četvrtak, 15. svibnja 2014.

ZAŠTO SMO KAO KRŠĆANI FRUSTRIRANI?

Prije nekoliko dana naš Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu je organizirao IX. dies theologicus s temom “Vjekoslav Bajsić i Tomislav Janko Šagi-Bunić: Filozofski i teološki tragovi i putokazi”, a koji se održao u dvorani “Vijenac“ Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta na Kaptolu.

Ovogodišnji "dan teologije" je bio posvećen obljetnicama smrti dvojice uglednih profesora i dekana Katoličkoga bogoslovnog fakulteta: prof. dr. sc. Vjekoslava Bajsića i prof. dr. sc. Tomislava Janka Šagi-Bunića. Zbog toga sam ovih dana baš posvetio vremena obojici autora čitajući neka od njihovih najznačajnijih djela.

Evo jedne crtice prof. Bajsića iz 1981, koja i danas odiše aktualnošću:

"Ne znam i ne mogu prosuditi zašto se tko i čemu smatra kršćaninom i do čega mu je zapravo stalo. Činjenica je, međutim, da su mnogi kršćani frustrirani. Zato bismo se neminovno morali zapitati teku li naši osjećaji, naši poticaji i djelovanje, odnosi prema drugim ljudima samo ili uglavnom samo iz naših frustracija, iz želje da dođemo do zadovoljštine, do priznanja da imamo pravo, do pobjede, ili pak nam iznad svih tih naših muka lebdi pred očima neki cilj u smjeru Kristove ljubavi prema svakomu, bez obzira na bilo kakve prilike ili neprilike.
Što vrijede, napokon, stremljenja koja nam svakog dana bilo tko može dovesti u pitanje. Krist se nije dao smesti ni Pilatom, ni zelotima, ni narodom koji je radije birao Barabu, ni nerazumijevanjem i nevjerom svojih učenika. Kad se pojavio pred desetoricom u večer uskršnjeg dana, bilo mu je samo do budućnosti njegova poslanja, do budućeg drukčijega kraljevstva, tako da mu je pozdrav odjeknuo kao lozinka novoga vremena: "Mir vama!"

Uzmimo jednom to Evanđelje u ruke i čitajmo ga, ne kao zakon o prometu na cestama koji se suprotstavlja našoj potrebi za jurnjavom te dopušta drugima da smetaju na cesti, nego kao nešto što možda još nismo čuli, kao što slikari preporučuju da se svijet gleda naopako da bismo ga zapazili - koliko je nov i šaren. Možda ćemo otkriti da Crkva nije samo organizacija sa svojim zakonima i zahtjevima nego da su to ljudi s kojima se po evanđelju može živjeti bolje i punije; da Crkva, pogotovu danas, ne može biti samo neka duhovna država sa svojom duhovnom birokracijom nego da je družba prijatelja koja se okuplja oko prijatelja Krista, te traži prijatelja u svakomu. Pitanja života po evanđelju ne nastaju tek na granici, nego su tu svakoga dana, na svakom mjestu i u svakom času."