božjom veličinom i moći sam ima potrebu izreći svoju malenost, grešnost, nedostojnost i zato priznaje Isusu da je čovjek grešnik i da otiđe od njega  to možemo povezati s prvim čitanjem. Izaija kaže čovjek sam nečistih usana. Isus je baš došao zbog griješnika nije došao zbog pravednika. Isus nas poziva tebe mene bilo koga ne zato što znamo dobro lovit ribu ili što smo uspješni u tome nego nas zove zato što smo besplodni što smo grešnici i što nam ne ide ono čime se bavimo, kako kaže sveti Pavao grijeh je mjesto milosrđa, gdje Bog djeluje gdje nas spašava. U tom trenutku kada ispovijeda da je grješnik Petar prihvaća Isusa kao Spasitelja i kroz cijelu ovu prispodobu postupno se događa to cilje ove prispodobe je pokazati postupnost kojom Petar prihvaća Isusa prvo kao učitelja, a zatim kao Boga – Gospodina. Taj prelazak iz doživljaja Isusa samo kao učitelja i onoga doživjeti Isusa kao Boga kao spasitelja osloboditelja i darivatelja života je cilj ovoga evanđelja. Tek kad prihvatiš da si grešan i priznaš možeš postati spasitelj za druge. Tek kad je Izaija priznao svoju nesposobnost svoju grešnost dolazi seraf koji mu čisti usta. Tek nakon što je skinuta krivnja dobiva se poslanje. Sveti Petar nakon što ispovijedi - Idi od mene grešan sam čovjek Gospodine - tek u tom trenutku Isus mu dolazi i govori - Ne boj se od sada ćeš loviti ljude - to je jedan od 365 puta koliko se u Bibliji spominje "ne boj se"... Loviti ljude ne znači prestati loviti ribu. 

Loviti ljude je poslanje cijele Crkve, mi smo pozvani loviti ljude, izvlačiti ih iz mutnih voda potopa, uništenja, grijeha. Čovjek se u dubokom moru guši, ne može živjeti pod vodom, zato je lađa Crkva u kojoj smo svi mi pozvana loviti ljude – spašavati ih iz potopnih voda ovoga svijeta. Ovaj glagol uloviti na grčkom znači uloviti živog – da živi – ne uloviti na smrt. To je zadatak Petra, to je zadatak Pape i u tome mu svi mi moramo pomoći. Kao što je Marija prihvaćanjem riječi postaje plodna i mi moramo postati plodni u spašavanju mnogih. Od sto duša zanima nas sto. To je ono što moramo činiti za druge, ali cijelo evanđelje zapravo govori i o nama, i mi smo ti koji smo bili izvučeni iz vode, koji smo ulovljeni u mrežu i postali dio lađe, i mi smo ti koji smo spašeni. Zadnja rečenica nam kaže da oni ostaviše sve i krenuše za njim. To čini samo onaj čovjek koji nalazi ono za čim traga. Mi težimo za Gospodinom i za vječnošću.

Dok ga je zvao Učiteljem Isus ga je nazivao Šimunom, tek kad ga je nazvao Gospodinom nazvao je Gospodin i njega Petrom. Na Petrovu primjeru vidimo što je osobno predanje Bogu i što je vjera. To nije neko naučeno znanje o Bogu i tajnama života, nego povjerenje u Božju riječ i u Božju moć i onda kada se sve čini bezizglednim. Takvu vjeru nalazimo u Abrahama, nalazimo je u Mojsija i u životima proroka, a na poseban način je pronalazimo u Marije. Isusov odnos prema Petru je slika Božjeg odnosa prema svakom od nas. Bog nam želi reći da ima neograničeno povjerenje u nas i da naša vjera nije ništa drugo nego poslušan odgovor na to povjerenje. Petrov osjećaj grješnosti postao je prostor Božjega milosrđa. Ni naši grijesi nisu nepremostiva zapreka Božjoj milosti, misleći na to Tolstoj je napisao o Isusu: „Isus je učio ljude da u njima ima nešto što daleko i visoko nadilazi njihove svakidašnje brige i probleme. Tko njega shvati taj je sličan ptici koja nije bila svjesna da ima krila i da može letjeti. Ali kad je otkrila da ima krila i prvi put poletjela, osjetila je koliko vrijedi prava sloboda. Čini mi se da je najlakši put do naših krila put sakramenata – posebno ispovijedi i euharistije. Pa ako smo stvoreni od Boga da letimo kao orlovi nemojmo biti kokoši. Završio bih s jednom rečenicom koju svećenik moli u molitvi prije pričesti na misi – Ne dopusti Gospodine da se ikada odijelim od tebe. Amen.