nedjelja, 11. listopada 2015.

28. NEDJELJA KROZ GODINU B



Ovu bih propovijed htio započeti pričom:

Jednom je jedan mudrac prolazeći došao do nakraj jednoga sela i smjestio se ispod jednog stabla da tu provede noć. Dotrča seljak do njega govoreći: Kamen, kamen! Daj mi dragog kamenja! Što kamen – upita mudrac. Seljak nastavi: Sinoć mi je u snu rečeno da ako odem na kraj sela u sumrak da će mi mudrac dati dragi kamen koji će me učiniti bogatim zauvijek! Mudrac je kopao po torbi i iščupa kamen, te reče: „To je vjerojatno ovaj. Našao sam ga jučer u šumi. Evo, sad je tvoj, ako ga želiš. „Čovjek je zurio u kamen u čudu. To je bio najveći dijamant na svijetu. Kasnije te noći čovjek je u krevetu razmišljao. U ranu zoru probudio je mudraca govoreći: „Daj mi to bogatstvo koje te čini sposobnim da daruješ ovakav dijamant.“

Novac nas može osposobiti, novac nas može slomiti... Banke su financirale Renesansu – razdoblje čijoj se umjetnosti i danas divimo. Trgovanje obveznicama odlučivalo je o ishodu ratova. Dok je trgovanje dionicama – Burza izgrađivala carstva. I monetarni krahovi stvarali su revolucije. Ovo su uvodne riječi britanske dokumentarne emisije „Uspon novca“ profesora Niall Fergusona. Ono što je zanimljivo je da je svrha te serije bila objasniti globalnu kreditnu krizu 2008., što u stvari uopće nije „uspon novca“ nego više njegov pad i opadanje.

Naš svakodnevni život u suvremenom svijetu vrti se oko novca. Radimo da novac zaradimo. Provodimo nemirne noći računajući kako ćemo ga još više zaraditi. I idemo kroz tjeskobne trenutke dok planiramo kako ćemo ga najbolje potrošiti.

Božja riječ ove nedjelje poziva nas ispitati naš vlastiti stav prema novcu i bogatstvu. U prvom čitanju kralj Salomon komu se pripisuje knjiga Mudrosti govori:

„Pomolih se i razbor dobih;

zavapih i primih duh mudrosti.

Zavoljeh je više nego žezla i prijestolja

i ništa ne cijenih bogatstvo u usporedbi s njom.

Nisam je htio uspoređivati ni s draguljima,

jer je sve zlato pred njom kao malo pijeska,

a srebro je prema njoj kao blato.“ Mud 7, 7-8

Možda je to takva mudrost poput one koju je posjedovao mudrac koji je bez razmišljanja seljaku dao dragocjeni dijamant u priči Antonia de Mella koju smo čuli na početku.

U današnjem evanđelju Isus nas upozorava: „Kako li će teško imućnici u kraljevstvo Božje!“. Ova izjava nas šokira baš kao što je začudila i Isusove učenike. Ovaj Isusov diskurs o bogatstvu je potaknut susretom s mladićem koji je htio baštiniti život vječni. Čovjek nije bio u stanju odgovoriti na Isusov poziv jer je bio opsjednut svojim posjedima.

Dakle, na što nas Božja riječ danas poziva? Kakav je Isusov stav prema bogatstvu i novcu? Što Isusovo učenje za nas danas znači – za nas koji živimo u složenijem društvu, koji je vođen kompliciranijim i zamrštenijim gospodarskim sustavom, ako ga usporedimo s onim u Isusovo vrijeme.

Prije svega, ono što znamo je da je Isus raspolagao sredstvima i koristio novac.

