nedjelja, 30. kolovoza 2015.

22. NEDJELJA KROZ GODINU B


Kad bih htio ovu propovijed izreći u jednoj rečenici onda bi to zasigurno bila rečenica slična ovoj: Isus od nas traži da živimo cjelovito svoje kršćanstvo – da idemo do punine – nema polovične svetosti, nema polovičnog davanja, nema malo ću biti suprug ili supruga malo neću, nema malo ću biti otac ili majka pa malo neću, nema godišnjeg odmora od našeg kršćanskog poziva.

U zadnje vrijeme vrlo su popularne vjerske knjige s kršćanskom tematikom, pa sam se počeo pitati nije li čovjek današnjice počeo izlaziti iz svoje adolescentske pobune protiv Boga. No s druge strane statistički podaci na zapadu pokazuju velik porast novog tipa duhovnosti „nesvrstana duhovnost”. Ja sam duhovan ali nisam vjernik, katolik? Pa izgleda da sekularizam nije bio pobuna protiv Boga i pitanjima duhovnoga, nego protiv institucionalnih religija. Kao član Katoličke crkve ovo mi je vrlo interesantan fenomen.
Ovo je danas postao trend da se tvrdi da je vjera individualistička, da meni danas nema tko govoriti što da vjerujem itd. Itd. Već ću si ja to sam odrediti. Možda to jest duhovno iskustvo ali definitivno nije katoličko iskustvo vjere.

Današnje evanđelje dostaje blisko ovoj temi: Pitam se: „Nije li ovdje i Isus taj koji se buni protiv institucionalne religije svoga vremena?” I odgovor je DA, Isus se buni, Isus stalno izaziva religiju u kojoj je rođen, ali on to čini unutar struktura te religije. On ide u sinagogu i čita Pisma i tako poštiva subotu, Zovu ga Rabbi – učitelj i on poučava u Hramu, plaća taksu hramu, slavi blagdane. Isus za sebe ne bi rekao „ja sam duhovan ali nisam vjernik”

Iako je slijedio sve odredbe i zapovjedi svoje religije do te mjere da su ga ljudi zvali Učiteljem, on ih nije slijedio slijepo, u stvari on ih je izazivao, kao što to čini u evanđeoskom odlomku danas. Isus poziva i nas da budemo duhovni, da budemo cjeloviti, da ne kažem samo idem na misu nego kako idem na misu, da ne kažem samo molim se Bogu, nego kako se molim Bogu, da ne kažem samo ljubim bližnje nego kako... Isus nam pokazuje da budemo duhovni unutar religijske tradicije.
Jednom je je jedan oduševljeni katolik nakon što je čuo dobru propovijed došao do prosjaka van crkve i rekao je Brate ja te toliko volim reci mi što ti treba – prosjak je nato odgovorio – Da me voliš znao bi što mi treba!
Budući da smo ljudi mi smo društveni po prirodi, značajka je za nas tražiti Boga kao zajednica. Kada smo dio skupine koja traži i želi živjeti Božju volju to je poticaj i traženju i nalaženju Boga u vlastitom životu. Zajednica nam pomaže priznati i razlučiti naša iskustva Boga. Međutim, kada smo dio zajednice onda smo i baštinici njezine povijesti, tradicije i običaja. Danas nas Isus poziva da neprestano preispitujemo služe li ti običaji svrsi, posreduju li iskustvo Boga! Kada je iskustvo Boga u središtu naše vjerske prakse onda je to duhovnost. Onda da se slikovito izrazim nikad se nećemo zbuniti pa misliti da prašina u Crkvi vrijedi više od Crkve.

U evanđeoskom odlomku danas Isus nam poručuje: „ Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.” Ponekad uistinu nije lako znati što je Božja zapovijed, a što je ljudska predaja. U institucionalnim religijama često zapovijed samoga Boga se tumači kroz ljudsku tradiciju. Na primjer, u kršćanskoj baštini nije lako razlikovati Božju objavu od tradicija ljudske civilizacije – hebrejske, grčke i rimske. Napor nekih da očiste svoju vjeru od te ljudske strane može biti uzaludan, jer bi i sami mogli postati žrtvom vlastitih ljudskih tradicija suvremene filozofije i kulture. Čak i nesvrstane duhovnosti koje sam naveo na početku nisu ništa drugo nego produkt suvremene kulture zapadnog individualizma. Što bi onda bio put naprijed? Koji bi bio naš način života ako želimo živjeti našu kršćansku duhovnost? Kako živjeti Božju volju onako kako je to Krist mislio?

Mislim da bi mogli pokupiti tri kriterija iz današnjeg misnog slavlja. Ove tri ideje nam mogu pomoći živjeti cjelovito svoj kršćanski život i usmjeriti ga prema Božjoj volji, a ne samo pukom izvanjskom vršenju tradicije.

