srijeda, 21. rujna 2016.

Posvemašnja predanost i zaogrnutost Kristom

»Uziđe Isus na goru i pozove koje sam htjede. I dođoše k njemu. I ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati s vlašću da izgone đavle« (Mk 3, 13–15). Isus poziva učenike. U pozivu veliku snagu nose riječi koje upućuju na razlog poziva: da budu s njim! To znači da Isus nije samo onaj koji u majčinoj utrobi oblikuje i prije toga poznaje i posvećuje za proroke, nego je i onaj koji trajno prati zvanje apostolâ (usp. Jr 1, 5). Apostoli su pozvani i poslani, no između ta dva predanja Isus zahtijeva vrijeme izgradnje kako bi apostoli ušli u dublji odnos prijateljstva i zajedništva s njim. Vrijeme bivanja s njim vrijeme je sjemeništa, odnosno bogoslovije (Katekizam Katoličke Crkve, br. 858–860).

To vrijeme između poziva i poslanja možemo nazvati vremenom radosti, produbljivanja odnosa, ali isto tako i vremenom odricanja i traganja. Kristov učenik u tom vremenu mira, kako bi sve više tragao za Učiteljem, pozvan je na trajni nemir. Taj nemir nije nemir ovoga svijeta, nego nemir koji proizlazi iz nemirenja s trenutačnim stanjem. On upućuje na želju za pronalaskom punine ljubavi. Također označava i spremnost učenika na stalno dovođenje u pitanje, jer to je jedini način za izgradnju i ulazak u puninu i izobilje Kristove radosti. Ako nismo spremni rušiti oštećene dijelove građevine našega života, nikada nećemo uspjeti izgraditi stabilnu građevinu, iz koje će odsijevati čvrstoća predanja, stabilnosti, sigurnosti ...
         Vrijeme formacije svećeničkih kandidata vrijeme je traganja, pronalaska i ljubljenja Onoga koji poziva. Znači li to da nakon toga vremena treba prestati tragati, pronalaziti i ljubiti? Nikako! Nakon vremena formacije, odnosno nakon primanja svetoga reda, svećenik je pozvan na još veću potragu za Onim kojega je u godinama formacije tražio, nalazio i ljubio. Ako smo jednom izgradili kuću, to ne znači da popravci na njoj više nikada neće biti potrebni. Tako i svećenik shvaća da svoje duhovno postojanje duguje radosnim susretima izgradnje u sjemeništu, te prosvijetljen radošću toga iskrenog iskustva i dalje želi tragati kako bi se neprestano predavao i zaogrtao Kristom. Tako dolazimo do naslova ovoga članka i shvaćamo da je sinonim za posvemašnju predanost i zaogrnutost Kristom trajnost traganja, pronalaska i ljubljenja. Drugog puta nema jer »doista je Ljubav ... vrijedna jedne ljubavi!« (Josemaría Escrivá, Put, br. 171).
Katekizam Katoličke Crkve u broju 877 sve ove misli vrlo lijepo ujedinjuje na sljedeći način: »... Gospodin Isus uspostavio je dvanaestoricu ... Zajedno izabrani, oni su zajedno i poslani te će njihovo bratsko jedinstvo biti u službi bratskog zajedništva svih vjernika, koje će biti kao odraz i svjedočanstvo zajedništva božanskih osoba.« Svećenik treba biti odraz i svjedočanstvo zajedništva božanskih osoba – tako kaže Isus, Bog. Kako bi bio odraz i svjedočanstvo trojstvene ljubavi, svećeniku, u svojoj ograničenosti, kao Božjem stvorenju ne preostaje drugi put nego da i sam bude uvučen u Izvor ljubavi! Jer, kako možemo drugima dati ono što sami nemamo? Kontinuitet traganja za ljubavlju (posvemašnja predanost i zaogrnutost Kristom) jedini je put davanja te iste ljubavi onima kojima je svećenik poslan. Sveti Franjo Asiški vrlo jednostavno govori: »Posveti sebe i posvetit ćeš društvo.«


