srijeda, 29. srpnja 2015.

U VEZI SAM S DJEVOJKOM ALI...

ANTE PITA:
Hvaljen Isus, htio sam vas pitati za jedan savjet. Naime, već sam četiri godine u ozbiljnoj vezi sa svojom djevojkom i hodamo kršćanski, ali se moj odnos prema njoj u posljednje vrijeme mijenja. Ona je bez daljnjega odlična, talentirana, djevojka i dobra katolkinja. No, već skoro godinu dana osjećam kako me privlači poziv u svećeništvo.

Iskreno, malo me strah od produbljivanja ovog osjećaja, jer ne bih htio nikoga povrijediti. No, u ovom trenutku se nalazim uistinu rastrgan između dvije odluke: trebam li slijediti eventualni poziv na svećeništvo ili se posvetiti braku koji je također važan i od Boga blagoslovljen poziv. Upućujem vam iskreni pozdrav u očekivanju skorog odgovora.


DRAGI ANTE,
Hvala ti na ovoj facebook poruci koju si mi uputio i dozvoli da tvoj upit objavimo na stranici ZVANJE.COM. Dobro razumijem ono što prolaziš, ili da kažem ono što prolazite. Nije prvi put da čujem da netko i u dugoj vezi započne ozbiljno razmišljati o svećeništvu, i odazove se. Tu mi na pamet već dolaze neki ljudi za koje se često molim, a koji su svoj svećenički poziv započeli u sličnim okolnostima kao i ti. Duhovne se stvari doživljavaju drugačije i žive drugačije, ljudski je patiti, i zasigurno će patnja uslijediti i ako odlučiš produbljivati poziv. No, budi svjestan iako postoji ono sudbonosno da, postoji i ono DA pisano velikim slovom prema onom Drugom, također pisanim velikim slovom, a taj drugi je Bog. Treba reći da Bogu. Hoću reći, treba otkriti i razumjeti što je Božja volja za tebe. Možda, ovo ću reći tišim tonom, i nije toliko važno jesi li ti sretan, nego je ono bitno... je li Bog sretan sa mnom. Svaki život i bračni i svećenički ima svojih uspona i padova. Iskreno mislim da je uistinu osimišljen onaj život koji provodimo služeći u ljubavi drugome - u braku; ili DRUGOME u duhovnom pozivu želeći ništa za sebe već da Drugi bude sretan s nama. Život nije samo zbirka opcija, nego je naš život "odgovor u ljubavi" prema Onome koji nas je u ljubavi i za ljubav stvorio, samo tako naš život nalazi smisao i sreću, čineći sve da Bog bude s nama zadovoljan.
Nije sad da te nagovaram na bilo što, već ti uistinu želim biti oslonac i pomoć, već imaš životnog iskustva da možeš sam uočiti stvari, razumjeti ih i dati adekvatan odgovor. Sjeti se one priče iz evanđelja o "Dragocjenom biseru", ili "O blagu na njivi"... kako trgovac odlazi doma prodaje sve druge bisere koje posjeduje, a svi oni također imaju svoju vrijednost - sve da stekne ovaj dragocjeni biser.
Pročitaj i onu priču o bogatom mladiću... da, znam, vrlo je upečatljiva. Ne boj se i znaj da Boga nitko ne može nadmašiti u darežljivosti, on uvijek daje najviše i najbolje. Uvijek! 

BRAK ILI DUHOVNO ZVANJE

DAVID PITA:
Želja mi je u budućnosti osnovati obitelj, kad razmišljam o braku osjećam veliki mir, i u tom smiraju moja duša osjeća kako baš tu unutar bračnog i obiteljskog poziva trebam izgraditi svoj kršćanski život. No, u isto vrijeme, često se pitam ako iskreno tražim Boga hoće li on od mene tražiti nešto drugo, možda baš poziv u svećeništvo.

DRAGI DAVIDE:
Danas se mnogi mladi pitaju baš o tom "razlučivanju poziva", a "razlučiti" u konkretnom životu znači prepoznati u svom srcu ono što Gospodin želi da učinim sa svojim životom. To je nešto u biti vrlo jednostavno: ako sam išta naučio u vlastitom životu to je onda da u našim životnim okolnostima i nema previše slučajnosti. Bog nam šalje na neki način signale preko svake osobe s kojom se u životu susretnemo. Tako će nam poslati i ljude koji će nam pomoći razumijeti što je Božja volja. On zna kako nas privući. Ako je za tebe najbolji put do svetosti u bračnom i obiteljskom životu, vidjet ćeš da će Gospodin učiniti da će se pojaviti ona prava osoba.  S druge strane, ako Bog želi nešto drugo za tebe, ove "slučajnosti" neće predugo čekati, "mali Božji putokazi" će se zasigurno pojaviti u susretu s nekim svećenikom ili redovnikom, u razgovoru itd.  Treba samo biti otvoren i dati Gospodinu priliku da nas vodi. I to opet nije teško: redovita molitva, sakramentalni život, naći dobrog ispovjednika koji će ti pružiti duhovno vodstvo i pomoći oko ovih dvojbi, sve su to načini kako osluškivati Božju volju... a odgovori sigurno dolaze.

utorak, 28. srpnja 2015.

