nedjelja, 26. srpnja 2015.

SVETA ANA - PROPOVIJED



Predraga braćo i sestre u Gospodinu, i danas je Krist među nama!
Svi poznajemo koja je „najveća i najljepša ikad ispričana priča“. To je Evanđelje, priča koju dijelimo među sobom i sa svima onima koji nose ime kršćani. U našim crkvama naglašavamo pojedine dijelove ove priče kao neizostavne ukrase naših svetišta – tako su se naše oči navikle vidjeti slike Posljednje večere, Raspeća i iznad svega Uskrsnuća. I baš kao što smo svjedoci tih događaja u slikama i kipovima, mi također izbližega proživljavamo i prepričavamo te događaje spasenja kroz liturgiju i pobožnost.
No, jeste li se ikada pitali kako „najveća ikad ispričana priča“ počinje?
Kada gledamo Sveto pismo, vidimo da sv. Marko svoj izvještaj započinje s krštenjem Isusa Krista. Matejevo pripovijedanje započinje s događajem Kristova rođenja. Sveti Luka počinje nešto ranije, s posjetom anđela Gabrijela Zahariji, ocu Ivana Krstitelja. Sveti Ivan započinje svoje evanđelje tako što je otišao najdalje od svih, u vrijeme prije samog vremena, prije prvog dana stvaranja.
Ali kršćani u prvim stoljećima su znali za jednu drugu polazišnu točku Radosne vijesti. I mogli su to učiniti jer su bili svjesni one nepisane povijesti spasenja mogli bismo reći i one obiteljske povijesti. Ta nepisana priča počinje s jednom običnom obitelji, s jednim mužem i jednom ženom. Njegovo ime je bilo Joakim. Njeno ime na hebrejskom je glasilo Hannah – što znači „milost“; a nama je to ime poznatije kao Ana.
Zasigurno, Joakim i Ana nisu bili neki izvanredan par, u stvarnosti se čini da su bili obični ljudi. Njihov brak nije bio produkt posebnog Božjeg zahvata poput Izaka i Rebeke, nisu pronašli jedno drugo kroz providonosan susret kao Boaz i Ruta, premda kroz svaki brak Gospodin želi ostvariti volju Očevu.
Joakim i Ana su bili jedna obična obitelj, poput neke od obitelji iz naše župe; što znači da je poput naših obitelji i njihova obitelj bila topla i puna ljubavi, ali nije bila savršena. Nad njima je lebdjela bol što nemaju djece. U njihovoj kulturi, u tome mjestu i vremenu, ovaj problem je bio više od boli u srcu, to je društvena stigma u kojoj su neki znali čitati znak božanske nemilosti. Za razliku od nas danas, gdje mi sami sebe smatramo jedinim arbitrima u čudu ljudskog stvaranja, naši su preci shvaćali obitelj i rađanje djece kao dio Božjeg plana i blagoslova.
Tradicija Crkve govori nam o velikoj vjernosti i ljubavi Joakima i Ane. Na mnogo načina, smatrali su se blagoslovljenima: po Božjoj milosti i providnosti, imali su materijalnog bogatstva; od svog su obilja davali trećinu svog materijalnog bogatstva kao doprinos Hramu i hramskim svećenicima; jednu trećinu za potrebe siromašnih, a od preostale trećine su živjeli oni sami. Netko bi mogao reći da su imali sve osim radosti potomstva i djece.
Tako se na taj sudbonosni dan nije smatralo neobičnim da Joakim ode u hram s velikodušnim darovima i prinosima – on je uvijek davao za djelo Božje, i molio Boga da ga blagoslovi djetetom; ono što je bilo drugačije toga dana je da je bio odbijen. Lakomislena osoba s hramskim autoritetom izazvala ga je: „Kako se može čovjek bez djece smatrati dostojnim da stane pred Boga?“ Na tipično muški način, zbunjen i posramljen, Joakim odlazi biti sam, u pustinju, gdje vida rane svoje duše, no još više, gdje izlijeva svoje srce pred Bogom.
Njegova vjerna supruga Ana strahuje za odsutnog muža misleći da mu se dogodilo ono najgore. Nesvjesna što se dogodilo i ona pada u žalost. I iz njezina srca, smrskanog od boli, izlijeće molitva koja doseže nebesa: „Bože naših otaca, blagoslovi me!“
Da, dragi prijatelji, znamo mi ovakve ljude, zar ne? Znamo ovu obitelj: to smo mi. Jer predragi, koja je obitelj među nama ostala netaknuta od povrijeđenosti, od gubitka, od slabosti, od svađe, od stida? Na koju od naših obitelji ne djeluje neki uvjet koji lomi naša srca i izaziva našu nadu: nezaposlenost, financijski stres, medicinski ili pravni problem? Koja obitelj nije bila prokušana prisutnošću moralnoga pada i gubitka nade? Kada vidimo obitelj Joakima i Ane, vidimo ljude poput sebe samih, poput svih ostalih. Vidimo ljude koji čeznu za Božjom prisutnošću i osjećajem smisla u svom životu. I baš kao što su oboje bili u dubokom očaju, Bog šalje svog anđela da im kaže o svojoj milosti i ljubavi, i da će nakon čekanja u vjeri i nadi vidjeti uslišanje svojih molitava, dobit će dijete.