Kontemplacija

Stari zavjet često govori o slušanju Zakona i obdržavanju – vršenju kao produktu ovoga prvog.
Zato današnje prvo čitanje iz knjige Ponovljenog zakona poručuje:
Držite ih i vršite: to će u očima narodâ biti vaša mudrost i vaša razboritost. Kad oni čuju za sve ove zakone, reći će: ’Samo je jedan narod mudar i pametan, a to je ovaj narod veliki.’ Jer koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Gospodin, Bog naš, nama kad god ga zazovemo? Ili na drugom mjestu jasnije kaže:
Čuj Izraele, Gospodin, Bog naš, Gospodin je jedini! Zato ljubi Gospodina Boga svoga, svim srcem svojim svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce!

U duhu Svetoga pisma je ono kad Isus kaže – ono što je važno je ono što je u čovjekovu srcu – mislim da nas Isus podsjeća da je vjera stvar srca – nije samo doći na misu nego je li i moje srce došlo na misu – je li moj poljubac Isusu danas poljubac ljubljenoga učenika od srca ili je poljubac Jude koji Boga ne voli ali eto ode na misu da ne bi susjedi nešto rekli, ili da se popriča s poznanicima.

DRUGA RIJEČ JE INTEGRITET – potpunost, cjelovitost, nedijeljivost, besprijekornost, poštenje

Još jedna riječ koja nam dolazi u današnjim čitanjima je Istina. Pripjevni psalam nas upravo uči kako kročiti molitvenim putem Božjih zapovjedi. Ps 15 počinje pitanjem „Gospodine, tko smije prebivati u šatoru tvome”... „ 

Onaj samo tko živi čestito,
koji čini pravicu,
i istinu iz srca zbori,
i ne kleveće jezikom.

Koji bližnjem zla ne nanosi
i ne sramoti susjeda svoga;
koji zlikovca prezire,
a poštuje one što se Gospodina boje.

Koji se zaklinje prijatelju,
a ne krši prisege,
i ne daje novca na lihvu,
i ne prima mita protiv nedužna.
Liturgija riječi nas tako podsjeća na još jedan aspekt istinske duhovnosti a to je integritet – ili istinu – istinu u mislima, riječima i djelima to je integritet, a religiozna duhovnost se izražava osobnim integritetom – osobnom cjelovitošću.

Suosjećanje

I na kraju 2. današnje čitanje iz poslanice svetoga Jakova nudi nam treći aspekt istinske vjere. Bogoljubnost čista i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta. Ako je integritet rezultat razmatranja Boga i njegove volje u srcu, onda je suosjećanje prema bližnjemu konkretan izraz te cjelovitosti u našem biću. Suosjećanje je rezultat razmatranja Božje riječi i njegove volje te naše cjelovitosti u istini te iste riječi. Definicija kršćanina je – milosrdni samarijanac!
Razmatranje – kontemplacija, integritet – cjelovitost – i suosjećanje čine jezgru vjerske duhovnosti. To su vrijednosti koje nam pomažu da živimo autentično našu vjeru danas, te vrijednosti su u središtu Isusove poruke, Molimo blaženu djevicu Mariju koja je na poseban način savršena slika kontemplativne, nepodijeljene i suosjećajne duše da i nama pomogne da u životu i u srcu budemo dobri sljedbenici njezina sina Isusa. Amen.

petak, 7. kolovoza 2015.

18. NEDJELJA KROZ GODINU


Predraga braćo i sestre,
u svetoj misi primamo kruh koji našem životu daje smisao. Teško je živjeti besciljnim i besmislenim životom, sjećate se Don Quixote remek djela španjolskoga pisca Cervantesa. Često mi se današnji ljudi čine upravo kao taj galantni heroj, koji polazi u avanturu kako bi osvojio srca španjolskih dama, i onda odlučuje da će poći gdje ga god njegov konj povede, a konj kojem je dana sloboda vodi svog viteza nigdje drugdje nego u štalu, jer je konju tamo najudobnije. Sveti Pavao će nas danas opomenuti – da ne živimo kao pogani – pogledajmo danas u svoju nutrinu – vodi li me možda moja sebična želja za užitkom, moj egoizam, moja želja za udobnošću onako kako je don Quixota vodio njegov konj, možda i imam dobre nakane, ali ne živim kako treba. Danas na početku ove svete mise Gospodin nas poziva da započnemo iznova s čistim srcem. Poznati pisac Tolkien je u svojim djelima sakrio lijepe misli o Euharistiji opisujući vilenjački kruh kao kruh za dug put kojim možemo izdržati silne napore – i mi euharistiju nazivamo kruhom za put posebice kad je dijelimo bolesnima i umirućjma – viaticum. Stavimo sakramentalnog Krista u središte našega života naučimo se živjeti za svetu misu – čuvajući se grijeha kako bismo se mogli pričestiti čista srca i živjeti od svete mise koristeći milosti koje smo primili kako bismo svoje svakodnevne obveze činili s više ljubavi. Sveta misa je naš obnovljivi izvor energije kako bismo mogli živjeti kršćanski. Nema istinskog obraćenja ako se ono ne primjeti u ponašanju, nek naš stil života bude kršćanski stil života, nek ljudi već danas vide kako smo postali marljiviji, nesebičniji, nek vide našu iskrenost, nenametljivost i uslužnost. Neka vide da radite ali ne za hranu propadljivu nego za nepropadljivu – za kruh nebeski....