četvrtak, 22. rujna 2011.

PROBLEM RAZVEDENIH I PONOVNO OŽENJENIH



Brak, odnosno obitelj, osnovna je stanica kako društvenog tako i vjerskog života. Kroz povijest Crkve sakramentu ženidbe davala se velika važnost, to pokazuju mnogobrojni spisi crkvenih otaca, odredbe općih i krajevnih sabora i mnogobrojni kanonsko pravni izvori.
Dugi povijesni proces formiranja kršćanskoga nauka o ženidbi poprimio je s II. Vatikanskim saborom nove oznake. Sabor je htio odgovoriti ne samo novim potrebama vjernika u današnjem svijetu s obzirom na ženidbu, nego je postavio i temelje za daljnji doktrinarni razvoj ženidbene materije.
„Spas osobe te ljudskog i kršćanskog društva usko je povezan sa sretnim stanjem u obiteljskoj i bračnoj zajednici“ (GS, 47). Stoga je dužnost kako Crkve tako i društva uopće promicati dobro braka i obitelji. Uz mnoga zla koja nastoje srušiti ugled i potamniti svjetlo dostojanstva i svetosti braka i obitelji javlja se i problem razvedenih i ponovno oženjenih. Riječ je o jednome od najdelikatnijih i najtežih pastoralnih problema Crkve. O tome se mnogo raspravljalo i još uvijek se vode rasprave. Statistike pokazuju da oko jedne trećine sklopljenih brakova u nas biva razvedeno. Potrebno je, dakle, uvijek iznova isticati neprolazne vrijednosti braka koji nije samo ljudska nego i Božanska ustanova te tako razjasniti stanje i mjesto onih koji su zbog bilo kakvih razloga prekinuli taj „savez ljubavi“ i sklopili novi civilni brak.

„Što je Bog sjedinio, neka čovjek ne rastavlja.“ (Mt 19,6)

Brak je nerazrješiv! Jer „sam je Bog začetnik ženidbe“ (GS, 48). Ovu uzvišenu stvarnost moguće je shvatiti i ostvariti jedino nasljedovanjem primjera zajedništva koje je Krist ostvario s Crkvom (vidi Ef 5, 22-33). „Krist Gospodin uzdigao je na dostojanstvo sakramenta ženidbeni savez među krštenima, kojim muška i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života, po svojoj naravi usmjerenu k dobru supruga te k rađanju i odgajanju potomstva“ (ZKP – 1983, kan. 1055 § 1). Sakrament ženidbe također je valjani ženidbeni ugovor (kan. 1055, § 2). To znači da su ženidbeni ugovor i sakrament nerazdružive stvarnosti i da među njima nema stvarne razlike. Kršteni ne mogu sklopiti valjani ženidbeni ugovor koji ne bi bio i sakrament.
Materija i forma sakramenta ženidbe jesu stranke i njihovo očitovanje privole. Ako znamo da je djelitelj sakramenta osoba koja primjenjuje formu na materiju možemo, prema tome, jasno zaključiti da su zaručnici, koji su ugovorne stranke i djelitelji sakramenta ženidbe.
Ženidba je i milost, a pravo na ženidbu spada u temeljna prava ljudske osobe. Neophodni element ženidbe je ljubav. „Bračna ljubav – kaže Ivan Pavao II. – obuhvaća cjelovitost u koju ulaze sve sastavnice osobe – poziv tijela i nagona, snaga osjećaja i čuvstvenosti, težnja duha i volje; ona teži k dubokom osobnom jedinstvu, jedinstvu koje preko jedinstva u jednom samom tijelu vodi k tome da ne bude nego jedno srce i jedna duša“ (Familiaris consortio 13,9).
Kad bi sve naše obitelji bile „jedno srce i jedna duša“ o ovoj bi temi bilo suvišno pisati, a naša bi zemlja bila kud i kamo sretnija, no svi smo i te kako svjesni da nam stvarnost daje drugačiju sliku. Ima situacija kada bračni suživot postaje praktički nemoguć iz najrazličitijih razloga. U takvim slučajevima Crkva dopušta rastavu uz trajanje ženidbene veze (kann. 1151 – 1155). U toj situaciji bračni drugovi ne prestaju biti muž i žena pred Bogom. Zapreka ženidbene veze (kan. 1085), koja je naravnoga prava, a potvrđena je božanskom objavom, priječi sklapanje nove ženidbe. Rastavu ženidbenih drugova uz trajanje ženidbenoga veza treba razlikovati od razrješenja neizvršene ženidbe (kan. 1142), „pavlovske povlastice“ (kann. 1143 – 1147), „petrovske povlastice“ (kann. 1148 – 1149) kao i od postupka o proglašenju ništavosti ženidbe (kann. 1671 – 1706).