Kada evanđelja govore o Judi Iškariotskom, također govore o njemu kao onome koji je bio odgovoran za zajedničku blagajnu – kod njega je bila kesa. Znači Isus i njegova kompanija su imali para. Luka spominje i poimenice tko su bili donatori koji su uzdržavali Isusa i apostole vlastitim sredstvima. Pa spominje Mariju Magdalenu, Ivanu ženu Heroda upravitelja Huze, Suzanu i mnoge druge. Pa Luka to lijepo govori „One su im posluživale od svojih dobara“

Pa unatoč svemu Isus je upravljao ovakve izjave: „Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje!“ Nadalje, u prispodobi o bogatašu i siromašnom Lazaru, bogataš je kažnjen zbog svoje ravnodušnosti, a siromah je uzvišen zbog svoje strpljivosti. Kod Luke u 12 poglavlju nailazimo na još jedan set uputa o posjedovanju: „Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.“ I Isus tu svoju dugu propovijed kod Luke završava onim poznatim riječima „Tražite najprije kraljevstvo Božje, a ostalo će vam se nadodati!“ I konačno u današnjem evanđeoskom tekstu kao da nas opominje govori: „Kako li će teško imućnici u kraljevstvo Božje!“.

Što sve ovo znači za nas – za nas koji živimo u društvu kojem upravlja kapitalistička, samo na dobit orijentirana tržišna ekonomija; za nas koji smo konstantno bombardirani potrošačkom ideologijom; za nas koji smo dio društva koji iskorištava ljude a voli stvari; nas koji smo u napasti izvlačiti vlastiti identitet iz onoga što posjedujemo, mješajući ono što imamo s onim što mi zapravo jesmo? Poruka Božje riječi može se sažeti u tri jednostavne izjave:

1. Prihvatiti da je Bog i njegovo Kraljevstvo na prvome mjestu. Često ponavljana Isusova poruka je vrlo jasna – Tražite najprije Božje kraljevstvo. Isus je rekao „Gdje ti je blago ondje će ti i srce biti“ Što je to što okuplja srž moga srca? Je li moje blago materijalno blagostanje i moji posjedi i udobnost? Jesu li to moji uspjesi i slava? Jesu li to naše ljudske sigurnosti? Isus jednostavno izaziva ove prolaznosti, i poziva nas da Boga stavimo na prvo mjesto. Zašto? Zato što nam novac može kupiti udoban krevet, no ne i miran san. Novac nam može kupiti hranu, ali ne i mir u kući u kojoj ćemo taj obrok s uživanjem blagovati. Novac nam može kupiti kuću, ali ne i dom čiju atmosferu stvara ljubav članova obitelji međusobno. Novac nam može kupiti knjige, ali ne i dar mudrosti.

2. Koristite stvari, a ljubite ljude: Živimo u društvu koji se vodi logikom uzmi iskoristi i baci. Otvaramo konzerve i bacamo ih, koristimo kemijske i njih bacimo, i davno su prošli dani naliv pera koje smo godinama koristili, izvlačimo maramice i bacamo ih. I ... koristimo ljude i bacamo ih. Dečko hoda ozbiljno s curom ili cura s dečkom po nekoliko mjeseci, pa nekad i koju godinu, i onda kaže nogirala sam ga, ili nogirao sam ju! Nije li i to korištenje i bacanje. S jedne strane umjesto da koristimo stvari mi ih volimo, tako ljudi kažu: volim svoj auto, volim svoga psa, volim svoj kaput ili odjeću, cipele... a s druge strane koristimo ljude: netko mi je važan dok od njega imam koristi; pa tako abortiramo djecu, nemamo vremena za starije članove obitelji, i raspravljamo o „potpomognutom samoubojstvu“ za teško bolesne? Riječ Božja nas poziva na prioritet da koristimo stvari, a volimo ljude!

3. Budite slobodni da ne budete opsjednuti svojim imetkom: Ako je naš identitet kao ljudske osobe uvjetovan našim imanjem, što će biti od našega identiteta kada izgubimo što posjedujemo? Naš identitet proizlazi iz činjenice da smo stvoreni na sliku Božju – i da je Kraljevstvo Božje u nama. Neimenovani čovjek u današnjem evanđelju nije mogao odgovoriti na najdublju čežnju svoga srca, zbog svoje plitke želje za imanjem. I ostaje neimenovan, bez identiteta! Za razliku od njega učenici: „koji su ostavili sve da bi pošli za Isusom – mi svima njima i danas znamo imena. Njihov identitet proizlazi iz njihova odnosa s Isusom. Uistinu, njima je dano stostruko.

