subota, 19. rujna 2015.

25. NEDJELJA KROZ GODINU B


Danas bih svoju propovijed htio započeti baš razmišljajući o riječi DIJETE! Aramejska riječ za dijete i ona riječ koju je Isus izgovorio, jer je on na zemlji upravo govorio tim jezikom, glasi: Talya – i ta riječ znači dijete ali ima značenje i sluga. Isus u toj riječi ocrtava veličinu kršćanina – a ona se sastoji u poniznosti i u služenju. Kada kaže učenicima da moraju biti poput djeteta tada govori o njihovom statusu, spremnosti i otvorenosti. On identificira prihvaćanje malenih, nezaštićenih, s prihvaćanjem sebe.


Kada Isus govori protiv prvih mjesta, ne želi reći da je protiv toga da budemo ambiciozni, da se trudimo, da radimo, da napredujemo, da budemo lideri – vođe. Sve to kršćanin treba biti, i kao kršćani moramo se boriti da budemo vrhunski na svim područjima, vrhunski učenik, vrhunski student, vrhunski profesor, radnik, vrhunski otac i majka. U ovom odlomku Isus želi naučiti svoje učenike kakav lider kršćanin mora biti. Mora biti takav vođa da „bude od svih posljednji i svima poslužitelj!“ – jedino takav čovjek i kršćanin ima mogućnost „primiti dijete – malenog, malene“. – a za to se svaki odrastao čovjek mora i fizički pognuti. A malenih je danas prepun ovaj svijet – zar nisu maleni oni bez posla, s ugroženom egzistencijom, zar nisu maleni i studenti i učenici koji se muče učeći i trebaju ohrabrenje i razumijevanje, zar nisu maleni i roditelji koji prenaporno i prekovremeno rade i čeznu za svojom djecom kojima se ne mogu u potpunosti posvetiti, zar nisu maleni bolesnici u bolnicama i naši stari po našim kućama i domovima, zar nisu maleni svi koji na bilo koji način trebaju našu pomoć i traže od nas da im pokažemo svoje pravo lice – kršćansko lice – lice milosrdnog Samarijanca. Pravi lider – pravi vođa – pravi kršćanin takvima ne treba pristupati iz sažaljenja, Isus nas danas uči da takve moramo doživjeti kao dragocjeni dar poslan od Boga. Upravo Bog preko malenih želi ponuditi nama i cjelome svijetu mnogo i naučiti nas mnogočemu. 

Oni koji su zabrinuti „tko je među njima najveći“ – a njih ocrtava sveti Jakov u svojoj poslanici – kad spominje zavist, svadljivost, ratove i borbe pa kaže: „Žudite, a nemate; ubijate i hlepite, a ne možete postići; borite se i ratujete. Nemate jer ne ištete. Ištete, a ne primate jer rđavo ištete: da u pohotama svojim potratite.“ Takvi nisu u mogućnosti vidjeti veličinu poniznih ljudi u svijetu.   

Svijet guraju naprijed upravo ponizni ljudi – oni koji rade ne gledajući samo na plaću nego na Božju slavu, oni koji strpljivo podnose teškoće i ne daju se obeshrabriti, oni koji svojom molitvom i pouzdanjem u Boga ostvaruju divna i velika djela – makar se u nečijim očima i činila neznatnima, to su oni koji su baštinici mudrosti odozgor, a plod te mudrosti apostol Jakov je označio sa 7 karakteristika:

  • ·         Prva od njih je čistoća, odnosno djelovanje bez primisli i dvoličnosti.

  • ·         Sljedeća karakteristika prave mudrosti je mirotvornost. Ne izaziva razdore ni nerede. Ne ide za svađanjem i dijeljenjem ljudi, nego upućuje na mir i ostvaruje ga. Prava mudrost omogućuje suživot i začinja ga ljubavlju.

  • ·         Zanimljiva je treća karakteristika koju navodi sv. Jakov. Veli da je prava mudrost – poučljiva. Istinski mudar je onaj koji je spreman učiti i napredovati. Nije mudar onaj tko se učahuri i samodopadno se zadovoljava postignutim, nego onaj tko je spreman rasti i napraviti novi korak.

