utorak, 13. svibnja 2014.

TKO SMO MI DA DUHU SVETOM ZATVARAMO VRATA?

To pitanje je papa Franjo postavio više puta u svojoj propovijedi na misi u Domu Svete Marte. Duh puše gdje hoće, ali najčešća je napast vjernika ispriječiti mu se na putu; usmjeravati ga u jednom umjesto u drugom smjeru. Ta je napast bila prisutna i u prvoj Crkvi, što potvrđuje iskustvo Šimuna Petra, opisano u čitanju Djela apostolskih.
Zajednica pogana prihvaća Evanđelje, a Petar je očevidac da je na njih sišao Duh Sveti, dok je prije oklijevao stupiti u dodir s onim što je uvijek smatrao "nečistim", a potom je podnio oštre kritike jeruzalemskih kršćana, koji su se sablaznili jer je njihov poglavnik jeo s neobrezanima, čak ih je i krstio. Bio je to trenutak unutarnje krize, na koju je Papa ironično podsjetio.
Ova propovijed pape Franje podsjetila me na jednu misao našega profesora Bajsića, on naime kaže: "Jasno je da se Crkva ne može "sačuvati" - je li to uopće njezina prvotna svrha? - tako da se od nje želi učiniti Crkva katara - Crkva "čistih" izbacujući ili puštajući da ode ono što ima problema sa samim sobom, sa ovim svijetom, sa stvarnim kršćanima i s našim institucijama. Lako je biti čist među čistima. Zato je takav mentalitet, ako prevladava, kao uvijek, znak slabosti u Crkvi, jer nije u stanju da podmetne leđa i ponese tuđi teret te napušta što je teško i problematično u Crkvi ograđujući se verbalnim receptima i moraliziranjem od dužnosti da pođe osobno po onu stotu zalutalu ovcu ostavivši na čas "čiste" da pasu svoju pravedničku travu.