Stoga molimo, u ovoj svetoj misi da prihvatimo Božje prenstvo i njegovo Kraljevstvo u svom životu, kako bismo koristili stvari na dobro i voljeli ljude. Jedna mi je starica rekla – Radi, ali uvijek se moli i svakoga voli! Tako ćemo biti slobodni i nećemo biti opsjednuti svojim imetkom.

subota, 19. rujna 2015.

25. NEDJELJA KROZ GODINU B


Danas bih svoju propovijed htio započeti baš razmišljajući o riječi DIJETE! Aramejska riječ za dijete i ona riječ koju je Isus izgovorio, jer je on na zemlji upravo govorio tim jezikom, glasi: Talya – i ta riječ znači dijete ali ima značenje i sluga. Isus u toj riječi ocrtava veličinu kršćanina – a ona se sastoji u poniznosti i u služenju. Kada kaže učenicima da moraju biti poput djeteta tada govori o njihovom statusu, spremnosti i otvorenosti. On identificira prihvaćanje malenih, nezaštićenih, s prihvaćanjem sebe.


Kada Isus govori protiv prvih mjesta, ne želi reći da je protiv toga da budemo ambiciozni, da se trudimo, da radimo, da napredujemo, da budemo lideri – vođe. Sve to kršćanin treba biti, i kao kršćani moramo se boriti da budemo vrhunski na svim područjima, vrhunski učenik, vrhunski student, vrhunski profesor, radnik, vrhunski otac i majka. U ovom odlomku Isus želi naučiti svoje učenike kakav lider kršćanin mora biti. Mora biti takav vođa da „bude od svih posljednji i svima poslužitelj!“ – jedino takav čovjek i kršćanin ima mogućnost „primiti dijete – malenog, malene“. – a za to se svaki odrastao čovjek mora i fizički pognuti. A malenih je danas prepun ovaj svijet – zar nisu maleni oni bez posla, s ugroženom egzistencijom, zar nisu maleni i studenti i učenici koji se muče učeći i trebaju ohrabrenje i razumijevanje, zar nisu maleni i roditelji koji prenaporno i prekovremeno rade i čeznu za svojom djecom kojima se ne mogu u potpunosti posvetiti, zar nisu maleni bolesnici u bolnicama i naši stari po našim kućama i domovima, zar nisu maleni svi koji na bilo koji način trebaju našu pomoć i traže od nas da im pokažemo svoje pravo lice – kršćansko lice – lice milosrdnog Samarijanca. Pravi lider – pravi vođa – pravi kršćanin takvima ne treba pristupati iz sažaljenja, Isus nas danas uči da takve moramo doživjeti kao dragocjeni dar poslan od Boga. Upravo Bog preko malenih želi ponuditi nama i cjelome svijetu mnogo i naučiti nas mnogočemu. 

Oni koji su zabrinuti „tko je među njima najveći“ – a njih ocrtava sveti Jakov u svojoj poslanici – kad spominje zavist, svadljivost, ratove i borbe pa kaže: „Žudite, a nemate; ubijate i hlepite, a ne možete postići; borite se i ratujete. Nemate jer ne ištete. Ištete, a ne primate jer rđavo ištete: da u pohotama svojim potratite.“ Takvi nisu u mogućnosti vidjeti veličinu poniznih ljudi u svijetu.   

Svijet guraju naprijed upravo ponizni ljudi – oni koji rade ne gledajući samo na plaću nego na Božju slavu, oni koji strpljivo podnose teškoće i ne daju se obeshrabriti, oni koji svojom molitvom i pouzdanjem u Boga ostvaruju divna i velika djela – makar se u nečijim očima i činila neznatnima, to su oni koji su baštinici mudrosti odozgor, a plod te mudrosti apostol Jakov je označio sa 7 karakteristika:

  • ·         Prva od njih je čistoća, odnosno djelovanje bez primisli i dvoličnosti.

  • ·         Sljedeća karakteristika prave mudrosti je mirotvornost. Ne izaziva razdore ni nerede. Ne ide za svađanjem i dijeljenjem ljudi, nego upućuje na mir i ostvaruje ga. Prava mudrost omogućuje suživot i začinja ga ljubavlju.