  • ·         Prava mudrost je puna milosrđa. Blaga je i otklanja od sebe svaku vrst surovosti i podcjenjivanja. Ne iživljava se na slabijima, nego im pomaže da postanu dionici istine.

  • ·         Peta oznaka prave mudrosti prema tekstu iz Jakovljeve poslanice su – dobri plodovi. Prava mudrost nije salonsko nadmudrivanje i verbalno prenemaganje, nego plodonosno djelo čovjeka za čovjeka.

  • ·         Prava mudrost je postojana. Traje i djeluje u sklonim i nesklonim vremenima, bez obzira što moćnici mislili o njoj i koliko je raznorazni lobiji nijekali. Istina je uvijek istinita ma koliko laž bila glasna.

  • ·         I konačno, sedma karakteristika prave mudrosti, prema odlomku iz Jakovljeve poslanice koji se danas čita na euharistijskim slavljima je – nehinjenost. Prava mudrost je iskrena i autentična. Ne da se naučiti, nego izlazi iz čovjekova srca. Iz srca koje je otvoreno Bogu da Bog po njemu djeluje.

„Duhovno djetinjstvo nije duhovna glupavost ni „mekušnost“ to je razuman i snažan put kojim zbog njegove teške jednostavnosti, duša treba započeti i nastaviti vođena Božjom rukom. Biti malen, velika je odvažnost – Tko traži... daj mi mjesec? Djeca! Tko se ne obazire na opasnosti da bi postigao svoju želju! Dijete! U takvo dijete treba uliti mnogo milosti Božje, želju da čini Božju volju, mnogo ljubavi prema Isusu, treba mu dati sve ljudsko znanje, koliko dopuste njegove sposobnosti i tek tako ćemo dobiti sliku i priliku današnjih apostola, onakvih kakve ih nesumnjivo Bog želi i hoće. Zato budite Božja djeca! Ti si pred Bogom koji je vječan, više dijete, nego li što je pred tobom mališan od dvije godine. A osim toga što si dijete – Sin si Božji! To nemoj zaboraviti!“ (Put, 855, 857, 860)
Molimo Blaženu Djevicu Mariju da uvijek ostanemo njena i Božja dobra djeca! Amen!

četvrtak, 17. rujna 2015.

