utorak, 21. srpnja 2015.

KORAK U VJEČNOST

Nestao je taj san – kažeš mi.
Tek što sam ga započeo sanjati
na prozorima duše
već se rasplinuo.
Za me nema odmora u bezbrižnosti.

Znaš li tko si - pitam se.
Ljudi će ti davati svoje tame,
a ti ćeš im uzvraćati svjetlom.
Hodi uz njih iz tame u još mrkliju noć,
i drugom budi tračak nade, melem za boli,
svjetlo ljubaznosti u tami nerazumijevanja,
dok ne zasine zora,
koja će pokoriti sve strahove.

Svatko treba prijatelja,
onoga što privodi k Bogu,
što srce čisti.
Dovoljno smo gazili po kaljuži!
Što je sad ostalo već čekati obale daleke!

Gdje je tvoja obala - pitam te.
Nema mjesta koje je dovoljno daleko,
ta bacio sam svoju besmrtnost.
Ne boj se, samo pođi, razapni svoja bijela jedra.
Vjeruj, Bog te čeka!

Obale daleke i bijele nisu osamljene.
Tu Božje društvo vida svaku ranu,
i uklanja procjepe boli.
Tu patnja više ne mori,
jer Bog je križeve naše ponio,
a nas skida s križa.

Ne boj se kad budeš gasio svjetla svoga stana,
i vječnošću ključao svoje boravište.
To je tek korak na bijele obale,
da živimo novim životom.