  • ·         Zanimljiva je treća karakteristika koju navodi sv. Jakov. Veli da je prava mudrost – poučljiva. Istinski mudar je onaj koji je spreman učiti i napredovati. Nije mudar onaj tko se učahuri i samodopadno se zadovoljava postignutim, nego onaj tko je spreman rasti i napraviti novi korak.

  • ·         Prava mudrost je puna milosrđa. Blaga je i otklanja od sebe svaku vrst surovosti i podcjenjivanja. Ne iživljava se na slabijima, nego im pomaže da postanu dionici istine.

  • ·         Peta oznaka prave mudrosti prema tekstu iz Jakovljeve poslanice su – dobri plodovi. Prava mudrost nije salonsko nadmudrivanje i verbalno prenemaganje, nego plodonosno djelo čovjeka za čovjeka.

  • ·         Prava mudrost je postojana. Traje i djeluje u sklonim i nesklonim vremenima, bez obzira što moćnici mislili o njoj i koliko je raznorazni lobiji nijekali. Istina je uvijek istinita ma koliko laž bila glasna.

  • ·         I konačno, sedma karakteristika prave mudrosti, prema odlomku iz Jakovljeve poslanice koji se danas čita na euharistijskim slavljima je – nehinjenost. Prava mudrost je iskrena i autentična. Ne da se naučiti, nego izlazi iz čovjekova srca. Iz srca koje je otvoreno Bogu da Bog po njemu djeluje.

„Duhovno djetinjstvo nije duhovna glupavost ni „mekušnost“ to je razuman i snažan put kojim zbog njegove teške jednostavnosti, duša treba započeti i nastaviti vođena Božjom rukom. Biti malen, velika je odvažnost – Tko traži... daj mi mjesec? Djeca! Tko se ne obazire na opasnosti da bi postigao svoju želju! Dijete! U takvo dijete treba uliti mnogo milosti Božje, želju da čini Božju volju, mnogo ljubavi prema Isusu, treba mu dati sve ljudsko znanje, koliko dopuste njegove sposobnosti i tek tako ćemo dobiti sliku i priliku današnjih apostola, onakvih kakve ih nesumnjivo Bog želi i hoće. Zato budite Božja djeca! Ti si pred Bogom koji je vječan, više dijete, nego li što je pred tobom mališan od dvije godine. A osim toga što si dijete – Sin si Božji! To nemoj zaboraviti!“ (Put, 855, 857, 860)
Molimo Blaženu Djevicu Mariju da uvijek ostanemo njena i Božja dobra djeca! Amen!

četvrtak, 17. rujna 2015.