Čovjek sam sebi nikada ne može biti mjerilo. Mogu izraziti mišljenje o tome kakav se sam sebi činim, ali pritom ne mogu izbjeći subjektivnost. O tome jesam li na pravom putu, trebam li se pomaknuti lijevo ili desno, može mi reći samo onaj koji je čvrsto ukorijenjen u Onomu kojega i ja želim slijediti. Upravo zbog toga važno je imati kvalitetno duhovno vodstvo. Bez takvoga vodstva nema potpunog predanja i zaodjenutosti Kristovom milošću. Čak je i Isus svoje molitve upućivao Ocu i tražio savjete. Koliko li je tek nama potreban duhovni otac! Duhovnom vođi treba povjeriti sve: želju za svetošću, svakidašnje zaprjeke koje utječu na unutarnji život, sve padove i uzdignuća. Takvo vodstvo zahtijeva apsolutnu iskrenost i u njemu se ne smije dopustiti ni najmanja tajna. Valja duboko otvoriti dušu bez okolišanja i straha, inače bi onaj u početku ravan put postajao sve zapleteniji, a ono što je na početku bilo sitnica, pretvorilo bi se u gušeći zalogaj. Escrivá kaže: »Oni su od drva od kojega se prave sveci – kažu o nekim ljudima. Bez obzira na to što sveci nisu bili od drva, nije dovoljno imati samo drvo. Treba mnogo poslušnosti duhovnome vođi i mnogo poučljivosti milosti. Ako se, naime, ne dopusti milosti Božjoj i duhovnome vođi da vrše svoje djelo, nikada se ne će pojaviti kip, lik Isusov, u koji se pretvara sveti čovjek. A ovo drvo od kojega se prave sveci ne će, bez obrade, biti ništa više osim bezličnog drva za vatru ... za dobru vatru, ako je bilo dobro drvo!« (Josemaría Escrivá, Put, br. 56).
Mnogi često postavljaju pitanje smisla celibata i takvog načina života u svijetu prepunom pretjerano istaknutih seksualnih vrijednosti. U svijetu erosa to se, kako to neki vole reći, čini srednjovjekovnim. Celibat nije nešto što moram trpjeti da bih ostvario zacrtani cilj, a nikako nije ni samo pitanje discipline, kao što neki govore.
Čovjek je biće koje od rođenja teži zadovoljenju svojih potreba. Od zraka, dojenja, hrane ... Možemo reći da je čovjek biće koje želi, biće želja koje uvijek teži ispunjenju nečega. Kada je želja jednom zasićena, ona nestaje jer je istrošena u užitku. Muškarac i žena jedno prema drugomu privučeni su željom. Kada su uzeli ono što su željeli, zadovoljavaju se, a želja nestaje do ponovnog pojavljivanja, jer je istrošena u užitku.
    Kako bismo razumjeli smisao katoličkog celibata, osvrnimo se nakratko na budistički celibat. On ne teži samo neispunjenju užitka nego tomu da se želja ubije, da postane nirvana, ništavilo. No mi dobro znamo da smrt ne uklanja život; kršćanska smrt dovodi čovjeka do otajstva Boga, i tako čuva život.
    Svećenik živeći celibat ne uklanja samu želju, nego je odbija potrošiti u užitku. Želja ne postaje požuda, jer je ona duhovna stvarnost. Odbijajući istrošiti želju, on ju čuva u izvornosti, povezanu s Vječnim Izvorom. U takvom odricanju u kojem želja ne biva izjednačena s požudom, izručujući se Kristu koji je izvor svake ljubavi, svećenik stječe obilje milosti i biva zaogrnut njegovom ljubavlju.
Možemo reći da celibat sam po sebi nije normalan jer je prirodno da želja teži zadovoljenju i da nestane kada je zadovoljena (primjerice, kada sam žedan, popijem vodu i tada više nisam žedan). Svećenik čuva želju netaknutom i traži drugi izlaz od zadovoljenja želje u biološkom ili osjetilnom užitku. Stanje celibata ne samo da nije normalno nego je neljudsko. Jednostavno nije prirodno da želja ostane nezadovoljena. Kada su apostoli tražili objašnjenje od Gospodina, on je rekao: »Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće« (usp. Mt 19) . Na tragu Isusovih riječi možemo reći da stanje celibata nadilazi čovjeka, stanje je to koje nije naravno. No to ne znači da je protunaravno, nego da je nadnaravno. A to nadnaravno znači da se može razumjeti samo po vjeri i po milosti. Gledano zemaljskim očima, celibat je, uz nenormalnost i neljudskost, jedna velika glupost, besmisao, ludost. Naravno da celibat ne razumije čovjek koji se ograničio samo na ovaj svijet jer, kako smo rekli, celibat pripada onomu iznad naravi.
    Čovjek je čežnja prema Apsolutnom i Beskrajnom. U današnjem svijetu zarobljeni smo zemaljskim ciljevima neumjerenosti, koji nam se svim silama nameću i u nama žele stvoriti potrebu koja zapravo uopće nije potrebna (jedi, pij, uživaj, kupuj, diži kredite, provlači kartice ...). Život u celibatu prosvjed je protiv takve otuđenosti i prividnosti: njime se odbija da se čovjek svede samo na potrošnu robu. Celibat govori da je čovjek više od sitog trbuha, više od seksa... on je žeđ koja se ne može zadovoljiti niti utažiti ničim zemaljskim.
    »Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada ...« (Iv 4, 13–14).
     Ako ja svoju žeđ želim nasititi putem seksualnih ponuda ili potrošačkog duha, ponovno ću biti žedan. Prihvaćanje celibata radi kraljevstva nebeskog uključuje tri koraka s obzirom na seksualnu želju: prihvaćanje biti žedan, prihvaćanje ostati žedan, i nošenje te žeđi Bogu ne tražeći njezino zadovoljenje na zemlji.