Bi li bilo čudno onda, da u pučkoj pobožnosti, prva Crkva, s vremena na vrijeme, počne Radosnu vijest s ove dvije osobe – odjednom toliko nepoznate a opet tako poznate?
Da, najveća ikad ispričana priča u ljudskoj povijesti počinje s ovako običnom obitelji. To donosi nadu da Bog može učiniti da se i preko nas dogode divne stvari unatoč našim ograničenjima, našim slabostima, unatoč našoj temeljnoj ljudskoj prirodi u svoj svojoj slomljenoj ljepoti.
I divna se stvar dogodila za Joakima i Anu, prekrasna stvar za cijelo čovječanstvo. Dijete je rođeno, malena djevojčica. Dali su joj ime iz povijesti Božjeg milosrđa prema ljudima, ime Mojsijeve sestre, Miriam. I zovemo je blaženom, jer je ona rodila Spasitelja, Isusa Krista – Boga utjelovljenog.
Joakim i Ana su dobro poodmakli u godinama kad su postali roditelji, u svojim kasnim šezdesetima, najmanje. Njihovo dijete je čudo. Pa čak i u tomu, Joakim i Ana su slični nama. Uvijek i svaki put kad se dijete rodi, koji li roditelj ne gleda na svoje dijete kao apsolutno čudo, kao direktan dar od Boga. Stvoreni na Božju sliku, njemu slični, mi u sebi nosimo latentne sile stvaranja. Tako Crkva vidi ovaj čudesan dar rađanja djece.
Ipak, živimo u svijetu koji koristi riječ „seksualnost“ kako bi nas postavili za udar. Oko nas, pa čak i među nama, spolnost je dar koji je spiskan i nedovoljno cijenjen. Mi koji smo od Crkve optuženi smo da se bojimo seksualnosti, da je degeneriramo i suzbijamo. Nije tako! Naprotiv! Crkva prepoznaje da je spolnost dar od Boga. Podiže je! Posvećuje je i odvaja kroz sakrament ženidbe. To za nas nije samo još jedan biomehanički proces repliciranja DNA. Mi seksualnost prožimamo osjećajem svetosti, s krajnjim ciljem, tako da nije sve u prolaznom zadovoljstvu dviju osoba, nego se radi o dobrobiti cijelog čovječanstva. Riječ je o daru ljubavi i života od kojih su oboje od Boga.
Kada vidite plod sjedinjenja Joakima i Ane, Kada gledate sliku Djevice Marije – vidite najdublju duhovnu tvrdnju. Teolozi se bore staviti u riječi ono što svaki otac i majka, svaki kum i kuma, svaki djed i baka, tetak i tetka zna da je istina: Kada se ljudska molitva i Božja milost sastanu čuda se događaju. Mi stvorenja od praha zemaljskog ne možemo to sami od sebe. No, kad mi ljudi živimo svoje ljudske živote u suradnji s Bogom, čuda se događaju, iako oči svijeta ne vide ništa novo pod suncem. Bog svome narodu govori svaki dan!
Dijete Marija je zaista čudo i pravi Božji dar. Ali ona nije bila čarobna. Nije ušla u svijet gotova za svoju ulogu Djevice Majke. Trud Joakima i Ane, u Božjem planu spasenja, nije završio nakon začeća i devet mjeseci trudnoće. Oni su pozvani, ne samo da budu prenositelji gena, nego štoviše, da budu roditelji. Latinska riječ za roditelja dijeli svoj korijen s riječju pripremiti. Roditelj nije samo onaj koji rađa dijete, nego onaj koji priprema dijete da postane odrastao čovjek kroz upute, kroz strpljenje, riječju i primjerom.
To je također dio „najveće ikad ispričane priče“. Majka našeg Gospodina i Boga je imala roditelje koji su bili uzori ljubavi i nesebičnosti, ustrajnosti i molitve.
Kad čujete izvještaj o Navještenju i slušate kako Djevica Marija pjeva Veliča , zar se tu ne može čuti i glas svete Ane, kako pjeva psalme s djetetom na grudima?
Kada slušate izvještaj o raspeću i vidite ispod križa Djevicu Mariju kako stoji gledajući umirućeg sina, zar ne prepoznajemo snagu svete Ane, dok se pozdravlja sa svojim jedinim djetetom na kraju svakog posjeta Hramu, dok ostaje jaka premda joj se slama srce.