U KLINICI KOD ISUSA

Bio sam u klinici Gospodina Isusa.

Napravio mi je sistematski pregled i otkrio mi da sam teško bolestan.
Kad mi je Gospodin izmjerio tlak, vidio sam na tlakomjeru da mi je razina nježnosti veoma niska.
Kad mi je izmjerio temperaturu, toplomjer je pokazivao 40 stupnjeva anksioznosti, tj. tjeskobe.
Napravio mi je elektrokardiogram i dijagnoza mi je bila da mi je potreban baypass ljubavi, jer su moje arterije godinama začepljene samoćom i tako je moje srce posve prazno.
Otišao sam na ortopediju jer nisam mogao hodati pokraj svoga brata i nisam mu mogao dati bratski zagrljaj zato što sam na tijelu imao mnogo fraktura nastalih zbog zavisti.
Otkrio mi je da imam miopiju, odnosno kratkovidnost, jer kod susjeda nisam mogao vidjeti ništa osim loših strana.
Reče mi i da sam gluh. Dijagnosticirao je da njegov glas često ne čujem.
Na kraju pregleda dao mi je jednostavne, besplatne savjete. Prirodne lijekove. Napuštajući kliniku, obećao sam da ću upotrebljavati lijekove koje mi je dao.

1. Čim ustaneš iz kreveta popij čašu "zahvalnosti"...
2. Prije nego što ideš na posao, uzmi žličicu "mira"...
3. Svakoga sata popij tabletu "strpljenja" s čašom "poniznosti"...
4. Kad se vratiš kući, ubrizgaj dozu "ljubavi"...
5. I prije nego što odeš na spavanje uzmi dvije tablete "mirne savjesti"...

Preuzeto: SUSRET, časopis za promicanje redovničkog života, br. 5, god. III., 2015., str. 13

ponedjeljak, 27. srpnja 2015.

MOJA KĆER OSJEĆA POZIV DA BUDE ČASNA SESTRA!

JEDNA MAMA PITA:
Moja kćer koja ima 16 godina se pita ima li možda poziv za redovnički život. Kako joj mogu pomoći?
Kao obitelj u zadnje vrijeme nismo praktično živjeli većinu vjerskih dužnosti, ali unatoč tomu, naša kćerka osjeća kako je Gospodin privlači tom posebnom načinu života.
Koji mi savjet možete dati?

 


DRAGA MAJKO,
kao što i sami znate, poziv je Božji dar u slobodi. Svakako bi mi prvo bilo savjetovati vam da otvorite svoje srce ovom mogućem pozivu na autentičnije življenje vjere u obitelji. Za vašu obitelj, koja do sada nije prakticirala vjeru, poziv vaše kćeri može biti jedna "nova" prisutnost Gospodina u vašem životu.
Ljepota (ponekad i drama) pozva se odvija između vaše kćeri i Krista, ali bez sumnje je da upravo vaša molitva i otvorenost za poziv koju pokazujete svojim povratkom Kristu, mogu biti vašoj kćeri od velike pomoći kao iskaz podrške.

Ako se zanima za neki određeni red ili zajednicu, možete joj pomoći da se s njima bolje upozna, po mogućnosti otići u posjetu, ili sudjelovati na duhovnim vježbama.
Budite sigurni da će joj to pomoći da nastavi rasti u odgovornosti u slijedu zdravih aktivnosti koje će tamo provesti.
Kao roditelju i dalje vam je obveza štititi svoju kćer od svega što joj može biti štetno, pa i duhovno. Pobrinite se, također, da razumije dobrotu i ljepotu bračnog života na način da može razumijeti posebnosti i ljepotu dara kojeg će joj Bog dati ako je pozove u redovnički život.

ZAŠTO NEKE OSOBE NE ODGOVARAJU NA DUHOVNI POZIV?

TOMISLAV PITA:
Zašto su neki ljudi pozvani u svećeništvo umjesto drugih zvanja? Kako to da osoba koja je doživjela takvu vrstu poziva ne želi odgovoriti? Ne bi li se zbog toga trebala bojati Božje kazne zato što nije poslušala i odazvala se pozivu na koji ju Bog zove?



Uistinu, mislim da nitko ne može odgovoriti na pitanje zašto su neki ljudi pozvani na svećeništvo; to je tajna koja je skrivena u Bogu i u srcima ljudi koji osjećaju taj dar.
DRAGI TOMISLAVE,
Sve što možemo reći je koliko je onih koji su se pozivu odazvali. Moguće je, a gledajući na ljudsku prirodu i vrlo vjerojatno, da se neki nisu odazvali a osjetili su poziv. Također je moguće da je među onima koji su pokušali bilo i onih koji su otkrili da zapravo nemaju poziv, a također među onima koji su osjetili da poziv imaju ima i onih koji su se predomislili.