Hrvoje Zovko, Vjesnik biskupa Langa

ponedjeljak, 9. svibnja 2016.

KAKO PREPOZNATI BOŽJU VOLJU?

KRISTINA PITA:
Poštovani don Filipe, molila bih vas za savjet. Imam 21 godinu, studentica sam. Prije 2 godine susrela sam živoga Boga, koji od tada mijenja moj život, iako sam u crkvi od malena (aktivan član). Prije godinu i pol dana počela sam pisati o čistom hodanju i svemu što ide uz to. Osjećam Božju blizinu i prisutnost u svome životu. No studij i pisanje nisu ispunili moje dubine i redovito se pitam što Bog želi od mene? Zašto ne osjećam neku ljubav prema tome? Iako piše o čistoći, braku, itd. nikako se ne mogu zamisliti s nekim, niti sam imala ikada neku vezu. Jesam li sebična  ili što? Jednostavno kao da postoji neka barijera. Javljaju mi se mladi ljudi kojima moje pisanje koristi, Bogu hvala. Meni se sve češće javljaju misli o samostanu i posvećenom životu, premda ja nikada ne bih mogla vjerovati da se to meni može dogoditi (nekoliko osoba mi je spomenulo duhovni poziv, ali opet bilo je i onih koji me vide u braku). Kako razlučiti što Bog želi? Nekako nisam ispunjena i čeznem za nečim što ni samoj sebi ne mogu objasniti. Hvala Vam unaprijed na strpljenju i odgovoru. Bvb!

