nedjelja, 18. kolovoza 2013.

UZNEMIRI ME GOSPODINE (20. nkg -C-)



Razmišljajući što ću vam reći, predraga braćo i sestre, nakon ovog dosta oštrog evanđeoskog teksta, neprestance mi se vrtila u glavi misao „uznemiri me Gospodine, kad postanem neplodan u svome miru, uznemiri me Gospodine! Sjetio sam se tada jedne pjesme – molitve koju je napisao poznati Britanski istraživač i moreplovac 16. Stoljeća, Sir Francis Drake: 

Uznemiravaj nas, Gospodine, onda
Kad smo prezadovoljni sami sa sobom,
Kad su se ostvarili naši snovi,
Jer smo premalo sanjali,
Kad smo stigli sigurno,
Jer smo plovili preblizu obale.

Uznemiravaj nas, Gospodine, kada
Uz obilje stvari koje posjedujemo
Mi izgubismo svoju žeđ,
Za vodama života;
Zaljubivši se u život
Mi prestadosmo sanjati o vječnosti
I u svojim nastojanjima da izgradimo novu zemlju,
Mi dopustismo da vizija
Novog neba prijeđe u dim.

Uznemiravaj nas Gospodine, da se usudimo smjelije,
Odvažiti na nemirna mora,
Gdje oluje će pokazati Tvoje gospodstvo;
Gdje  gubeći iz vida zemlju,
Pronalazimo zvijezde.

Molimo te da unatrag gurneš
Obzorja naše nade;
Da gurneš natrag budućnost
U snazi, hrabrosti, nadi i ljubavi.

To te molimo u ime našeg kapetana
Koji je Isus Krist!

Na sličan način, moja molitva i promišljanje ove nedjelje je jednostavno dopustiti Isusu da me uznemiri. I usredotočio sam se na tri dimenzije.

Uznemiravaj me, Gospodine, kada sam preoprezan biti politički korektan.
Suvremena definicija izraza „politička korektnost“ ima pozitivnu konotaciju da netko ima razumijevanja za ugrožene ljude i manjinske skupine, osobito u načinu govora. Međutim, u više tradicionalnoj uporabi taj izraz ima pogrdan smisao i znači: držati se pogrešnih argumenata, čak i kada smo svjesni toga, samo da netko ostane vjeran svojim stranačkim linijama – ljevičarskim ili desničarskim.

U prvom čitanju danas, Jeremiju progoni vlast jer se ne ponaša politički korektno. „Jeremiju valja ubiti: on zaista obeshrabruje ratnike koji su još ostali u ovome gradu i sav narod kad takve riječi pred njima govori. Pa taj čovjek ne traži dobrobit ovoga naroda, nego njegovu propast.« A kralj Sidkija odgovori: »Eto, on je u vašim rukama, jer kralj ionako više nema nikakve vlasti nad vama.“ Naime, oko 587. godine, grad Jeruzalem opsjeda Nabukodonozor. Ljudi pate. Ali generali vojske nastavljaju rat pogoršavajući situaciju naroda. Jeremija je bio usamljen glas koji je vršio pritisak na kralja Sidkiju, nek se preda kako bi smanjio patnje naroda. Ali to nije politički korektno; jer je prijetilo ponosu vojske! Tako je Jeremija završio u presušenom bunaru – bio je to pokušaj da ga se ušutka.
Potrebna je hrabrost Etiopljanina, Abed-Meleka koji radije biva politički nekorektan samo da kralju izjavi da ušutkivanje proroka nije pravedno. Jeremija je spašen!

Kroz svoj život, Jeremija, ne želi biti politički korektan. Zato ima problema s kraljem, kako smo vidjeli i u današnjem prvom čitanju, ima problema i sa svećenicima i s lažnim prorocima, što vidimo na drugim mjestima u njegovoj knjizi. Njegova poruka je višeznačna. Ipak, kada Jeremija želi biti politički korektan samo šuteći u njemu se javlja unutarnji sukob: „I rekoh u sebi: neću više na nj misliti, niti ću govoriti u njegovo ime. Al tad mi u srcu bi kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više.“ (Jer 20,9) To je oganj koji je Isus došao baciti na zemlju.

Ako u sebi ne doživljavam unutarnji sukob samo zato što sam se odlučio biti politički korektan čak i kada znam da se laž predstavlja za istinu, tada bih trebao moliti „Uznemiravaj me, Gospodine!“ S druge strane, jer želim biti prorok u vlastitom životu, sam moram proći slična iskustva onima Jeremije – rasplamtjeli oganj u srcu, zapretan u mojim kostima.

Uznemiravaj me Gospodine, kad osjećam da se nemam zašto ispovijediti!

Od Pija XII., pape nas upozoravaju na „grijeh stoljeća“, a to je gubitak osjećaja za grijeh! Rješenje gubitku osjećaja za grijeh nije grižnja savjesti, nego ispravno rješenje otpora unutar nas samih koji spriječava protok Božje milosti.

Drugo čitanje iz poslanice Hebrejima poziva nas „odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama!“  Ova borba protiv grijeha nije samo poslušnost zapovijedima, nego mnogo dublje od toga. Poslanica Hebrejima nam kaže: „Uprimo pogled u početnika i dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega. Doista pomno promotrite njega, koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe, da – premoreni – ne klonete duhom.“  Poslušnost zakonu mogla bi nas zadovoljiti, ali put prema savršenstvu nas stalno uznemirava. To je izazov, to je gorući oganj o kojem Isus govori – naša nutarnja energija koja nas motivira da trčimo unatoč unutarnjih otpora. U ovomu se ispunja Izaijino proroštvo: „Al onima što se u Gospodina uzdaju, snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se!“ (Iz 40,31)

Uznemiravaj me Gospodine, kad mislim da je Crkva ovakva kakva je u redu

Još jedna osoba koja mi je pala na pamet čitajući današnje evanđelje je papa Franjo. Čuo sam od ljudi različita mišljenja o našem Papi koji baca oganj na zemlju u svom neponovljivom stilu – jednostavno i spontano, ali moćno i zarazno. Većinu je ljudi privukao svojim putovima – čak i ako su izazovni. Neki ljudi se osjećaju izazvani i ne žele preuzeti taj izazov. To je jednostavno previše za njih. Oni misle da je Crkva ovakva kakva je u redu.

Jeremija je poremetio samodopadne ljude svoga vremena. Isus je uznemirio ljude svoga vremena sa svojim jezikom ognja i razdjeljenja. Papa Franjo nas uznemirava svojom jednostavnošću i iskrenošću. On želi zagrliti grešnika bez prihvaćanja grijeha. On nas poziva ukloniti pompu oko crkve kako bismo postali produbljeniji. Nažalost, nekim je ljudima ta pompa osjećaj sigurnosti…

Uznemiravaj me, Gospodine! Ometaj moju lažnu sigurnost, tako da svoju pozornost mogu usmjeriti u potpunosti na tebe Gospodine Isuse! Amen!