Kao što vidiš, čovjek koji misli da ima poziv za svećeništvo ili redovništvo je slobodan u izboru odgovoriti ili ne odgovoriti na poziv.
Pozitivan odgovor uvelike ovisi o tomu s koliko velikodušnosti već živi sadašnji život i ima li želju odgovoriti na inicijativu koju mu Bog pruža.

Razlozi za napuštanje zvanja mogu biti brojni i različiti, kao i odgovornost čovjeka koji donosi takvu odluku. Ti razlozi se kreću od odgovaranja na površni impuls, osjećaja obeshrabrenja zbog manjkave formacije ili nedostatka pomoći, ili zbog lošeg utjecaja kolega, a može se odraziti i kao pobuna protiv Boga.

Što bi trebao čovjek koji je pogriješio, (bilo da se radi o onome koji se nije odazvao, ili o onome koji je napustio zvanje) je jednostavno. Naš Bog je Bog milosrđa. On ne želi smrti grešnikove, nego naprotiv, predao je svoga Sina za nas grešnike da se mi možemo spasiti.
Unatoč svim grijesima, čak i najgorim i nezamislivim, moramo znati da nas Bog ljubi i da više od svega želi naše spasenje. Pođimo stoga Njemu, recimo mu da se kajemo, pitajmo ga za oprost u sakramentu ispovijedi i sigurno će nam oprostiti.

Nakon što smo primili oproštenje Gospodin nas ne napušta, uistinu, on želi učiniti više za naše živote. On nas želi osposobiti da činimo dobro. Pomaže nam da pogledamo u budućnost i daje nam snagu da odgovorimo dobrom na svako zlo koje susrećemo u ovom svijetu.

Svakako bih ti preporučio pročitati jedan post na ovom blogu koji o ovoj temi govori više: POZIV KOJI MI ODGOVARA

nedjelja, 26. srpnja 2015.

