četvrtak, 22. rujna 2011.

POJEDINAC VS ZAJEDNICA - ZAJEDNICA VS POJEDINAC

Baš čitam jedan članak prof. Bajsića pa mi je palo na pamet kako bi barem nešto od toga volio podijeliti s vama. Tematika je pomalo zahtjevna ali pojednostaviti ću je i skratiti koliko je moguće.

Kao ljudi i društvena bića udruživanje u zajednice je nešto što nam je svima svojstveno i što omogućuje čovjeku život i napredak. Svi imamo iskustvo da smo pojedinačna neponovljiva bića - sasvim jedinstveni, no također imamo iskustvo i života i rada u nekom obliku ljudske zajednice. To je prvenstveno iskustvo obitelji, onda iskustvo biti dijelom neke organizacije (obrazovne ustanove, tvrtke, društva koja okupljaju ljude sličnih interesnih skupina itd), a kao vjernici sudjelujemo i u zajedništvu Crkve. U čemu su sličnosti, a u čemu razlike. Organizaciju zanimaju uloge, a ne konkretni pojedinac. Za organizaciju je važno da čovjek vrši svoj dio posla, ona ne pita što čovjek o tom poslu misli i kako se osjeća sve dotle dok je posao obavljen. U organizaciji nitko nije nezamjenjiv. Kada se uloga ne vrši kako organizacija predviđa tada se događa zamjena i na to mjesto dolazi onaj tko tu ulogu vrši bolje, a onaj koji organizaciju napušta prestaje biti predmetom zanimanja organizacije, on praktički za nju prestaje i postojati.

Zajednice poput obitelji i Crkve, složiti ćemo se, ni u kom slučaju ne bi smjele postati organizacijom barem ne ovakvom kakvom smo je do sada predstavili. Te zajednice trebaju biti zajednice koje neće zanimati prvenstveno uloga iako i ona može biti predmetom nekog zanimanja, no na prvom mjestu bi trebao biti čovjek, sa svom svojom posebnošću i neponovljivošću. Sve ono što smo rekli za organizaciju, za ove druge dvije zajednice vrijedi upravo suprotno; pojedinac je jedinstven stoga i nezamjenjiv, on nikada ne prestaje biti predmetom zanimanja zajednice ma koliko se udaljio od nje, on za zajednicu uvijek postoji u svojoj neponovljivosti. Današnje društvo nekako voli ukalupljenosti, premda se na sve strane viče o individualnosti. No, Ljubav koja je pokretačka snaga Crkve i obitelji ne podnosi ukalupljenost, ona traži u svakom biću svoj individualni izražaj i u svakomu stvara neponovljive zvuke bez kojih bi simfonija u cijelosti svakako izgubila na snazi. Niti jedan način okupljanja kao što su vanjska prisila, manipulacija, kontrola sredstava informiranja, savezi s političkom silom pa ni kulturna tradicija ne mogu zamijeniti jedino ispravno načelo okupljanja u zajednicu a to je načelo okupljanja iz interesa za čovjeka, a već sama pomisao na konkretnog čovjeka za kršćanina treba biti prožeta i osvjetljena evanđeljem.

Mislim da se upravo tu nalazi i nazire prava uloga Crkve kao kvasca u društvu, kao one koja izgrađuje civilizaciju ljubavi i svjedoči potpunu evanđeosku slobodu življenja za koju nas je Krist oslobodio. Svakako iz ovoga svega proizlazi da nije samo pojedinac taj koji se treba pitati o svojim odnosima prema zajednici u bilo kojem obliku, kako doprinosi boljitku i napretku zajednice, nego je dužnost i zajednice da se pita kako ona pomaže pojedincu da ostvari sve svoje potencijale., koje opet pojedinac stavlja na službu zajednici.

O tomu nam je svima svakako još puno učiti u svojim odnosima prema ljudima, a poglavito kada nastupamo kao članovi zajednice ili u interesu te zajednice.

16.1.2008. u 20:23

Objavio: filippoblu