24. NEDJELJA KROZ GODINU B

"Tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga."
Veliki govornik biskup Fulton Sheen u jednoj od svojih brojnih propovijedi pozitivno je komentirao
želju apostola Tome koji je htio staviti svoje prste umjesto čavala na rukama i nogama Uskrslog
Krista i staviti svoju ruku u bok koje je probilo koplje. Biskup kaže da je Toma htio vidjeti rane –
ožiljke svoje zvijezde! Naša zvijezda naš Isus naš superstar ima svoje ožiljke. On je sluga – patnik!
Evanđelje današnjega dana nas poziva s jedne strane na personalizaciju naše percepcije i iskustva
Isusa Krista kada kaže: „A vi što vi kažete tko sam ja?” S druge strane Bogoslužje riječi i nas
poziva da priznamo ulogu patnje u povijesti spasenja. Isus kaže: „Sin čovječji treba da mnogo
pretrpi - a znamo da učenik nije nad učiteljem. Ako je učitelj trpio – to je put i za život učenika.
Čitanja nas pozivaju na razmišljanje o ulozi patnje u našoj osobnoj životnoj priči slijeđenja Isusa.
„tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.« Postoji veza između osobnog vlastitog
iskustva isusa i sudjelovanja u njegovom trpljenju: kada prihvatimo Isusa kao Sina Božjega
prihvaćamo također život križa i bivamo motivirani nositi vlastiti križ. Sveti Josemarija je jednom
rekao da Bog često puta svojim najboljim prijateljima daje veće porcije svoga križa.
Bog koji pati
U srži naše kršćanske vjere stoji istina da je u jednom određenom trenutku u povijesti, Bog u Isusu
trpio, umro i uskrsnuo. Mislim da nije fer objasniti isusovu patnju na način koji se često zove
„pobjedonosno pomirenje” - u kojem Otac zahtijeva smrt Sina umjesto palog čovječanstva. Ja bih
pogled na Isusove patnje pogledao iz drugog kuta, iz kuta ljubavi koja proistječe iz njegova
posvemašnjeg preuzimanja našega čovještva, i njegove smrti koja je prirodna posljedica našega
odbijanja Boga. Kao što napisa sveti pavao: „Oplijeni sam sebe uzevši lik sluge, postavši ljudima
sličan, obličjem čovjeku nalik ponizi sam sebe poslušan do smrti smrti na križu, zato ga Bog
preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom!”
Prvo čitanje iz proroka Izaije je dio Pjesme o patničkom sluzi Gospodnjem”. U ovom odlomku
sluga Gospodnji je trpio mnoge nepravde od ljudi i osuđen je na smrt. Sluga ne pruža otpor. No,
ipak Sluga izražava svoje pouzdanje u pravdu i Božju zaštitu. Izaija je u ovom tekstu mogao
opisivati proroka koji drži do onoga što propovijeda i kao posljedicu mora patiti. Često puta su ovi
reci protumačeni tako da se pokaže Isusova patnja – i vrlo su prikladni za to! Isus dragovoljno
uzima svoj križ, jer on zna da je to konačni čin ljubavi. I on mora stati iza onoga što govori i stoji do
kraja ispunjajući poruku ljubavi. Što je ljudski odgovor na ovaku ljubav? Što je naš odgovor na te
patnje Božje ljubavi?
Kao Učitelj: Uzmi svoj križ i slijedi me!
U Evanđelju danas Petar se pojavljuje kao onaj koji je pomiješanih motivacija. Omogućen Duhom
on daje teološku izjavu o prirodi Isusa: Ti si Krist. Međutim on također skače na čisto ljudski način
gledanja Isusa kad je ovaj otvoreno počeo govoriti o svojim patnjama. Petar ga uze na stranu i poče
odvraćati. Što je Petar htio? Zašto je Petar oklijevao prihvatiti Isusa sa kompletnom pričom – kao
Krista koji će patiti. Mislim da je Petar stvarno razmišljao ovako ako učitelj trpi i učenik će morati
trpjeti – a petar za to možda nije bio spreman. I zato neće biti spreman sve do smrti i uskrsnuća
Gospodinova, to vidmo i u činjenici da ga je zanijekao!
Naš vlastiti odgovor na neizmjernu Božju ljubav vidljivu u patnji Isusa mogao bi biti da prihvatimo
vlastito ljudsko stanje koje dolazi s nekim stupnjem boli i patnje. To ne mora nužno
podrazumijevati umrijeti za Boga. Često puta se patnja sastoji u malim problemima koje smo
pozvani izdržati kad težimo višim ciljevima u životu. Govoreći u vrlo jednostavnim primjerima,
npr. Lakše je gledati televiziju nego učiti i čitati knjigu, lakše je otići na proslavu rođendana svog
prijatelja nego doprijeti do nekog stranca koji je u potrebi. Gledanje Tv-a ili pridruživanje slavlju
može nam pružiti neki osjećaj zadovoljstva i užitak može biti praćen nekom euforijom međutim
često puta nakon takvih euforija dolazi iskustvo depresije, besmisla i praznine. S druge strane ići
pomoći nekomu u potrebi zahtijeva u početku malo truda i neki rizik i patnju ali na kraju jedan čin
dobrote donosi radost istinskog zadovoljstva. Mi smo često kao ljudi skloni izabrati lakši put. No,
uvijek iznova birati samo ugodna iskustva od nas čini gubitnike. U evanđeoskom tekstu danas Isusa
nas poziva da se potrudimo napraviti početni napor i izabrati uski put, bolja djela, ono što nam se
neće oduzeti, pa taman to uključivalo i patnju, ali uključivat će i ogromnu nagradu i zahvalnost u
dogledno vrijeme – uskrsnuće i predokus neba: tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit
će ga.«

subota, 5. rujna 2015.

