nedjelja, 2. listopada 2011.

SVEĆENIK - ČOVJEK BOŽJI

RAZMIŠLJANJE O SVEĆENIŠTVU U XXI. STOLJEĆU

Svrha ove teme nije donijeti iscrpnu definiciju i zaokruženu kritičku sliku svećeništva kako u teološkom, sociološkom, duhovnom i inom aspektu, to zbog zamrštenosti pitanja i ograničenosti prostora ovdje i nije moguće. Cilj nam je potaknuti vas na razmišljanje o svećeništvu i svećenicima u ovo naše vrijeme.

LIK SVEĆENIČKE SLUŽBE

Kršćansko svećeništvo istječe iz Kristova svećeništva. "Kad je Isus, pošto je pretrpio za ljude smrt na križu, uskrsnuo, pojavio se kao Gospodin i Krist" kao vječni i sveopći svećenik (usp. LG 5; Dj 2, 36; Hebr 5, 6; 7, 17 - 21). On je ujedno i svećenik i prinos i žrtva koji je predao svoj život kao otkupninu za mnoge (usp. Mk 10, 45). Krist nam se pokazuje i kao "veliki svećenik" (usp. Heb 3, 1) koji ispunja Očevu volju žrtvujući se za svoj narod, nanovo ga ujedinjujući i hraneći sobom (svojim tijelom i svojom riječju istine). Krist ostaje glavni djelatnik u euharistijskoj žrtvi i u različitim sakramentima koje njegovi službenici ostvaruju u vremenu.

S Kristovim ustanovljenjem Dvanaestorice povezano je postojanje službe svetog reda u Crkvi kojoj je "zaglavni kamen" Krist, a apostoli svojom vjerom i ministerijalnim služenjem čine njezin temelj (usp. Ef 2, 20), osnovicu i uporište. "Tako su apostoli postali klicama novoga Izraela i ujedno ishodište svete hijerarhije" (AG 5). Tako od Krista dolazimo do Crkve, znaka i oruđa najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda (usp. LG 1), posredstvom apostola koji za dobro naroda Božjega vrše posebnu službu, određenu da se produži u svetome redu, koji je uobličen u episkopat, prezbiterat i đakonat.

Svećenik u svojoj službi vrši Kristovu službu (LG 28), djeluje in persona Christi, nastupa Kristovim autoritetom; drugim riječima on predstavlja Krista (OT 4); on je Kristov zamjenik i poslanik (LG 27). Svećenik također djeluje in persona Ecclesiae i predstavlja Crkvu. No, to ne smijemo shvatiti kao da svećenik djeluje umjesto Crkve ili da njegovo poslanje potječe od zajednice, već tako da njegovo djelo postaje znakom i sredstvom kojim se Crkva uprisutnjuje i djeluje u podjeljivanju plodova spasenja (usp. Enc. Teol. Rječnik str. 1120 - 1123). Vršenje svećeničkog reda je bitno povezano sa službama koje su povezane s cjelovitom brigom za duše (usp. ZKP kan. 150).

Važnost i težinu svećeničke službe prepoznao je i II. vatikanski koncil koji u više navrata govori o svećenicima (usp. SC 17 - 19. 129; LG 28; CD 28 - 32; OT, PO). Potrebu da se na poseban način progovori o svećeničkoj službi koncilski su oci prepoznali već u raspravama o konstituciji o Crkvi (LG), pa je tako nastao i poseban dekret Presbyterorum ordinis o službi i životu prezbitera koga je 7. 12. 1965., dan prije završetka Koncila svečano proglasio papa Pavao VI. Na samom početku govora o svećeništvu Dekret (PO) se osvrće na zajedničko svećeništvo svih  vjernika: "Nema dakle nijednog uda (Crkve) koji ne bi imao udjela u poslanju cijelog Tijela" (PO 2; LG 10). Kada govori o redu posebnog (ministerijalnog) svećenstva koncilski oci ističu da svećenici (prezbiteri) imaju u "nižem stupnju" udjela u redu i poslanju biskupa. To odgovara nauku prema kojemu je biskupskom redu dana punina sakramenta ređenja (usp. LG 26; CD 15), no nama otežava naglašavanje vlastitog poslanja svećenika (prezbitera) (usp. PO 13) o kojima bismo ovdje htjeli prvenstveno govoriti. Kao biskupovi suradnici svećenici (prezbiteri) kao glavnu zadaću imaju navještanje evanđelja (PO 2; usp. PO 4), a svoju puninu svećenička služba doživljava u slavlju euharistije (PO 2; usp PO 5). Svećenici su i odgojitelji Božjega naroda, "vršeći - razmjerno prema dijelu svoje vlasti - službu Krista Glave i Pastira, okupljaju u biskupovo ime Božju obitelj, kao bratsku zajednicu usmjerenu prema jedinstvu, i po Kristu u Duhu je dovode Bogu Ocu" (PO 6). Za vršenje ove službe daje im se duhovna vlast u svrhu izgrađivanja. Glede pastirske službe svećenika (prezbitera) Dekret (PO) donosi poruku vrijednu pozornosti, da svećenici svojom službom trebaju pomoći svim vjernicima "da oblikuju svoj vlastiti poziv prema evanđelju, za iskrenu i djelotvornu ljubav i za slobodu kojom nas je Krist oslobodio" (PO 6). Tu se ponovno susreće misao da vodeća služba ima svoj smisao u tome da se podupire vjernike  u razvitku njihove osobne i vjerske samostalnosti (usp. LG 37). Svećenici su obvezani prema svima, a ne samo vjernicima iako ih služba prema njima posebice veže, a među svima opet su na poseban način pozvani služiti onima koji su siromašni, slabi, bolesni, umirući, odbačeni i marginalizirani s kojima je i sam Gospodin pokazao povezanost (usp. Mt 25, 34 - 45; PO 6; sv. Polikarp, Poslanica Filipljanima, VI., 1).

