četvrtak, 22. rujna 2011.

PRIČA O STAROM KAPETANU



Sinoć sam tražio na nebeskom svodu srebrenu svijetlost zvijezda, i onu moju, tako visoku, koja mi je u mrklini noći često pokazivala put, među valovljima i dovodila moju lađu u sigurnu luku. Tražio sam zvijezdu Sjevernjaču,no uzalud, njena svijetlost nije probijala oblake koji su još više potamnili ionako crno noćno nebo, zvijezde se nisu vidjele. Netko bi i odustao od gledanja u mrklinu noći, drugi bi možda pomislio kako zvijezde uopće i ne postoje, nego su to zasigurno mitovi iz nekih pradavnih vremena. No, stari kapetan koji je toliko puta sa svoga broda gledao zvijezde nije se dao zbuniti i te noći promatrao je tako ustrajno tamno lice nebeskog svoda kao da sam crta zvijezde svojim pogledom.

Već odavno ne plovi brodom i trajno usidren u sobu staračkog doma i sam pomalo oronuo kao i njegova Zvijezda Sjevernjača koja već godinama stoji usidrena u staroj gradskoj luci i ne plovi više, samo katkad oboje utonu u sjećanja na stare dane, dok napokon niti nje niti kapetana više ne bude, pa i kada sjećanja izblijede ostat će samo pogledi prošlosti, pogledi prema zvijezdama i pogledi zvijezda prema njima.

Pomalo čudan, za mornara, bio je stari kapetan. Vrlo uglađen, pristojan, ljubazan prema svakome. Njegovi sustanari i prijatelji se i ne sjećaju da je ikada ikomu uputio ružnu riječ ili da je komu, ne daj Bože učinio nešto nažao. Bio je slika dobrote i time je zaslužio nadimak Dobri Ivo – kako su ga voljeli zvati oni koji ga poznaju. To je svakako čudo, ako se uzme u obzir ambijent u kojemu je proveo cijeli život, a koji baš i nije bio na visokoj moralnoj razini. No, sama prisutnost Kapetana uvijek je ulijevala poštovanje njegovih suradnika, tako da su se ustručavali bilo kakvu ružnu riječ pred njim izreći.

Jednom je prilikom nekoliko mlađih mornara htjelo izvesti šalu sa starim kapetanom, da ga barem jedanput natjeraju da kaže nešto ružno o nekomu, pa taman taj netko bio i sam vrag. Upitali su ga jednom prilikom za vrijeme svečanog ručaka – Što biste vi Kapetane rekli o vragu, o njemu se svakako ništa dobra ne može reći, budući da je izvor svih zala i laži, napasnik i prevarant? – Stari kapetan je ostao pomalo zamišljen nad tim naglim pitanjem, a onda je ipak odgovorio: Što da ti velim mladiću... Uporan je, Uporan je! – čak ni u tom slučaju nisu ga mogli natjerati da izusti koju ružnu riječ.

Uvijek sam se pitao u koga se to stari Kapetan ugledao sve ove godine, i te sam večeri napokon shvatio. Dok sam u njegovoj sobi ispijao lipov čaj, a on je na nebeskom svodu tražio svjetlost zvijezda i onu njegovu najdražu Sjevernjaču, uz koju su ga vezale najljepše uspomene i najodvažnije avanture.

Znaš, rekao mi je – I mi smo stvoreni da budemo zvijezda nekomu i da mu pokažemo pravi put, u sigurnu luku, i mi smo zvijezde koje drugi gledaju i u koje se ugledaju. Pa sada zamisli kako bi bilo da Sjevernjača pokazuje krivi smjer ili da uopće ne sjaji. Sebi samima smo velika zadaća, a pred drugima snosimo veliku odgovornost. Tada mi je bilo jasno, stari Kapetan se ugledao u zvijezde.

Danas starog Kapetana više nema, no moj pogled prema zvjezdanom svodu na tamnoj podlozi noći traži Sjevernjaču i tamo negdje daleko susreće se s pogledom Dobroga Ive, staroga kapetana. Možda mu i veli – Znaš Ivo i ja sam kapetan!

14.12.2007. u 11:21

Objavio: filippoblu