četvrtak, 22. rujna 2011.

PRIČA O NEVREMENU ŽIVOTA



Zagreb je prekrasan grad i sretan sam što moji studentski dani protječu baš u njegovu okrilju, u središtu Lijepe Naše, u gradu koji zasigurno ima puno više onih dobrih strana, nego li onih manje dobrih koji se zapravo nađu u svakoj sredini u koju je čovjek stupio svojom nogom, volim Zagreb i šetnje njegovim ulicama i parkovima, a studentski život je takav da traži puno sjedenja uz knjigu i kompjutor, stoga skoro sve svoje slobodno vrijeme koristim baš za šetnju ulicama naše prekrasne Metropole, to činim svaki dan i dok šetam pomalo ponavljam ono prije pročitano štivo, usput razgledavam fasade zgrada, drveće u parku, tramvaje i prolaznike, no više manje sam uvijek u svojim mislima, dogodi mi se ponekad da ne primjetim i nekog poznanika što mi oni kasnije itekako znaju „pripomenuti“...
No, dobro, ipak jednu sam osobu, prije nekog vremena, često susretao u svojim šetnjama i to je već postao kao neki dnevni ritual, čim bi ja prošao, žena bi vikala za mnom: „Kišobrani, jeftini kišobrani, kupite samo 20 kuna, vama mladi gospon za 15, kupite, kupite...“ Naravno dan je bio sunčan i lijep i ne bi mi palo na pamet tada kupiti kišobran, znajući pogotovu da imam sasvim dobar i kvalitetan kišobran doma, a isto tako da ovi kineski kišobrani koje gospođa nudi ne vrijede ni tih 15 kuna, naime, već se skoro na prvoj kiši potrgaju te tako čovjek nema nikakve koristi od njih. I tako mjeseci prolaze na relaciji soba – kapelica – blagovaonica – faks – učionica – soba i poneka kava s prijateljima između svega toga i naravno šetnje gradom.
No, jedanput me je vrijeme iznenadilo! Bio je to, naime, isprva lijep dan, sunčan s mjestimičnom naoblakom, uopće mi nije izgledalo kao nešto zbog čega bi se trebao brinuti, računao sam da ću biti pola sata u šetnji i razmišljao sam kako se za tih pola sata ni vrijeme neće bitno promjeniti, no baš kada sam se trebao vratiti kući susreo sam prijatelja, koji je valjda isto šetnjom odmarao mozak od brojnih slova i stranica knjiga na koje ga je prisiljavao studentski režim i gdje će dva prijatelja u takvoj situaciji nego na „omiljeno studentsko piće“ u prvi kafić koji se nađe na putu. Tako smo nas dvojica sjedili u neudobnim drvenim stolcima, u nekoj imitaciji „finog puba“ i ispijali taj eliksir koji čovjeka čini nervoznim i pomalo neurotičnim, no među studošima, a i široj populaciji je poznato kako i drži budnim, premda vam od takve budnosti baš i nema neke očite koristi, jer kad tad organizam naplati svoje i to s kamatama, no kako se to „čudo“ reklamira u svakom kutu i svaki čas je neka „fina reklamica“ na TV-u postala je „slatkim grijehom“ čitave nacije, koja kako mi se čini i iz drugih primjera rado „pada na reklame“, ne pitajući se je li dobro ili loše ili je li mi potrebno ili ne – ako se to već tako često reklamira sigurno i meni treba, pa vidiš kako se tamo oni ljudi tako lijepo smješe... to sigurno vrijedi!!! – i toliko o globalnom utjecaju medija na svakodnevni život.
Razgovaramo nas dvojica u širokom spektru tema studentskoga života i pomalo se dotičemo kako stvari svakodnevice na faksu, tako i drugih društvenih i vjerskih zbivanja u proteklih nekoliko dana... Dva sata su prošla u trenu i već je bilo vrijeme da pođem doma stoga sam se pozdravio s prijateljem i zaputio prema Trgu... Nisam prešao ni nekoliko koraka kad je započela kiša, prvih me nekoliko kapi i nije toliko brinulo, no ubrzo je vrijeme pokazalo da se ne šali te je tako pljuštalo da mi se činilo kao da je dragi Bog ponovno otvorio nebeske ustave kao u Noino vrijeme, baš sam prolazio pored one gospođe koja je prodavala kišobrane i pomislio sam – sad će dobro doći i kineski kišobran – no nešto me iznenadilo. Gospođa mi naime nije htjela dati kišobran ni za 15, niti za 20 pa čak ni 25 kuna...??? – Gospon 50 kuna vas molim, odgovorila je žena – Pa zar do prije dva sata nisu ti isti kišobrani bili 15, kako su sada najednom 50??? – Morate znati Gospon kada kiša pada i kišobrani su skuplji... 50 kuna! Što sam mogao, dao sam gospođi 50 kuna i uzeo kišobran, da me koliko toliko zaštiti dok ne dođem doma, jer, mislio sam, bolje spriječiti nego liječiti, što da me danas uhvati prehlada i vrućica, a toliko posla baš u ovo vrijeme... – Nisam ja prešao ni na drugu stranu ulice već je pri malo jačem vjetru pola kišobrana bilo polomljeno, a lijevalo je ko iz kabla, napokon sam prešao Trg i krenuo sam na Kaptol, prema toploj sobici koja me čekala. Dok sam stajao u hodniku da otključam vrata za tren se toliko vode slilo s moje mokre odjeće da sam imao lokvu pred vratima, tako sam bio mokar, a šareni kineski kišobran, koji je odnio pozamašnu svoticu studentskoga džeparca svojim polomljenim žicama je govorio da mu je ovo očito bio prvi i posljednji okršaj sa kišom, za njega nije izgubljena samo bitka nego i cijeli rat, što je najgore ja sam taj njegov poraz morao osjetiti na vlastitoj koži. No i dan mi je nekako izgledao ljepši kad sam napokon obukao suhu odjeću i gledajući kroz prozor ispijao posljednje gutljaje vrućeg zelenog čaja iz zelene šalice na kojoj je bio maleni reljef Strossmayerove katedrale, uspomena na moj prvi posjet Đakovu.
