ZAŠTO SMO KAO KRŠĆANI FRUSTRIRANI?

Prije nekoliko dana naš Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu je organizirao IX. dies theologicus s temom “Vjekoslav Bajsić i Tomislav Janko Šagi-Bunić: Filozofski i teološki tragovi i putokazi”, a koji se održao u dvorani “Vijenac“ Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta na Kaptolu.

Ovogodišnji "dan teologije" je bio posvećen obljetnicama smrti dvojice uglednih profesora i dekana Katoličkoga bogoslovnog fakulteta: prof. dr. sc. Vjekoslava Bajsića i prof. dr. sc. Tomislava Janka Šagi-Bunića. Zbog toga sam ovih dana baš posvetio vremena obojici autora čitajući neka od njihovih najznačajnijih djela.

Evo jedne crtice prof. Bajsića iz 1981, koja i danas odiše aktualnošću:

"Ne znam i ne mogu prosuditi zašto se tko i čemu smatra kršćaninom i do čega mu je zapravo stalo. Činjenica je, međutim, da su mnogi kršćani frustrirani. Zato bismo se neminovno morali zapitati teku li naši osjećaji, naši poticaji i djelovanje, odnosi prema drugim ljudima samo ili uglavnom samo iz naših frustracija, iz želje da dođemo do zadovoljštine, do priznanja da imamo pravo, do pobjede, ili pak nam iznad svih tih naših muka lebdi pred očima neki cilj u smjeru Kristove ljubavi prema svakomu, bez obzira na bilo kakve prilike ili neprilike.

ODGOVORNOST BEZ GRANICA

Je li u našem društvu uopće moguće izreći pojam "odgovornost" i ne biti sarkastičan? Na susretu mladih u Dubrovniku biskup Uzinić nam je poručio: “Draga mladosti, želim vam poručiti da budete zainteresirani, da ne pustite ove društvene procese da prođu mimo vas, nego da se uključite, da budete aktivni, da preuzmete odgovornost za ovo društvo, da nešto napravite. Nemojte čekati da vam drugi osiguraju bolji život, nego uzmite stvar u svoje ruke i vi osigurajte bolji život drugima. I nemojte vjerovati onima koji vam kažu da se ovdje ne može, da u ovoj zemlji nema perspektive, napravite perspektivu, vi ste na to pozvani!" - Prvo što bismo trebali produbiti je perspektiva odgovornosti kako za pojedinca tako i za društvo u cjelini.

Što to, zapravo, znači, odgovarati? Mogli bismo reći - računati s činjenicom da nismo sami, da smo već oduvijek zajedno s nekim drugima bez kojih ne možemo, da smo s nečim što nam je povjereno, a nije u potpunosti naše, da netko računa na nas; da smo nekomu nešto obećali, pa posjeduje pravo da nas pita: "Zašto?".

TKO SMO MI DA DUHU SVETOM ZATVARAMO VRATA?

To pitanje je papa Franjo postavio više puta u svojoj propovijedi na misi u Domu Svete Marte. Duh puše gdje hoće, ali najčešća je napast vjernika ispriječiti mu se na putu; usmjeravati ga u jednom umjesto u drugom smjeru. Ta je napast bila prisutna i u prvoj Crkvi, što potvrđuje iskustvo Šimuna Petra, opisano u čitanju Djela apostolskih.

USPAVANI KRŠĆANI

Zašto smo često nemoćni u mijenjanju prilika oko sebe na bolje? Jer i vjerujući mislimo samo na sebe, pa i vlastitu lijenost i nebrigu za drugoga prikrivamo našim osjećajem dobro zasluženoga odmora - i tako se uspavljujemo i sami sebe onemogućujemo da budemo ono što smo pozvani biti. Sol i svjetlo! Kako će uspavani kršćanin vidjeti čovjeka u potrebi?