SVETA ANA - PROPOVIJED



Predraga braćo i sestre u Gospodinu, i danas je Krist među nama!
Svi poznajemo koja je „najveća i najljepša ikad ispričana priča“. To je Evanđelje, priča koju dijelimo među sobom i sa svima onima koji nose ime kršćani. U našim crkvama naglašavamo pojedine dijelove ove priče kao neizostavne ukrase naših svetišta – tako su se naše oči navikle vidjeti slike Posljednje večere, Raspeća i iznad svega Uskrsnuća. I baš kao što smo svjedoci tih događaja u slikama i kipovima, mi također izbližega proživljavamo i prepričavamo te događaje spasenja kroz liturgiju i pobožnost.
No, jeste li se ikada pitali kako „najveća ikad ispričana priča“ počinje?
Kada gledamo Sveto pismo, vidimo da sv. Marko svoj izvještaj započinje s krštenjem Isusa Krista. Matejevo pripovijedanje započinje s događajem Kristova rođenja. Sveti Luka počinje nešto ranije, s posjetom anđela Gabrijela Zahariji, ocu Ivana Krstitelja. Sveti Ivan započinje svoje evanđelje tako što je otišao najdalje od svih, u vrijeme prije samog vremena, prije prvog dana stvaranja.
Ali kršćani u prvim stoljećima su znali za jednu drugu polazišnu točku Radosne vijesti. I mogli su to učiniti jer su bili svjesni one nepisane povijesti spasenja mogli bismo reći i one obiteljske povijesti. Ta nepisana priča počinje s jednom običnom obitelji, s jednim mužem i jednom ženom. Njegovo ime je bilo Joakim. Njeno ime na hebrejskom je glasilo Hannah – što znači „milost“; a nama je to ime poznatije kao Ana.
Zasigurno, Joakim i Ana nisu bili neki izvanredan par, u stvarnosti se čini da su bili obični ljudi. Njihov brak nije bio produkt posebnog Božjeg zahvata poput Izaka i Rebeke, nisu pronašli jedno drugo kroz providonosan susret kao Boaz i Ruta, premda kroz svaki brak Gospodin želi ostvariti volju Očevu.
Joakim i Ana su bili jedna obična obitelj, poput neke od obitelji iz naše župe; što znači da je poput naših obitelji i njihova obitelj bila topla i puna ljubavi, ali nije bila savršena. Nad njima je lebdjela bol što nemaju djece. U njihovoj kulturi, u tome mjestu i vremenu, ovaj problem je bio više od boli u srcu, to je društvena stigma u kojoj su neki znali čitati znak božanske nemilosti. Za razliku od nas danas, gdje mi sami sebe smatramo jedinim arbitrima u čudu ljudskog stvaranja, naši su preci shvaćali obitelj i rađanje djece kao dio Božjeg plana i blagoslova.
Tradicija Crkve govori nam o velikoj vjernosti i ljubavi Joakima i Ane. Na mnogo načina, smatrali su se blagoslovljenima: po Božjoj milosti i providnosti, imali su materijalnog bogatstva; od svog su obilja davali trećinu svog materijalnog bogatstva kao doprinos Hramu i hramskim svećenicima; jednu trećinu za potrebe siromašnih, a od preostale trećine su živjeli oni sami. Netko bi mogao reći da su imali sve osim radosti potomstva i djece.
Tako se na taj sudbonosni dan nije smatralo neobičnim da Joakim ode u hram s velikodušnim darovima i prinosima – on je uvijek davao za djelo Božje, i molio Boga da ga blagoslovi djetetom; ono što je bilo drugačije toga dana je da je bio odbijen. Lakomislena osoba s hramskim autoritetom izazvala ga je: „Kako se može čovjek bez djece smatrati dostojnim da stane pred Boga?“ Na tipično muški način, zbunjen i posramljen, Joakim odlazi biti sam, u pustinju, gdje vida rane svoje duše, no još više, gdje izlijeva svoje srce pred Bogom.
Njegova vjerna supruga Ana strahuje za odsutnog muža misleći da mu se dogodilo ono najgore. Nesvjesna što se dogodilo i ona pada u žalost. I iz njezina srca, smrskanog od boli, izlijeće molitva koja doseže nebesa: „Bože naših otaca, blagoslovi me!“
Da, dragi prijatelji, znamo mi ovakve ljude, zar ne? Znamo ovu obitelj: to smo mi. Jer predragi, koja je obitelj među nama ostala netaknuta od povrijeđenosti, od gubitka, od slabosti, od svađe, od stida? Na koju od naših obitelji ne djeluje neki uvjet koji lomi naša srca i izaziva našu nadu: nezaposlenost, financijski stres, medicinski ili pravni problem? Koja obitelj nije bila prokušana prisutnošću moralnoga pada i gubitka nade? Kada vidimo obitelj Joakima i Ane, vidimo ljude poput sebe samih, poput svih ostalih. Vidimo ljude koji čeznu za Božjom prisutnošću i osjećajem smisla u svom životu. I baš kao što su oboje bili u dubokom očaju, Bog šalje svog anđela da im kaže o svojoj milosti i ljubavi, i da će nakon čekanja u vjeri i nadi vidjeti uslišanje svojih molitava, dobit će dijete.
Bi li bilo čudno onda, da u pučkoj pobožnosti, prva Crkva, s vremena na vrijeme, počne Radosnu vijest s ove dvije osobe – odjednom toliko nepoznate a opet tako poznate?
Da, najveća ikad ispričana priča u ljudskoj povijesti počinje s ovako običnom obitelji. To donosi nadu da Bog može učiniti da se i preko nas dogode divne stvari unatoč našim ograničenjima, našim slabostima, unatoč našoj temeljnoj ljudskoj prirodi u svoj svojoj slomljenoj ljepoti.
I divna se stvar dogodila za Joakima i Anu, prekrasna stvar za cijelo čovječanstvo. Dijete je rođeno, malena djevojčica. Dali su joj ime iz povijesti Božjeg milosrđa prema ljudima, ime Mojsijeve sestre, Miriam. I zovemo je blaženom, jer je ona rodila Spasitelja, Isusa Krista – Boga utjelovljenog.
Joakim i Ana su dobro poodmakli u godinama kad su postali roditelji, u svojim kasnim šezdesetima, najmanje. Njihovo dijete je čudo. Pa čak i u tomu, Joakim i Ana su slični nama. Uvijek i svaki put kad se dijete rodi, koji li roditelj ne gleda na svoje dijete kao apsolutno čudo, kao direktan dar od Boga. Stvoreni na Božju sliku, njemu slični, mi u sebi nosimo latentne sile stvaranja. Tako Crkva vidi ovaj čudesan dar rađanja djece.