Nakon nekoliko trenutaka dao sam se na čitanje literature, jer sam ionako već dosta vremena izgubio danas, pa to treba nadoknaditi, knjiga i još jedna puna šalica zelenog čaja brzo su učinili da više uopće nisam razmišljao o polomljenom kineskom kišobranu i onoj gospođi i svemu onomu što se dogodilo prije kojih satak vremena, već su moju glavu okupirale neke sasvim druge misli, te sam skoro zaboravio i na onu punu šalicu zelenoga čaja koji se već počeo hladiti kad mi je došlo na pamet da bi bilo dobro popiti ga dok je još koliko toliko topao.
Vrijeme je išlo svojim tokom, svakodnevica je učinila svoje te se skoro i nisam sjećao događaja s kineskim kišobranom nakon skoro godinu dana, jednostavno, nije bilo nečega što bi me na taj događaj moglo podsjetiti, gospođa više nije bila na onom mjestu gdje je prije stajala svaki dan, a moje misli su okupirali novi događaji i novi ljudi, a krivica je možda i u varavom ljudskom sjećanju koje se prisjeća samo onih lijepih trenutaka i tako nas čini optimističnima naspram prošlošću, prekritičnima za sadašnjost, dok nas ono pred nama pomalo i straši, a zašto bi tomu bilo tako kada sutra, ako se danas potrudimo, možemo biti samo bolji...
Jedanput kad su mrkli oblaci tuđih ljudskih sudbina proplakali pored moga srca, u nevremenu života moga bližnjega, sjetio sam se kako sam ja u ovom običnom nevremenu pokisnuo i s kineskim kišobranom, i svom bližnjem sam tada prvi put ispričao ovu priču, ne baš na ovaj način, ali sa svim glavnim crtama, a on mi je pomogao da je završim. Znaš i sam u gradu nailazim pored toliko plakata tih istočnjačkih gurua, iscjelitelja, joga-majstora itd. – govorio sam mu; no nikada nisam niti pomislio da bi neki katolik išao njima, jer sam mislio da jednostavno nema razloga, tu je župa, župnik i zajednica koji bi trebali biti potpora svakom pojedincu, na poseban način u teškim trenucima života, tu je naš Gospodin Isus, naša hridina zaštite i utočište spasenja.
U svojim mislima tada sam nanovo proživio situaciju od prije godinu dana, ne baš sasvim jednako, išao sam opet mokar ulicama našega grada i došavši do gospođe koja je prodavala kišobrane po neizmjerno velikoj cijeni, da sam morao dati skoro sve što sam imao, a ona je dala meni neki napuknuti kišobran koji ni u kom slučaju nije mogao učiniti da pokisnem manje, premda sam znao da je skoro pa neuporabljiv dao sam ženi novce i ostao zatečen kada sam je vidio obučenu kao istočnjački gurui s dugom kosom i bradom i nafarbanog lica sa specifičnom točkom na čelu...
Tada sam stekao i duboko razumijevanje za svoga bližnjega, naime, čovjek kada mu sve ide u životu, i kada zdravim tjelesnim i duhovnim očima gleda na svijet zna procijeniti i odvagnuti stvari koje mu se nude, vjerojatno nijedan katolik ne bi u takvoj situaciji osjećao potrebu mijenjati Krista za neku kozmičku silu koju nude istočnjački gurui, znajući dobro da je upravo Krist pravi Put, Istina i Život, no postoje trenuci životnog nevremena kada više ne vidimo tako jasno, pa posežemo za bilo čim, za što mislimo da bi nam moglo pomoći i po kratkom postupku izvući nas iz određene situacije, pa onda idemo i kod raznih „vračara“, „iscjelitelja“, „gurua“... koji nam nude brza rješenja, a zapravo nas još više ranjavaju te mi na kraju jako skupo platimo ono što u normalnoj situaciji bi za nas same bilo bezvrijedno, kao i ja onaj kineski kišobran. U situacijama kada nam životne oluje zamute poglede, možda je najbolje prisjetiti se kako smo gledali prije dok je bilo sunačno i vedro i ravnati se time, a vjerujem da dragi Bog ma kako mrkla noć života bila pošalje barem svoje zvijezde da se ne izgubimo.
Volio bih sada i zaključiti; Zašto u teškim trenucima odbijamo Krista koji nam se daje besplatno i koji nas jedini može sačuvati od nevremena života jer nas je otkupio i predao samoga sebe za nas, te ga mijenjamo za „nekvalitetne kišobrane“ koje nekad tako skupo plaćamo da dovodimo i svoje vječno spasenje u pitanje??? Krist je jedini i pravi Put, Istina i Život, On je odmor umornih i opterećenih, On je naša tvrđava spasenja. Nadam se da sada i onu zgodu na početku gledate malo drugačijim očima, te da će vam ova priča pomoći da stvari koje vam se nude u životu pravo odvagnete.

21.2.2007. u 11:49

Objavio: filippoblu