DRAGA KRISTINA,
Svaki poziv bilo na obiteljski život bilo na posvećeni život u redovništvu ili u svećeništvu je uvijek Božji poziv. Obično poziv na brak osoba konkretizira kada upozna onu drugu osobu s kojom bi htjela biti u braku i tako ostvariti vrhunac prijateljstva i ljubavi s tom osobom u bračnom životu. I u pozivu na posvećeni život osoba konkretizira svoj poziv tako što se više približava i upoznaje s karizmom određene redovničke ustanove i tu produbljuje svoj poziv za redovništvo koje se na kraju ostvaruje u redovničko zvanje.
Napisala si – redovito se pitam što Bog želi od mene? – i to mi se dopalo, svaki kršćanin je uvijek pozvan osluškivati Božju volju u svojemu životu. Nadalje, analiziram tvoje pismo – meni se sve češće javljaju misli o samostanu i posvećenom životu, premda ja nikada ne bih mogla vjerovati da se to meni može dogoditi. – Čitajući ovu rečenicu nasmješio sam se vjerojatno jer sam se sjetio da sam i sam nekada napisao nešto slično. Možda ne bi bilo loše pronaći neku dobru redovnicu koju poznaješ i u razgovoru s njom nastojati razjasniti ove dvojbe koje u sebi imaš, danas mnogi samostani nude vrijeme da se u njima proboravi i upozna zajednica i život u njoj to bi koristilo svakom kršćaninu da malo odahne u Božjoj blizini, a vjerujem da će onda i naše misli biti jasnije i razumljivije. [Ako ne znaš komu bi se mogla javiti možeš mi poslati mjesto stanovanja ili studija pa mogu preporučiti neku redovnicu koja će ti sigurno pomoći u tom pogledu]. U devetnici smo svetkovine Duhova, pa ne mogu a da se ne prisjetim kako su se upravo apostoli u ovom vremenu između Uzašašća i Duhova vratili u Jeruzalem s velikom radošću te su sve vrijeme u Hramu blagoslivljali Boga. Radost je bila znak da su počeli razumijevati koje je bilo Isusovo poslanje te su se okrenuli molitvi i blagoslivljanju Boga kako bi smogli snage prihvatiti i svoje poslanje. Malodušje i nedostatak radosti današnjih mladih pokazatelj je samo nezrelosti njihova kršćanskog svjedočenja, kao što je apostolima bilo potrebno družiti se s Isusom četrdeset dana nakon Uskrsa i nama je to potrebno da shvatimo smisao Njegove žrtve, smrti i uskrsnuća, kako bismo onda u radosti mogli prihvatiti i vlastite žrtve i križeve i kako bi i naš život bio plodonosno svjedočenje. Stoga i ja nemam boljeg savjeta od ovog – okreni se molitvi i blagoslivljanju Boga kako bi razumjela Isusovo poslanje i kako bi smogla snage prihvatiti i svoje kršćansko poslanje.

Moliti ću se za tebe!
Od srca svako dobro!

nedjelja, 7. veljače 2016.

5. NEDJELJA KROZ GODINU C



Predraga braćo i sestre čitajući u današnjem evanđelju kako Isus poziva Petra, kršćanin zapravo otkriva ne samo poziv prvaka apostola, ne samo poziv pape i Crkve nego otkriva i vlastiti poziv. Osjećamo da je Božji poziv uvijek osoban, uvijek poziva po imenu. Možda se i pitamo zašto baš mene, ali trebamo imati povjerenja. Isusova propovijed iz Petrove lađe, zahtjev Petru da izveze na pučinu i baci mrežu za lov, čudesan ulov, Petrovo naglašavanje osobne grešnosti i nesposobnosti i Isusov poziv unatoč tom priznanju puni su simbolike, dubokog značenja i geste koje otkrivaju jasnu poruku.