Ipak, živimo u svijetu koji koristi riječ „seksualnost“ kako bi nas postavili za udar. Oko nas, pa čak i među nama, spolnost je dar koji je spiskan i nedovoljno cijenjen. Mi koji smo od Crkve optuženi smo da se bojimo seksualnosti, da je degeneriramo i suzbijamo. Nije tako! Naprotiv! Crkva prepoznaje da je spolnost dar od Boga. Podiže je! Posvećuje je i odvaja kroz sakrament ženidbe. To za nas nije samo još jedan biomehanički proces repliciranja DNA. Mi seksualnost prožimamo osjećajem svetosti, s krajnjim ciljem, tako da nije sve u prolaznom zadovoljstvu dviju osoba, nego se radi o dobrobiti cijelog čovječanstva. Riječ je o daru ljubavi i života od kojih su oboje od Boga.
Kada vidite plod sjedinjenja Joakima i Ane, Kada gledate sliku Djevice Marije – vidite najdublju duhovnu tvrdnju. Teolozi se bore staviti u riječi ono što svaki otac i majka, svaki kum i kuma, svaki djed i baka, tetak i tetka zna da je istina: Kada se ljudska molitva i Božja milost sastanu čuda se događaju. Mi stvorenja od praha zemaljskog ne možemo to sami od sebe. No, kad mi ljudi živimo svoje ljudske živote u suradnji s Bogom, čuda se događaju, iako oči svijeta ne vide ništa novo pod suncem. Bog svome narodu govori svaki dan!
Dijete Marija je zaista čudo i pravi Božji dar. Ali ona nije bila čarobna. Nije ušla u svijet gotova za svoju ulogu Djevice Majke. Trud Joakima i Ane, u Božjem planu spasenja, nije završio nakon začeća i devet mjeseci trudnoće. Oni su pozvani, ne samo da budu prenositelji gena, nego štoviše, da budu roditelji. Latinska riječ za roditelja dijeli svoj korijen s riječju pripremiti. Roditelj nije samo onaj koji rađa dijete, nego onaj koji priprema dijete da postane odrastao čovjek kroz upute, kroz strpljenje, riječju i primjerom.
To je također dio „najveće ikad ispričane priče“. Majka našeg Gospodina i Boga je imala roditelje koji su bili uzori ljubavi i nesebičnosti, ustrajnosti i molitve.
Kad čujete izvještaj o Navještenju i slušate kako Djevica Marija pjeva Veliča , zar se tu ne može čuti i glas svete Ane, kako pjeva psalme s djetetom na grudima?
Kada slušate izvještaj o raspeću i vidite ispod križa Djevicu Mariju kako stoji gledajući umirućeg sina, zar ne prepoznajemo snagu svete Ane, dok se pozdravlja sa svojim jedinim djetetom na kraju svakog posjeta Hramu, dok ostaje jaka premda joj se slama srce.
Bez majčinskog primjera svete Ane iz dana u dan, iz godine u godinu, koga bi anđeo Gabrijel pozdravio kao onu koja je puna milosti? Jaki roditelji su dali Mariju kao snažnu i odgovornu djevojku.
To je možda najveća poruka za ovaj dan. Bog nam je otvorio vrata raja kao zajednici vjere – kao obitelji! Nije realno za nas rasti i biti njegovani u vjeri kao kršćani, bez ljubavi i brige o drugima, prije svega, o onima unutar obitelji! Da, kao što smo dodali život i doprinos sv. Ane u priču o Božjoj ljubavi prema nama, sjetimo se da i mi nismo nikada sami, uvijek smo dio zajednice, dio obitelji.
Sveti Joakim i Ana pokazuju nam to danas, jednako kao sveta obitelj Josipa, Marije i Isusa. Ti i ja smo više u mogućnosti biti danas ovdje zato što u nekom trenutku života ne samo da nas je Bog pozvao u svoju kuću, nego smo bili blagoslovljeni svjedočanstvom vjere i primjerom života svojih roditelja, rodbine, nastavnika, svećenika, prijatelja, pa čak i mnoštvom svjedoka koji su ponavljali riječi Samarijanke „Dođite i vidite“ (Iv 4,29)
Dakle, današnji blagdan, iznad svih drugih dana, nam govori koliko je važan jak i vjeran primjer naših roditelja, naših prvih uzora u vjeri, za nas, tako da možemo vidjeti iznad svih ometanja našeg vremena i upoznati ljubav, milosrđe i milost Božju.
Bez jakih roditelja, djeca ne rastu s osjećajem osobne neovisnosti. Bez jakih roditelja, djeca su sklonija popustiti pritisku vršnjaka, da djeluju impulsivno, tragajući za užicima. U životu Crkve ponekad podliježemo podmuklim zamkama. Pravimo pogrešku uvijek naglašavajući različite programe za mlade, zanemarujući duhovni razvoj odraslih i njegov učinak na živote djece.
Najveća služba Crkve prema djeci je u osposobljavanju njihovih očeva i majki da budu bolji roditelji – da budu bolji svjedoci Božje moći koja će nas sa zemlje odvesti u nebo. Ako Crkva nije ništa osim toga ponudila djeci - to bi već bilo dovoljno. U stvari, ovaj pobožan primjer roditelja i obitelji je bio dovoljan za generacije kršćana u prošlim stoljećima, dovoljan za podizanje tihe vojske mučenika u rimskim progonima prvih stoljeća i pod komunističkim ugnjetavanjem naših dana. Zasigurno je tu vjera roditelja i mučenika odnjegovala vjeru djece!
Više od bilo kakve katoličke nogometne lige, ovo je dar koji bi Crkva trebala dati djeci: kršćansku obitelj u kojoj će moći odrasti. Obitelj koja se oblikuje po Kristovu učenju: po Božjoj ljubavi prema nama, po Njegovu praštanju, strpljivosti i velikodušnosti. Po učenju o bitnoj povezanosti ljubavi i požrtvovnosti, braka i seksualnosti. Po učenju o disciplini i odgovornosti. Učenju o tomu kako se suočiti s teškoćama i kušnjama, s razočaranjima i smrti.
Kada započnemo Radosnu vijest s pričom o Joakimu i Ani shvaćamo da danas vjernike, Kristove apostole, i nositelje njegove Radosne vijesti u ovom našem vremenu ne možemo masovno proizvoditi na pokretnoj vrpci kao i sve ostalo. I danas su sveci originalni ručni rad i Božji dar, jedan po jedan, svaki za sebe. Tako je bilo i za Blaženu Djevicu Mariju, kroz roditeljstvo Joakima i Ane, tako je to i za djecu današnjice.
Mi svetu Anu zazivamo kao pokroviteljicu i zaštitnicu.
No, bilo bi dobro zamoliti je za jednu drugu milost, a njeno ime baš znači „milost“ ili „korist“. Biti ne samo naša zaštitnica i pokroviteljica, nego biti naš roditelj i dio naše obitelji! Uči nas, sveta Ano, vodi nas i budi nam uzor:
O Sveta Ano, kao što si stajala uz Joakima u zahvalnosti pred Gospodinom za dar Blažene Djevice Marije, molimo te posreduj za nas pred prijestoljem Svevišnjega Boga da i mi možemo imati:
Duha snage, koji daje nadu u vremenu kušnje!
Put molitve, koji daje utjehu u vremenu očaja!
Neustrašivost vjere, koja daje hrabrost u tami!
I iznad svega srce koje surađuje s Božjom voljom.
Na slavu Boga Oca, Boga Sina i Boga Duha Svetoga. Jednoga Boga u vijeke vjekova. Amen.


