četvrtak, 22. rujna 2011.

POKAŽI IM TKO SAM JA



Neki je kralj htio vidjeti sina bračnoga para koji je stanovao u blizini riječnog zavoja, deset milja uzvodno od kraljevske palače. Kralj je izložio slugama svoju želju, i ubrzo nakon toga poslao glasnika u spomenutom pravcu. Došavši na malo seljačko imanje, sreo je mladu ženu gdje hrani svinje. Kad joj je iznio kraljevu molbu, pogledala ga je začuđeno. "To mora da je neka zabluda", rekla je, "ja uopće nemam djece, a kamoli sina koji bi s kraljem mogao govoriti." Tako se sluga vratio neobavljena posla na dvor i ispripovjedio svoj neuspjeh. Kraljevi poslužnici koji su se bojali njegove srdžbe, potiho su se nadali da će kralj ubrzo zaboraviti svoju zapovijed. I stvarno, izgledalo je da je tako, jer ni taj dan ni slijedeći kralj nije spomenuo svoju zapovijed. Jednog jutra, otprilike 25 godina kasnije, pojavio se pred vratima palače neki mladić. Očito je imao na sebi svoje najbolje odijelo, jer njegov seljački izgled i jednostavno ponašanje nisu bili u skladu sa njegovim svečanim tamno plavim odijelom. Molio je da bude pušten kralju, jer ga je ovaj navodno zvao. Vratar ga je sumnjivo promatrao, a nešto kasnije izjavio mu je lakaj da kralj nije zvao mladića.
Ali mladić nije popuštao i konačno je bio primljen kod najviših dvorskih činovnika. Jedan stariji vijećnik sjetio se ponovno priče o mladiću koju mu je mladić pričao, kako je još prije njegova rođenja došao glasnik s kraljevom molbom da dođe k njemu. Kada je glavni dvorjanik velikom bujicom riječi upitao kralja bi li htio primiti mladića, kralj je odgovorio, da je on sam molio mladića neka dođe.
Tako se mladi seljak susreo sa svojim gospodarom. Razgovor koji je slijedio još je čudniji od prethodne priče. Kralj je ustao, uzeo mladića za ruku, zapovijedio svima da napuste odaju i pozvao ga da sjedne na prijestolje. Nato je rekao: "Moje je kraljevstvo veliko. Proteže se daleko iza kuće tvojih roditelja a i nizvodno se mora ići satima da bi se došlo do njegovih granica. Svuda stanuju moji ljudi koji me nikad ne vide i imaju samo blijedu sliku o tome tko je kralj. Povjeravam ti jednu zadaću: pokaži im tko sam ja. Evo, dajem ti žezlo, krunu i kraljevsku odoru. Idi u miru!"
Kralj se digao i ostavio mladića potresena i zbunjena na svom prijestolju. Ovaj je držao u ruci sićušnu krunu, žezlo i kraljevsku odoru, jedva dovoljno veliku za lutku.
Prije nego što je kralj napustio odaju, mladić se ponovno tek toliko sabrao da je suzdržljivim glasom mogao reći: "Ali ja vas uopće ne poznajem." Kralj se na to nije obazirao. Glasnije, odvažnije vikao je mladić: "Ali što ja zapravo trebam učiniti?" Ušao je lakaj, poklonio se pred njim i odveo ga sa prijestolja. Ubrzo nakon toga mladić je već bio vani na podnevnom suncu. Razmišljajući o čudnim stvarima koje su se dogodile, polako se vraćao svojoj kući. Stigavši kući ispripovijedio je svojim roditeljima sve što se dogodilo. Oni su bili veoma radosni što je njihov sin bio primljen kod kralja i s njim govorio. Proširili su vijest o tome među svojim rođacima, prijateljima i susjedima. Sin je međutim neprestano mislio na svoju zadaću. Bilo da je radio u polju ili počivao, neprestano ga je progonila misao na kralja i njegovu zapovijed.
Konačno je odlučio posjetiti seoskog mudraca. Kada je ovaj čuo pripovijest i probleme koji su tištili mladića, mudrac mu je dao ovaj savjet: "Sigurno znaš tko je kralj, ali ti ne znaš o tom kralju jer si ga samo jednom sreo. Možda će ti okolnosti tvoga poziva na dvor i način kako si bio primljen to objasniti. Ne bi se čudio, ako bi žezlo, kruna i kraljevska odora trebali simbolički prikazivati samoga kralja. Možda ćeš otkriti njihovo značenje, ako si budeš uzeo vremena i pažljivo promatrao kraljevske darove. Kad jednom riješiš tu tajnu, trudi se da budeš tako skriven kao i poruka koju označuju odora, žezlo i kruna!"
Mladić je kimnuo. Činilo mu se da je to dobar plan. "Ipak", ubacio je, "a od čega ću živjeti?" "Ti si seljak, to i ostani", odgovorio je mudrac. "Nema ništa gorega nego kad seljak igra ulogu činovnika, pisara ili veleposjednika. Kad bi to bio pravi put, kralj bi već sam došao da radi na tvom polju."
Uzdahnuvši reče mladi seljak: "Ali zašto je kralj upravo mene zamolio da izvršim ovaj zadatak?" Mudrac se nasmiješio i odgovorio: "Jer je kralj isto tako mogao i bilo koga drugoga to zamoliti."
Tako se dogodilo da je u blizini rijeke živio čovjek koga su svi voljeli. Bio je mudar i pravedan, bio je pravi užitak razgovarati s njime. Taj je čovjek sijao i žeo svoju pšenicu, hranio svinje i obrađivao zemlju. Od vremena do vremena došao bi netko, da ga posjeti. Zašto? Nitko to upravo nije mogao objasniti. Izgledalo je naprosto tako da je svaki onaj koji bi s njim razgovarao, nekako i sam postajao više čovjek. Gladan kao da je bio nasićen. Ljudi su među sobom odvagivali tajanstvene izreke koje su od njega čuli. Jednom je prilikom prije večernje šetnje u društvu nekoliko prijatelja rekao: "Pšenično zrno umire i iz njega niče život. Mi se ne moramo plašiti smrti!" Jedna druga njegova izreka pogađala bi čovjeka svaki put iznova: "Usred svega prolaznoga ostaje samo jedno, naime - biti ljubljen."
I jednoga je dana umro. Nakon njegove smrti počeli su nećaci i nećakinje pretraživati njegovo blago. Čuli su iz obiteljske tradicije, da je jednom dobio od kralja žezlo, krunu i odijelo od čistoga zlata. No nakon sveg pretraživanja našli su samo jednu trošnu knjigu koja je počimala neobičnim riječima: "Rodoslovlje Isusa Krista, sina Abrahamova, sina Davidova..."

A. F. Wyers

27.1.2007. u 18:41

Objavio: filippoblu