Danas bih se prvo htio osvrnuti na barke, spominju se dvije pa jedna. Crkva je jedna, a opet je mnoštvo. Barka je u fizičkom smislu komad drveta koji plovi po moru i pomaže da ljudi stignu s jedne na drugu stranu. Gotovo uvijek u evanđelju kada se spominje barka ona simbolizira Crkvu. Ovdje ovu Petrovu barku u kojoj je i Isus koja je slika Crkve možemo usporediti i s Noinom arkom koja plovi po moru potopa i stoji između svoda i mora, između neba i svijeta. Isus sjedi u barci i naučava, ta barka – Crkva postaje mjesto gdje se nalazimo zajedno s Isusom, gdje onda učenici i Isus zajedno pozivaju ljude, odnosno mnoštvo koje stoji još uvijek na obali (izvan barke) da krenu na put – da krenu zajedno s Isusom – da prijeđu prijeko – u novu stvarnost. Isus „zamoli Šimuna da malo otisne od kraja“ Iz konteksta je jasno da se Šimun vratio u svoju barku, u koju je u međuvremenu ušao Isus. Ono što u ovom odlomku plijeni pozornost je čudesna pomoć koju je Šimun dobio od Isusa u svom vlastitom profesionalnom zanimanju. Isus prvo poziva Petra da se vrati u svoju lađu, to možemo shvatiti i metaforički: Isus ne traži od čovjeka da postane nešto drugo od onoga što već jest nego želi da se čovjek vrati svojem autentičnom biću, da prepozna da Isus u njemu već boravi, da prepozna da je on sam već lađa u kojoj djeluje Sila Božja koja može spašavati druge koji se utapaju. Bog u nama je spreman učiniti čuda. Obraćenje od nas ne traži promjenu zanimanja, prestati biti suprug ili supruga, prestati biti majka, otac, ne obraćenje znači biti sve to, ali onako kako Bog to želi. Pustiti Isusa da bude prisutan u našem profesionalnom zanimanju, pustiti Boga da bude prisutan u našem očinstvu, majčinstvu, sinovstvu, svećeništvu, da sebe spoznamo kakvi smo u Božjim očima. To je povratak k sebi i Bogu. 

Nakon cjelonoćnog neuspjeha, Petar i prijatelji završavaju s poslom isfrustrirani. Njihov način lova nije bio pogrešan, no njihov lov je bio neplodan. Nakon cijele noći mučenja Isus traži od njih da bace mreže. Slika tih ribara je slika svakog od nas jer ribar koji lovi ribu cijele noći i ne ulovi ništa skoro se i ne može zvati ribarom. To je slika čovjeka koji ne može izaći iz grijeha, čovjek koji ne izađe iz grijeha koji se ne odhrva zlu je čovjek koji je podbacio i koji nije uspio biti čovjekom. Tesar uči ribare kako ribariti, još kaže da bacaju mrežu po danu, i još na desnu stranu lađe što znači da će morati bacati lijevom slabijom rukom, i tu se javlja Petrova poniznost i poslušnost – Na tvoju riječ bacit ću mreže – Ovo je Petrov Fiat – ono što je Gospa rekla u trenutku navještenja anđelu Neka mi bude po tvojoj riječi – sad je to isto Petar rekao Gospodinu rekavši – na tvoju riječ bacit ću mreže. Marija prihvaća Riječ i Petar prihvaća Riječ.
Postoji li ovakav trenutak i u mom životu – mogu li i ja za sebe reći da i ja prihvaćam Riječ – Isusa Boga poput Marije i Petra? To je ključno pitanje koje trebam danas sebi postaviti.

Zašto je bitno prihvatiti Božju riječ – bitno je jer ona mijenja život. Učenici uspijevaju uloviti ribu tek kada prihvate riječ Božju. Isusova riječ je takva da sterilnost pretvara u plodnost, neuspjeh u uspjeh, ona mijenja neplodnost našeg života i pretvara je u plodnost, tek kad se prihvati kad je ne samo slušamo nego i poslušamo. Uz Božju riječ nemoguće postaje moguće, a rezultat slušanja Božje riječi u životu je izobilje – to je izobilje naglašeno riječima mreže im se gotovo razdirale i lađe im skoro potonuše. Lađe koje su toliko pune da skoro da potonu ali ne tonu – mreže koje su toliko pune da skoro da se razdiru ali se ne razdiru. 

Slika prepune lađe koja ne tone i prepunih mreža koje se ne trgaju i poziv vratiti se sebi i Bogu slika je i poziv na kontemplativan život u svijetu – to znači dati šutnji i molitvi vremena u svom dnevnom ritmu jedino tako iz nezadovoljstva, nemira, depresije ovoga svijeta možemo čupati mreže mira, jakosti i snage jer otkrivamo Boga po Duhu Svetom koji nam je darovan. Na tu božansku snagu i prisutnost u nama nerijetko premalo računamo, a samo ona kadra je preobraziti naše živote u nešto veliko i lijepo. Kršćani ne smiju biti kao ostali ljudi moramo biti Božji i tražiti Božji blagoslov u svemu taman nam se i podsmijavali i podcjenjivali nas. Žrtva kršćana spašava i posvećuje ovaj svijet i donosi mu blagoslov.