održana u Zvirovićima, 26. 07. 2013.

http://www.svetistesrcaisusovastudenci.info/index_0086.html

subota, 25. srpnja 2015.

17. NEDJELJA KROZ GODINU B


ČITANJA:
2Kr 4,42-44; Ps 145,10-11.15-18; Ef 4,1-6; Iv 6,1-15

Onaj koji poznaje vlastite slabosti veći je od onoga koji vidi anđele – poznata je rečenica sirijskog monaha iz 7 stoljeća Izaka iz Ninive.

Današnje evanđelje nam govori da Bog iz naše neimaštine, iz naše praznine, iz naše oskudnosti može i hoće proizvesti obilje, može nam dati novi život koji vodi vječnom životu, traži samo našu suradnju.

Kao i na svadbi u Kani Galilejskoj prije Isusova djelovanja je praznina, tamo je bila svadba, a vrčevi s vinom bili su prazni. Ovdje je veliko mnoštvo, a imali su samo 5 kruhova i dvije ribe.  Vidimo kako Filip pati od mentaliteta oskudice, kao i mnogi od nas. Misli da se samo novcem kupuje kruh, pa kaže ni 200 dnevnica ne bi pokrilo troškove. Filip je fokusiran na izvor kruha i cijenu kruha, fokusiran je na problem, fokusiran je na nemogućnost, fokusiran je na oskudicu – to ga onemogućuje da bude fokusiran na one mogućnosti koje se mogu ostvariti u Isusovoj prisutnosti, iako je njegov apostol, njegov učenik, iako vidi čudesa svakodnevno.

Moramo cijeniti inicijativu Andrije koji ljude dovodi k Isusu: on je Isusu doveo svoga brata Šimuna,  Filip i Andrija zajedno su na drugom mjestu doveli Grke k Isusu, a u današnjem evanđelju Andrija dovodi maloga dječaka s pet kruhova i dvije ribe. Koliko puta smo se u životu osjećali kao ovaj mali dječak, u nekoj teškoj obiteljskoj ili poslovnoj situaciji gdje smo sami izgledali kao da imamo pet kruhova i dvije ribice a netko nam je zapovjedio da nahranimo mnoštvo od 5 tisuća ljudi. Pet kruhova i dvije ribe – možda smo i sami rekli da je bolje ne imati ništa nego to, jer kad ništa nemamo od nas se ništa i ne može tražiti, a ovako imamo jedva dovoljno za sebe, a od nas se traži nahraniti mnoštvo, opet je fokus na ograničenjima i nemogućnostima.

Što se događa kad Isus počne djelovati. Pet kruhova i dvije ribe sve skupa je sedam. Sedam je broj savršenstva, broj potpunosti, simbol stvaranja – a ovdje i simbol novoga stvaranja. Bilo je puno trave na onom mjestu, znači da je bilo proljeće – novi život. Pet tisuća ljudi u prijevodu bi značilo nebrojeno mnoštvo jer je broj  5 oznaka Tore, a kod Židova je prebrojavanje ljudi bio tabu. Tema obilja se nastavlja... svi se nasitiše. Kao što je u Kani vina bilo dostatno i previše, tako je i ovdje bilo kruha dostatno i previše, jer se ukupilo 12 velikih košara ostataka. Kako različit govor od onoga na početku evanđeoskog odlomka, zar ne? Isus želi da imamo život u izobilju, život u punini!