DUHOVNI POZIV: ROKO IVANOVIĆ

Vlč. Roko je zaređen za svećenika 26. lipnja 2015. godine kao jedan od sedmorice mladomisnika Požeške biskupije.
Pogledajte njegovo svjedočanstvo o pozivu, životu u bogosloviji, rekacijama njegovih bližnjih, boji li se samoće i što vam poručuje…

nedjelja, 30. kolovoza 2015.

22. NEDJELJA KROZ GODINU B


Kad bih htio ovu propovijed izreći u jednoj rečenici onda bi to zasigurno bila rečenica slična ovoj: Isus od nas traži da živimo cjelovito svoje kršćanstvo – da idemo do punine – nema polovične svetosti, nema polovičnog davanja, nema malo ću biti suprug ili supruga malo neću, nema malo ću biti otac ili majka pa malo neću, nema godišnjeg odmora od našeg kršćanskog poziva.

U zadnje vrijeme vrlo su popularne vjerske knjige s kršćanskom tematikom, pa sam se počeo pitati nije li čovjek današnjice počeo izlaziti iz svoje adolescentske pobune protiv Boga. No s druge strane statistički podaci na zapadu pokazuju velik porast novog tipa duhovnosti „nesvrstana duhovnost”. Ja sam duhovan ali nisam vjernik, katolik? Pa izgleda da sekularizam nije bio pobuna protiv Boga i pitanjima duhovnoga, nego protiv institucionalnih religija. Kao član Katoličke crkve ovo mi je vrlo interesantan fenomen.
Ovo je danas postao trend da se tvrdi da je vjera individualistička, da meni danas nema tko govoriti što da vjerujem itd. Itd. Već ću si ja to sam odrediti. Možda to jest duhovno iskustvo ali definitivno nije katoličko iskustvo vjere.

Današnje evanđelje dostaje blisko ovoj temi: Pitam se: „Nije li ovdje i Isus taj koji se buni protiv institucionalne religije svoga vremena?” I odgovor je DA, Isus se buni, Isus stalno izaziva religiju u kojoj je rođen, ali on to čini unutar struktura te religije. On ide u sinagogu i čita Pisma i tako poštiva subotu, Zovu ga Rabbi – učitelj i on poučava u Hramu, plaća taksu hramu, slavi blagdane. Isus za sebe ne bi rekao „ja sam duhovan ali nisam vjernik”

Iako je slijedio sve odredbe i zapovjedi svoje religije do te mjere da su ga ljudi zvali Učiteljem, on ih nije slijedio slijepo, u stvari on ih je izazivao, kao što to čini u evanđeoskom odlomku danas. Isus poziva i nas da budemo duhovni, da budemo cjeloviti, da ne kažem samo idem na misu nego kako idem na misu, da ne kažem samo molim se Bogu, nego kako se molim Bogu, da ne kažem samo ljubim bližnje nego kako... Isus nam pokazuje da budemo duhovni unutar religijske tradicije.
Jednom je je jedan oduševljeni katolik nakon što je čuo dobru propovijed došao do prosjaka van crkve i rekao je Brate ja te toliko volim reci mi što ti treba – prosjak je nato odgovorio – Da me voliš znao bi što mi treba!
Budući da smo ljudi mi smo društveni po prirodi, značajka je za nas tražiti Boga kao zajednica. Kada smo dio skupine koja traži i želi živjeti Božju volju to je poticaj i traženju i nalaženju Boga u vlastitom životu. Zajednica nam pomaže priznati i razlučiti naša iskustva Boga. Međutim, kada smo dio zajednice onda smo i baštinici njezine povijesti, tradicije i običaja. Danas nas Isus poziva da neprestano preispitujemo služe li ti običaji svrsi, posreduju li iskustvo Boga! Kada je iskustvo Boga u središtu naše vjerske prakse onda je to duhovnost. Onda da se slikovito izrazim nikad se nećemo zbuniti pa misliti da prašina u Crkvi vrijedi više od Crkve.