U Petrovu primjeru vidimo da kad se čovjek susretne s Božjom veličinom i moći sam ima potrebu izreći svoju malenost, grešnost, nedostojnost i zato priznaje Isusu da je čovjek grešnik i da otiđe od njega  to možemo povezati s prvim čitanjem. Izaija kaže čovjek sam nečistih usana. Isus je baš došao zbog griješnika nije došao zbog pravednika. Isus nas poziva tebe mene bilo koga ne zato što znamo dobro lovit ribu ili što smo uspješni u tome nego nas zove zato što smo besplodni što smo grešnici i što nam ne ide ono čime se bavimo, kako kaže sveti Pavao grijeh je mjesto milosrđa, gdje Bog djeluje gdje nas spašava. U tom trenutku kada ispovijeda da je grješnik Petar prihvaća Isusa kao Spasitelja i kroz cijelu ovu prispodobu postupno se događa to cilje ove prispodobe je pokazati postupnost kojom Petar prihvaća Isusa prvo kao učitelja, a zatim kao Boga – Gospodina. Taj prelazak iz doživljaja Isusa samo kao učitelja i onoga doživjeti Isusa kao Boga kao spasitelja osloboditelja i darivatelja života je cilj ovoga evanđelja. Tek kad prihvatiš da si grešan i priznaš možeš postati spasitelj za druge. Tek kad je Izaija priznao svoju nesposobnost svoju grešnost dolazi seraf koji mu čisti usta. Tek nakon što je skinuta krivnja dobiva se poslanje. Sveti Petar nakon što ispovijedi - Idi od mene grešan sam čovjek Gospodine - tek u tom trenutku Isus mu dolazi i govori - Ne boj se od sada ćeš loviti ljude - to je jedan od 365 puta koliko se u Bibliji spominje "ne boj se"... Loviti ljude ne znači prestati loviti ribu. 

Loviti ljude je poslanje cijele Crkve, mi smo pozvani loviti ljude, izvlačiti ih iz mutnih voda potopa, uništenja, grijeha. Čovjek se u dubokom moru guši, ne može živjeti pod vodom, zato je lađa Crkva u kojoj smo svi mi pozvana loviti ljude – spašavati ih iz potopnih voda ovoga svijeta. Ovaj glagol uloviti na grčkom znači uloviti živog – da živi – ne uloviti na smrt. To je zadatak Petra, to je zadatak Pape i u tome mu svi mi moramo pomoći. Kao što je Marija prihvaćanjem riječi postaje plodna i mi moramo postati plodni u spašavanju mnogih. Od sto duša zanima nas sto. To je ono što moramo činiti za druge, ali cijelo evanđelje zapravo govori i o nama, i mi smo ti koji smo bili izvučeni iz vode, koji smo ulovljeni u mrežu i postali dio lađe, i mi smo ti koji smo spašeni. Zadnja rečenica nam kaže da oni ostaviše sve i krenuše za njim. To čini samo onaj čovjek koji nalazi ono za čim traga. Mi težimo za Gospodinom i za vječnošću.