Jesmo li spremni zadovoljiti se s puninom života koju nam pruža Isus? Jesmo li spremni napustiti naš skučeni mentalitet oskudice i prihvatiti njegovu puninu i obilje? Odgovoriti na ova pitanja znači i odgovoriti na pitanje je li misa stvarni centar moga života ili nije? Priznajmo Bogu vlastite slabosti, mane, vlastitu prazninu, vlastita ograničenja i nemogućnosti i dopustimo mu da djeluje u našem životu, da i mi započnemo život u izobilju.

petak, 24. srpnja 2015.

SVETI CHARBEL MAKHLOUF (ŠARBEL; SARBELIJE), PREZBITER - NAJVEĆI ČUDOTVORAC, ISCJELITELJ I MISTIK

SPOMENDAN 24. SRPNJA

Rodio se u jednom libanonskom selu 8. SVIBNJA 1828. kod mjesta Beka Katra, koje je jedan od najviših predjela Libanona. Kada mu je bilo tri godine ostao je bez oca te je tako bio pod skrbništvom strica. U dječačkim i mladenačkim danima posvetio se uglavnom brizi za stado, dok bi se životinje odmarale on je znao moliti u pećini u blizini, a školu je polazio u sjeni jednog stabla u selu. Njegova sestra imenom Warde bila je časna sestra, redovnica. Dvojica njegovih stričeva ili ujaka bili su monasi u samostanu kod Kossaia. Godine 1851. kao novak ulazi u maronitski samostan Annaya, tu polaže zavjete i uzima redovničko ime Charbel (Šarbel ili Sarbelije - naziv mučenika u Antiohiji u doba Trajana). Nakon završenog teološkog studija u samostanu svetog Ciprijana 1859. godine je zaređen za svećenika. U samostanu Annaya ostaje 15 godina, a zatim, na vlastiti zahtjev, povlači se u samotište, gdje provodi u osami strogi pokornički život u tišini, radu molitvi i klanjanju.
Šarbel je bio veliki štovatelj Blažene Djevice Marije. U kapelici je svakodnevno slavio svetu misu i umro je na oltaru 1898. Dragi Bog je čudom očuvao tijelo sv. Šarbela neraspadnutim te ga obdario posebnim ugodnim miomirisom. On slovi kao veliki čudotvorac. Na njegovu su se grobu, u samostanu Mar Maroun Annava, događali mnogi neobični znakovi i čudesa. Stoga je njegov grob omiljeno hodočasničko mjesto. Papa Pavao VI. proglasio ga je blaženim 5. prosinca 1965., a svetim 1977. Šarbelovo ime uneseno je u Opći kalendar Crkve. Na to je Crkvu potakla i Sinoda libanonskih biskupa 1995. i solidariziranje s teškim stanjem kršćana na Bliskom istoku.
 

Sveti Šarbel molio je osobito za bolesne, za obraćenje grješnika i za duše u čistilištu, posebno za one kojih se nema tko spomenuti. Poticao je i druge na molitvu govoreći: "Ako neki čovjek sebi uzme za običaj češće činiti znak križa i zazivati Gospu, smanjiti će se napasti, jer su znakom križa pobijeđene i bačene u ponor!" 
  
Maksima svetog Šarbela:
"Svaki čovjek koji je izvan ljubavi on je izvan Boga, izvan svemira i izvan života!"


UKOLIKO ŽELITE JOŠ MATERIJALA O OVOM SVECU POŠALJITE NAM UPIT.

IGRANI FILM O SVETOM ŠARBELU

 

četvrtak, 23. srpnja 2015.

OSTATI BOŽJI

U čemu se vidi moj napor i trud da ostanem Božji, moja bitka da poput loze ostanem na trsu - u Kristu, da ostanem vjeran daru vjere, nade i ljubavi i da rastem u ovim krepostima, znajući da bez Boga ne mogu ništa postići, a i ono što bih i postigao bilo bi bez njega samo privid uspjeha?

Danas slavimo blagdan svete Brigite, zaštitnice Europe, ta veoma poznata svetica srednjeg vijeka bila je srce i duša svoje brojne obitelji. Jednog dana Gospa joj je u viđenju rekla: "Nastoj oko toga da tvoja djeca postanu i moja!" Svaki je trenutak prilika da sebe i druge približimo Bogu, radeći svakodnevne poslove s više ljubavi, prihvaćajući male žrtve svakodnevice i prilike da drugima učinimo male usluge i obogatimo svoju obiteljsku i radnu atmosferu malim znacima pažnje prema bližnjima.

