ponedjeljak, 12. svibnja 2014.

USPAVANI KRŠĆANI

Zašto smo često nemoćni u mijenjanju prilika oko sebe na bolje? Jer i vjerujući mislimo samo na sebe, pa i vlastitu lijenost i nebrigu za drugoga prikrivamo našim osjećajem dobro zasluženoga odmora - i tako se uspavljujemo i sami sebe onemogućujemo da budemo ono što smo pozvani biti. Sol i svjetlo! Kako će uspavani kršćanin vidjeti čovjeka u potrebi?
Jedino zajedničkim naporom i srcem! Krist koji trpi prevelik je da bismo ga jednim pokretom ruke smjestili u džep i nahranili sitnišem. Nema kršćanskog života ako nema zajedničke brige za onog gladnog i žednog, golog i bolesnog Krista, kojega ne trebamo tražiti u viđenjima i kipovima da se nad njim rasplačemo i sa žaljenjem mu se ispričamo što smo se rodili 2000 godina prekasno, jer bismo mi prema njemu bili sasvim drugačiji, dosta je prisjetiti se - kako smo samo toliko mogli zaboraviti? - svakoga dana od 6 do podne i od podne do 22 sata Matejevo 25. poglavlje. I progledamo, i probudimo se! :) (usp. V. Bajsić 1971.)