24. NEDJELJA KROZ GODINU B

"Tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga."
Veliki govornik biskup Fulton Sheen u jednoj od svojih brojnih propovijedi pozitivno je komentirao
želju apostola Tome koji je htio staviti svoje prste umjesto čavala na rukama i nogama Uskrslog
Krista i staviti svoju ruku u bok koje je probilo koplje. Biskup kaže da je Toma htio vidjeti rane –
ožiljke svoje zvijezde! Naša zvijezda naš Isus naš superstar ima svoje ožiljke. On je sluga – patnik!
Evanđelje današnjega dana nas poziva s jedne strane na personalizaciju naše percepcije i iskustva
Isusa Krista kada kaže: „A vi što vi kažete tko sam ja?” S druge strane Bogoslužje riječi i nas
poziva da priznamo ulogu patnje u povijesti spasenja. Isus kaže: „Sin čovječji treba da mnogo
pretrpi - a znamo da učenik nije nad učiteljem. Ako je učitelj trpio – to je put i za život učenika.
Čitanja nas pozivaju na razmišljanje o ulozi patnje u našoj osobnoj životnoj priči slijeđenja Isusa.
„tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.« Postoji veza između osobnog vlastitog
iskustva isusa i sudjelovanja u njegovom trpljenju: kada prihvatimo Isusa kao Sina Božjega
prihvaćamo također život križa i bivamo motivirani nositi vlastiti križ. Sveti Josemarija je jednom
rekao da Bog često puta svojim najboljim prijateljima daje veće porcije svoga križa.
Bog koji pati
U srži naše kršćanske vjere stoji istina da je u jednom određenom trenutku u povijesti, Bog u Isusu
trpio, umro i uskrsnuo. Mislim da nije fer objasniti isusovu patnju na način koji se često zove
„pobjedonosno pomirenje” - u kojem Otac zahtijeva smrt Sina umjesto palog čovječanstva. Ja bih
pogled na Isusove patnje pogledao iz drugog kuta, iz kuta ljubavi koja proistječe iz njegova
posvemašnjeg preuzimanja našega čovještva, i njegove smrti koja je prirodna posljedica našega
odbijanja Boga. Kao što napisa sveti pavao: „Oplijeni sam sebe uzevši lik sluge, postavši ljudima
sličan, obličjem čovjeku nalik ponizi sam sebe poslušan do smrti smrti na križu, zato ga Bog
preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom!”
Prvo čitanje iz proroka Izaije je dio Pjesme o patničkom sluzi Gospodnjem”. U ovom odlomku
sluga Gospodnji je trpio mnoge nepravde od ljudi i osuđen je na smrt. Sluga ne pruža otpor. No,
ipak Sluga izražava svoje pouzdanje u pravdu i Božju zaštitu. Izaija je u ovom tekstu mogao
opisivati proroka koji drži do onoga što propovijeda i kao posljedicu mora patiti. Često puta su ovi
reci protumačeni tako da se pokaže Isusova patnja – i vrlo su prikladni za to! Isus dragovoljno
uzima svoj križ, jer on zna da je to konačni čin ljubavi. I on mora stati iza onoga što govori i stoji do
kraja ispunjajući poruku ljubavi. Što je ljudski odgovor na ovaku ljubav? Što je naš odgovor na te
patnje Božje ljubavi?
Kao Učitelj: Uzmi svoj križ i slijedi me!
U Evanđelju danas Petar se pojavljuje kao onaj koji je pomiješanih motivacija. Omogućen Duhom
on daje teološku izjavu o prirodi Isusa: Ti si Krist. Međutim on također skače na čisto ljudski način
gledanja Isusa kad je ovaj otvoreno počeo govoriti o svojim patnjama. Petar ga uze na stranu i poče
odvraćati. Što je Petar htio? Zašto je Petar oklijevao prihvatiti Isusa sa kompletnom pričom – kao
Krista koji će patiti. Mislim da je Petar stvarno razmišljao ovako ako učitelj trpi i učenik će morati
trpjeti – a petar za to možda nije bio spreman. I zato neće biti spreman sve do smrti i uskrsnuća
Gospodinova, to vidmo i u činjenici da ga je zanijekao!
Naš vlastiti odgovor na neizmjernu Božju ljubav vidljivu u patnji Isusa mogao bi biti da prihvatimo
vlastito ljudsko stanje koje dolazi s nekim stupnjem boli i patnje. To ne mora nužno
podrazumijevati umrijeti za Boga. Često puta se patnja sastoji u malim problemima koje smo
pozvani izdržati kad težimo višim ciljevima u životu. Govoreći u vrlo jednostavnim primjerima,
npr. Lakše je gledati televiziju nego učiti i čitati knjigu, lakše je otići na proslavu rođendana svog
prijatelja nego doprijeti do nekog stranca koji je u potrebi. Gledanje Tv-a ili pridruživanje slavlju
može nam pružiti neki osjećaj zadovoljstva i užitak može biti praćen nekom euforijom međutim
često puta nakon takvih euforija dolazi iskustvo depresije, besmisla i praznine. S druge strane ići
pomoći nekomu u potrebi zahtijeva u početku malo truda i neki rizik i patnju ali na kraju jedan čin
dobrote donosi radost istinskog zadovoljstva. Mi smo često kao ljudi skloni izabrati lakši put. No,
uvijek iznova birati samo ugodna iskustva od nas čini gubitnike. U evanđeoskom tekstu danas Isusa
nas poziva da se potrudimo napraviti početni napor i izabrati uski put, bolja djela, ono što nam se
neće oduzeti, pa taman to uključivalo i patnju, ali uključivat će i ogromnu nagradu i zahvalnost u
dogledno vrijeme – uskrsnuće i predokus neba: tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit
će ga.«

subota, 5. rujna 2015.

DUHOVNI POZIV: ROKO IVANOVIĆ

Vlč. Roko je zaređen za svećenika 26. lipnja 2015. godine kao jedan od sedmorice mladomisnika Požeške biskupije.
Pogledajte njegovo svjedočanstvo o pozivu, životu u bogosloviji, rekacijama njegovih bližnjih, boji li se samoće i što vam poručuje…