Bez majčinskog primjera svete Ane iz dana u dan, iz godine u godinu, koga bi anđeo Gabrijel pozdravio kao onu koja je puna milosti? Jaki roditelji su dali Mariju kao snažnu i odgovornu djevojku.
To je možda najveća poruka za ovaj dan. Bog nam je otvorio vrata raja kao zajednici vjere – kao obitelji! Nije realno za nas rasti i biti njegovani u vjeri kao kršćani, bez ljubavi i brige o drugima, prije svega, o onima unutar obitelji! Da, kao što smo dodali život i doprinos sv. Ane u priču o Božjoj ljubavi prema nama, sjetimo se da i mi nismo nikada sami, uvijek smo dio zajednice, dio obitelji.
Sveti Joakim i Ana pokazuju nam to danas, jednako kao sveta obitelj Josipa, Marije i Isusa. Ti i ja smo više u mogućnosti biti danas ovdje zato što u nekom trenutku života ne samo da nas je Bog pozvao u svoju kuću, nego smo bili blagoslovljeni svjedočanstvom vjere i primjerom života svojih roditelja, rodbine, nastavnika, svećenika, prijatelja, pa čak i mnoštvom svjedoka koji su ponavljali riječi Samarijanke „Dođite i vidite“ (Iv 4,29)
Dakle, današnji blagdan, iznad svih drugih dana, nam govori koliko je važan jak i vjeran primjer naših roditelja, naših prvih uzora u vjeri, za nas, tako da možemo vidjeti iznad svih ometanja našeg vremena i upoznati ljubav, milosrđe i milost Božju.
Bez jakih roditelja, djeca ne rastu s osjećajem osobne neovisnosti. Bez jakih roditelja, djeca su sklonija popustiti pritisku vršnjaka, da djeluju impulsivno, tragajući za užicima. U životu Crkve ponekad podliježemo podmuklim zamkama. Pravimo pogrešku uvijek naglašavajući različite programe za mlade, zanemarujući duhovni razvoj odraslih i njegov učinak na živote djece.
Najveća služba Crkve prema djeci je u osposobljavanju njihovih očeva i majki da budu bolji roditelji – da budu bolji svjedoci Božje moći koja će nas sa zemlje odvesti u nebo. Ako Crkva nije ništa osim toga ponudila djeci - to bi već bilo dovoljno. U stvari, ovaj pobožan primjer roditelja i obitelji je bio dovoljan za generacije kršćana u prošlim stoljećima, dovoljan za podizanje tihe vojske mučenika u rimskim progonima prvih stoljeća i pod komunističkim ugnjetavanjem naših dana. Zasigurno je tu vjera roditelja i mučenika odnjegovala vjeru djece!
Više od bilo kakve katoličke nogometne lige, ovo je dar koji bi Crkva trebala dati djeci: kršćansku obitelj u kojoj će moći odrasti. Obitelj koja se oblikuje po Kristovu učenju: po Božjoj ljubavi prema nama, po Njegovu praštanju, strpljivosti i velikodušnosti. Po učenju o bitnoj povezanosti ljubavi i požrtvovnosti, braka i seksualnosti. Po učenju o disciplini i odgovornosti. Učenju o tomu kako se suočiti s teškoćama i kušnjama, s razočaranjima i smrti.
Kada započnemo Radosnu vijest s pričom o Joakimu i Ani shvaćamo da danas vjernike, Kristove apostole, i nositelje njegove Radosne vijesti u ovom našem vremenu ne možemo masovno proizvoditi na pokretnoj vrpci kao i sve ostalo. I danas su sveci originalni ručni rad i Božji dar, jedan po jedan, svaki za sebe. Tako je bilo i za Blaženu Djevicu Mariju, kroz roditeljstvo Joakima i Ane, tako je to i za djecu današnjice.
Mi svetu Anu zazivamo kao pokroviteljicu i zaštitnicu.
No, bilo bi dobro zamoliti je za jednu drugu milost, a njeno ime baš znači „milost“ ili „korist“. Biti ne samo naša zaštitnica i pokroviteljica, nego biti naš roditelj i dio naše obitelji! Uči nas, sveta Ano, vodi nas i budi nam uzor:
O Sveta Ano, kao što si stajala uz Joakima u zahvalnosti pred Gospodinom za dar Blažene Djevice Marije, molimo te posreduj za nas pred prijestoljem Svevišnjega Boga da i mi možemo imati:
Duha snage, koji daje nadu u vremenu kušnje!
Put molitve, koji daje utjehu u vremenu očaja!
Neustrašivost vjere, koja daje hrabrost u tami!
I iznad svega srce koje surađuje s Božjom voljom.
Na slavu Boga Oca, Boga Sina i Boga Duha Svetoga. Jednoga Boga u vijeke vjekova. Amen.


održana u Zvirovićima, 26. 07. 2013.

http://www.svetistesrcaisusovastudenci.info/index_0086.html