Položaj razvedenih i ponovno oženjenih

Za brakove u krizi i za one brakove koji se nalaze pred rastavom najbolje bi rješenje bilo – ako je moguće – prevladavanje kriza i pomirenje. Ako to nije moguće, Crkva dopušta tjelesnu rastavu i prekid zajedničkog stanovanja, a kršćanska zajednica pozvana je pomagati tim osobama da u takvu stanju žive kršćanski, u vjernosti ženidbenome vezu koji ostaje nerazrješiv (Usp. KKC br. 1649).
Razni su razlozi koji dovode do odluke o ponovnome sklapanju civilnoga braka: nedragovoljan raskid prethodnoga braka, želja da se djeci pruži nova obitelj, potreba sigurnosti, potreba za drugim, otkrivanje smisla itd. Poštujući sve to ostaje istina da novo bračno jedinstvo nije valjano ukoliko je valjano sklopljena prethodna ženidba i ako ženidbena veza prijašnje ženidbe nije zakonito razrješena, makar bila i neizvršena.
Sakramenti su vidljivi čini jedinstva Crkve s Kristom. Razvedeni i ponovno oženjeni takvo jedinstvo ne izražavaju pa je posve smislen, razumljiv i logičan tradicionalni crkveni nauk o zabrani primanja pričesti i pristupa sakramentu pomirenja. No, ne može se reći da se radi o nekom kažnjavanju tih osoba od strane Crkve. Oni su sami sebe učinili nesposobnima da budu pripušteni, jer je njihovo stanje i njihov životni položaj u objektivnoj suprotnosti sa zajedništvom ljubavi između Krista i Crkve, što je označava i uprisutnjuje u Euharistiji. Osim toga, ako bi se te osobe pripustile Euharistiji, vjernici bi bili uvedeni u zabludu i krivo bi shvaćali nauk Crkve o nerazrješivosti ženidbe.
Kongregacija za nauk vjere 14. rujna 1994. u pismu o tom problemu zabranjuje razvedenima i ponovno oženjenima svaki javni pristup pričesti, ali ih se izričito upućuje na duhovnu pričest. Takvi supružnici mogu si otvoriti put prema Euharistiji, ako ozbiljno obećaju da će živjeti kao „brat i sestra“: „Pomirenje u sakramentu pokore – koje bi otvorilo put sakramentu euharistije – može se udijeliti jedino onima koji su se pokajali da su pregazili znak saveza i vjernosti Kristu te su iskreno spremni provoditi takav život koji nije u suprotnosti s nerazrješivošću ženidbe. Konkretno to znači da muž i žena, kada iz teških razloga – na primjer radi odgoja djece – ne mogu ispuniti obvezu rastave, preuzmu obvezu da žive u potpunoj suzdržljivosti, to jest da se uzdržavaju od čina koji je pridržan samo bračnim drugovima“ (Familiaris consortio 84,5).
Razvedenima i ponovno oženjenima ne zabranjuju se ostala duhovna dobra, kao npr. sudjelovanje na Misi, slušanje Božje Riječi, vršenje djela pokore i milosrđa. Takve su osobe pozvane da ustraju u molitvi (KKC br. 1651) i da se trude dalje aktivno sudjelovati u životu Crkve i njezinu poslanju spasenja.

Razvedene osobe između odbacivanja i prihvaćanja

Ljudi koji su u svom bračnom životu doživjeli razočaranje, neuspjeh i razdor često su duševno i duhovno ranjeni i mnogo trpe. Nerijetko ih se i u našim zajednicama bezobzirno sudi i osuđuje, izolira, bez da se obazire na tragične spletove okolnosti i životna opterećenja. Oni u svojim župnim zajednicama moraju naći mjesto razumijevanja i prihvaćanja. Ako Crkva treba biti stvarno mjesto prihvaćanja, gostoprimstva i pomirenja, za one koji su u nevolji, onda zajednica mora posebnu naklonost pokazivati prema svim osobama koje su po rastavi duboko ozlijeđene. Ovdje pogotovu valja misliti na djecu rastavljenih koja često trpe i nose dugotrajne ožiljke kao posljedicu toga čina. Postoji nemali broj onih razvedenih osoba koji održava svoje „DA“ i po njemu živi! „U tom je slučaju njihovo svjedočanstvo vjernosti i kršćanske dosljednosti od sasvim osobite vrijednosti za svijet i Crkvu. Crkva tim više mora takvim ljudima pružiti punu pomoć i ljubav i u tom slučaju nema nikakve zapreke pripustiti ih sakramentima“ (Familiaris consortio 83).
Crkva kao majka kršćana pozvana je moliti za one čiji su brakovi u krizi, za one koji su rastavljeni ili koji zbog rastave na bilo koji način trpe, duhovno i tjelesno. Svojom molitvom i konkretnim djelima možemo obnoviti porušeno, očuvati sagrađeno i graditi novo dostojanstvo kršćanskoga braka i obitelji.

2.2.2007. u 21:34

Objavio: filippoblu