U evanđeoskom odlomku danas Isus nam poručuje: „ Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.” Ponekad uistinu nije lako znati što je Božja zapovijed, a što je ljudska predaja. U institucionalnim religijama često zapovijed samoga Boga se tumači kroz ljudsku tradiciju. Na primjer, u kršćanskoj baštini nije lako razlikovati Božju objavu od tradicija ljudske civilizacije – hebrejske, grčke i rimske. Napor nekih da očiste svoju vjeru od te ljudske strane može biti uzaludan, jer bi i sami mogli postati žrtvom vlastitih ljudskih tradicija suvremene filozofije i kulture. Čak i nesvrstane duhovnosti koje sam naveo na početku nisu ništa drugo nego produkt suvremene kulture zapadnog individualizma. Što bi onda bio put naprijed? Koji bi bio naš način života ako želimo živjeti našu kršćansku duhovnost? Kako živjeti Božju volju onako kako je to Krist mislio?

Mislim da bi mogli pokupiti tri kriterija iz današnjeg misnog slavlja. Ove tri ideje nam mogu pomoći živjeti cjelovito svoj kršćanski život i usmjeriti ga prema Božjoj volji, a ne samo pukom izvanjskom vršenju tradicije.

Kontemplacija

Stari zavjet često govori o slušanju Zakona i obdržavanju – vršenju kao produktu ovoga prvog.
Zato današnje prvo čitanje iz knjige Ponovljenog zakona poručuje:
Držite ih i vršite: to će u očima narodâ biti vaša mudrost i vaša razboritost. Kad oni čuju za sve ove zakone, reći će: ’Samo je jedan narod mudar i pametan, a to je ovaj narod veliki.’ Jer koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Gospodin, Bog naš, nama kad god ga zazovemo? Ili na drugom mjestu jasnije kaže:
Čuj Izraele, Gospodin, Bog naš, Gospodin je jedini! Zato ljubi Gospodina Boga svoga, svim srcem svojim svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce!

U duhu Svetoga pisma je ono kad Isus kaže – ono što je važno je ono što je u čovjekovu srcu – mislim da nas Isus podsjeća da je vjera stvar srca – nije samo doći na misu nego je li i moje srce došlo na misu – je li moj poljubac Isusu danas poljubac ljubljenoga učenika od srca ili je poljubac Jude koji Boga ne voli ali eto ode na misu da ne bi susjedi nešto rekli, ili da se popriča s poznanicima.

DRUGA RIJEČ JE INTEGRITET – potpunost, cjelovitost, nedijeljivost, besprijekornost, poštenje

Još jedna riječ koja nam dolazi u današnjim čitanjima je Istina. Pripjevni psalam nas upravo uči kako kročiti molitvenim putem Božjih zapovjedi. Ps 15 počinje pitanjem „Gospodine, tko smije prebivati u šatoru tvome”... „ 

Onaj samo tko živi čestito,
koji čini pravicu,
i istinu iz srca zbori,
i ne kleveće jezikom.

Koji bližnjem zla ne nanosi
i ne sramoti susjeda svoga;
koji zlikovca prezire,
a poštuje one što se Gospodina boje.

Koji se zaklinje prijatelju,
a ne krši prisege,
i ne daje novca na lihvu,
i ne prima mita protiv nedužna.
Liturgija riječi nas tako podsjeća na još jedan aspekt istinske duhovnosti a to je integritet – ili istinu – istinu u mislima, riječima i djelima to je integritet, a religiozna duhovnost se izražava osobnim integritetom – osobnom cjelovitošću.

Suosjećanje

I na kraju 2. današnje čitanje iz poslanice svetoga Jakova nudi nam treći aspekt istinske vjere. Bogoljubnost čista i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta. Ako je integritet rezultat razmatranja Boga i njegove volje u srcu, onda je suosjećanje prema bližnjemu konkretan izraz te cjelovitosti u našem biću. Suosjećanje je rezultat razmatranja Božje riječi i njegove volje te naše cjelovitosti u istini te iste riječi. Definicija kršćanina je – milosrdni samarijanac!
Razmatranje – kontemplacija, integritet – cjelovitost – i suosjećanje čine jezgru vjerske duhovnosti. To su vrijednosti koje nam pomažu da živimo autentično našu vjeru danas, te vrijednosti su u središtu Isusove poruke, Molimo blaženu djevicu Mariju koja je na poseban način savršena slika kontemplativne, nepodijeljene i suosjećajne duše da i nama pomogne da u životu i u srcu budemo dobri sljedbenici njezina sina Isusa. Amen.