SVEĆENIK U KONTEKSTU SVOJIH ODNOSA I DANAŠNJE SVEĆENIČKE KRIZE U CRKVI

 Svećenik ne živi sam i ne postoji radi sebe samoga, ne može se promatrati bez svog bitnog odnosa prema Crkvi, i to prema konkretnoj Crkvi, zajednici kojoj služi (usp. PO 7, 8, 9). Dok svećenik i njegova služba prema Bogu ostaju isti, na sociološkoj razini nužno je da se svećenik mijenja i prilagođuje prilikama u svijetu, budući da se svijet, ljudi, njihovi odnosi i mentaliteti vrlo brzo mijenjaju, jer kao čovjek živi u ovome svijetu da bude na službu ljudima i sve ih privede k Bogu. Pri tomu treba dobro razlikovati bitno od nebitnoga, nepromjenjivi poklad vjere od povijesnih oblika, svoju naviku od potreba Crkve. Dr. Vjekoslav Bajsić, naš teolog i filozof, svojevremeno je govorio da se kriza svećenika svodi na krizu crkvene zajednice, na raskorak između onoga što svećenici doista jesu i onoga što bi ta zajednica od njih morala imati kako bi doista potpuno egzistirala kao zajednica. Pod tim sociološkim vidom svećeničke krize danas možemo zaključiti da ona ima korijen u krizi odnosa dvaju korelata, a to su svećenik - crkvena zajednica; crkvena zajednica - društvo. Iako nije svugdje prisutna na jednak način u svom kvalitativnom i kvantitativnom opsegu, mislim da je ipak danas svećenička kriza postala sveprisutna. No, pred krizom se ne bismo trebali plašiti. Kriza je uvijek pratila čovjeka od njegovog početka, do današnjih dana, a u posljednje vrijeme nam se čini da se kriza uvukla u sve pore ljudskog života, pa je osjećaju i vjernici laici i svećenici jer nisu imuni od zbivanja u svijetu, budući da sami u njemu žive i tvore njegov dio. Iako ljudski (pa tako i vjernički i/ili svećenički) život možemo definirati kao niz kriza, ne možemo reći da život nije vrijedan življenja. Jedini aspekt gdje krize nikada neće biti jest u odnosu Boga prema nama, jer je on Vječan i Nepromjenjiv, dakle ostaje nam samo pozabaviti se krizama u nama i među nama. Kriza u svom izvornom grčkom korijenu znači: razlučivanje, razdvajanje, odlučivanje, prosuđivanje. Stoga mislim da svećeničku krizu danas moramo smatrati dobrodošlom. To je prilika da se razluči što danas toj službi bitno pripada, a što je strani element ili naslaga prošlosti. To je također prilika da se detektiraju stvari koje su pošle u krivom smjeru i da se pronađu neka učinkovitija rješenja. Kriza može biti itekako bolno iskustvo jer nam otkriva istinsko stanje stvari, i ne da prostora samozavaravanju. Pred tim zrcalom trebamo hrabro svi zastati i ispitati se, ali ne u pozi farizeja koji je u svojoj molitvi samo tvrdio da kod njega doista nema problema, već u istinskoj želji da se u življenju vlastitog svećeništva, svećeničkog bratstva, i bratstva svih vjernika postigne "viši standard" za koji postoji i prostora i mogućnosti. To je i korak na putu obnove autentične crkvene zajednice jer se ona gradi samo zajedničkim naporima, imajući uvijek u vidu i da je ona prvenstveno djelo Duha Svetoga. Da ne bismo lutali u traženju rješenja pomažu nam i smjernice u dokumentima II. vatikanskog koncila, koji se sve više potvrđuje kao znak vremena, ostaje nam samo živjeti ih u praksi da i svećeničko i općecrkveno zajedništvo kao prokušano zlato sasvim zablista u autentičnosti življenja.