Dok ga je zvao Učiteljem Isus ga je nazivao Šimunom, tek kad ga je nazvao Gospodinom nazvao je Gospodin i njega Petrom. Na Petrovu primjeru vidimo što je osobno predanje Bogu i što je vjera. To nije neko naučeno znanje o Bogu i tajnama života, nego povjerenje u Božju riječ i u Božju moć i onda kada se sve čini bezizglednim. Takvu vjeru nalazimo u Abrahama, nalazimo je u Mojsija i u životima proroka, a na poseban način je pronalazimo u Marije. Isusov odnos prema Petru je slika Božjeg odnosa prema svakom od nas. Bog nam želi reći da ima neograničeno povjerenje u nas i da naša vjera nije ništa drugo nego poslušan odgovor na to povjerenje. Petrov osjećaj grješnosti postao je prostor Božjega milosrđa. Ni naši grijesi nisu nepremostiva zapreka Božjoj milosti, misleći na to Tolstoj je napisao o Isusu: „Isus je učio ljude da u njima ima nešto što daleko i visoko nadilazi njihove svakidašnje brige i probleme. Tko njega shvati taj je sličan ptici koja nije bila svjesna da ima krila i da može letjeti. Ali kad je otkrila da ima krila i prvi put poletjela, osjetila je koliko vrijedi prava sloboda. Čini mi se da je najlakši put do naših krila put sakramenata – posebno ispovijedi i euharistije. Pa ako smo stvoreni od Boga da letimo kao orlovi nemojmo biti kokoši. Završio bih s jednom rečenicom koju svećenik moli u molitvi prije pričesti na misi – Ne dopusti Gospodine da se ikada odijelim od tebe. Amen.

subota, 6. veljače 2016.

JE LI GREŠKA UĆI U BOGOSLOVIJU ZBOG LOŠE EKONOMSKE SITUACIJE???

GRGUR PITA:
Poštovani don Filipe, imam primarno tehničko obrazovanje, a nedavno sam izgubio većinu svoga novca zbog ulaganja na tržištu dionica, nažalost izgubio sam i svoj posao. Imam diplomu iz poslovne administracije. U crkvu idem četiri puta tjedno, svaki dan se molim. Nikad nisam bio oženjen niti sam bio u nekoj ozbiljnijoj vezi iako se ne mogu požaliti na svoj društveni život, imam jako puno prijatelja i volim pomagati ljudima i osjećam se pozvanim u svećeništvo. Odrastao sam u katoličkoj obitelji. Htio bih vam postaviti par pitanja:
1. Jesam li prestar da postanem svećenik?
2. Pročitao sam negdje na internetu kako je pogrešno željeti biti svećenik zbog ekonomskih poteškoća ili problema. Je li to istina? Svakim danom koji prolazi imam sve veću i veću potrebu moliti se i osjećam kako me Svevišnji zove.
DRAGI GRGURE,
kada bi nekomu jedini razlog zbog čega razmišlja o svećeništvu bio ekonomski problem, mislim da bi onda ta osoba bila u potpunosti u krivu kada bi se odlučila slijediti taj put. No, mislim da postoje dublji razlozi koje moramo uzeti u obzir.
Ponekad, loša ekonomska situacija navede nekoga na razmišljanje koliko je zapravo svako materijalno dobro loš oslonac u životu, koliko je sve prolazno i sve propadljivo i kako se ne isplati trošiti svoj život samo na materijalni dobitak i zahvaljujući ovoj kušnji takva osoba počinje graditi svoj život na čvrstoj stijeni, na Kristu, vršeći Božju volju i dajući nadnaravni smisao običnim životnim situacijama. Ovo duboko i iskreno obraćenje može dovesti osobu i do toga da želi u svom životu Boga staviti iznad svega, pa se stvara prostor u kojem osoba može osjetiti i duhovni poziv. To je sasvim drugačija stvar od one prve. Ovo je neko općenito promišljanje o tvojem postavljenom pitanju.
Što se tiče godina i starosti, trebali ste navesti koliko imate godina. Poznato mi je da što je čovjek stariji to se teže navikava na život u zajednici, u formaciji i u studiju koji je potreban uvjet za primanje svetoga reda. S godinama postajemo samostalniji i radimo stvari malo „na svoj način“ ako tako mogu reći i sve smo manje prilagodljiviji.
Moj savjet je da o svemu ovome razgovaraš s nekim dobrim duhovnikom, svećenikom koji te je spreman saslušati i za kojeg si siguran da će ti dati dobar savjet, dobro je da to bude svećenik koji te već poznaje od prije. S njim ćeš moći analizirati sve znakove poziva koje prepoznaješ u svom životu. Svakako vidi s njim zašto se još nisi oženio, je li tu možda bilo nekih negativnih iskustava itd...