Svaki dan je ispunjen izvanrednim Božjim darovima koji često puta prođu nezapaženi, znam li u svoj dnevni ritam ubaciti i kratke molitve zahvalnosti za sve darove koje mi Bog pruža? Ostati Božji znači i ostati u Božjoj prisutnosti bez obzira na sve, stoga treba biti iskren prema sebi i znati da se krivim i lošim sredstvima ne postižu dobri ciljevi; gubljenjem vremena, govoreći i misleći o koječemu, krivo obavljajući poslove i bježanjem od obveza neću napredovati u duhovnom životu. Potrebno je prepoznati svaku i najneznatniju stvar koja me odvaja od Božje prisutnosti koja me sprječava - ostati Božji.

Isuse, daj mi borbeno srce koje će se oduprijeti svakoj sili koja me želi rastaviti od tebe i tvoje volje, srce koje će s tvojim Presvetim Srcem biti povezano poput loze i trsa, srce kojim će strujati isti božanski život koji struji tvojim Presvetim srcem kao što isti sokovi struje kroz trs i lozu na njemu, srce koje će s Pavlom moći reći:"Ne živim više ja, nego Krist živi u meni!"




23. srpnja 2015. blagdan svete Brigite,
čitanja:Gal 2,19-20; Ps 34,2-11; Iv 15,1-8

srijeda, 22. srpnja 2015.

SVETA POTVRDA I MLADI DANAS


Krizmanici i animatori župe svetog Vida mučenika u Brdovcu snimili su kratki video isječak pod nazivom Sveta potvrda i mladi danas u kojem govore što njima sakrament sv. Potvrde znači i što treba napraviti da Potvrda ima učinak i u našem životu.

SUSRESTI ŽIVOG ISUSA

Mnogo je vrsta sreće danas u svijetu, ali malo je koja, a možda i nijedna, takva da bi se usporedila sa srećom Marije Magdalene dok trči ususret učenicima da im javi da je susrela živog Isusa.

Današnje evanđelje kao da nas vraća na "Početak", kada je Bog odvojio svjetlost od tame. "Neka bude svjetlost!" Grobnica mjesto smrti, pusto i prazno mjesto tame postaje most koji vodi u vječnost, mjesto je to u kojem se sve novim čini i sve biva dobro. Grob je mjesto iz kojeg se prolama radosna vijest uskrsnuća - mjesto gdje su tuga i očaj pretvoreni u radost i nadu. To je mjesto vjere. Pećina je mjesto metafizičkog susreta dvaju srdaca. Tako nevjerojatno, tako apsurdno, ali se dogodilo. Dogodilo se to Mariji iz Magdale, dogodilo se učenicima, dogodilo se i mnogim drugima koji su po njihovom svjedočanstvu također "vidjeli" i "čuli" i "opipali" tu stvarnost.

Ne ujedinjuje nas danas neki magijski čin, ritual ili uvjerenje u zajedništvo Crkve, i danas kao i onda ujedinjuje nas u svojoj ljubavi živi i uskrsli Gospodin - a iskustvo Marije Magdalene je pralik iskustva svakog kršćanina u osobnom susretu sa živim Bogom.  

utorak, 21. srpnja 2015.

SUTRA JE DAN GOSPODNJI 16. NEDJELJA KROZ GODINU

Poslušajte emisiju na HKR-u u kojoj sam kao gost komentirao čitanja 16. nedjelje kroz godinu na slijedećem linku:

http://arhiva.hkr.hr/program_web_arhiva/mp3_32kbps_mono/vjerska_redakcija/sdg/150718dan%20Gospodnji.mp3

KORAK U VJEČNOST

Nestao je taj san – kažeš mi.
Tek što sam ga započeo sanjati
na prozorima duše
već se rasplinuo.
Za me nema odmora u bezbrižnosti.

Znaš li tko si - pitam se.
Ljudi će ti davati svoje tame,
a ti ćeš im uzvraćati svjetlom.
Hodi uz njih iz tame u još mrkliju noć,
i drugom budi tračak nade, melem za boli,
svjetlo ljubaznosti u tami nerazumijevanja,
dok ne zasine zora,
koja će pokoriti sve strahove.

Svatko treba prijatelja,
onoga što privodi k Bogu,
što srce čisti.
Dovoljno smo gazili po kaljuži!
Što je sad ostalo već čekati obale daleke!

Gdje je tvoja obala - pitam te.
Nema mjesta koje je dovoljno daleko,
ta bacio sam svoju besmrtnost.
Ne boj se, samo pođi, razapni svoja bijela jedra.
Vjeruj, Bog te čeka!

Obale daleke i bijele nisu osamljene.
Tu Božje društvo vida svaku ranu,
i uklanja procjepe boli.
Tu patnja više ne mori,
jer Bog je križeve naše ponio,
a nas skida s križa.

Ne boj se kad budeš gasio svjetla svoga stana,
i vječnošću ključao svoje boravište.
To je tek korak na bijele obale,
da živimo novim životom.