četvrtak, 22. rujna 2011.

PISMO KRIZMANICIMA



Kakvu promjenu donosi Potvrda?

Iako je prošlo 12 godina još uvijek se dobro sjećam dana svoje Potvrde. Morao sam se ustati jako rano da se spremim za misu. Te godine nas krizmanika je bio popriličan broj. Poredani ispred crkve ulazili smo u procesiji zajedno sa svojim kumovima u crkvu gdje smo se poredali u klupe. Mi dečki smo svi bili obučeni u svečana odijela, a ja sam bio tek 6. razred i osjećao sam se tako odraslo i tako ponosno.
Nekih satak i pol vremena poslije, koliko mi se činilo, sve je bilo gotovo. Bili smo krizmani, biskup nas je pomazao posvećenim uljem i lagano nas udario po obrazu. Taj udarac po obrazu je značio da moramo biti pravi "Kristovi vojnici" spremni i trpjeti za svoju vjeru. Biskup je i molio raširenih ruku da nas blagoslovi. Osjećao sam tada da se, upravo, u tom trenutku, nešto jako bitno događa u mom životu, događaj kojemu granice nisam mogao u cijelosti vidjeti. Danas bi taj osjećaj mogao usporediti jedino s osjećajem koji imam kad sam prisutan na vjenčanju ili svećeničkom ređenju - nešto tako važno.

Rado se prisjećam tih dana i pitam se, što se to uistinu promijenilo u mojem životu zbog Potvrde? Što bi bilo da je uopće nisam primio? Bi li moj život bio jednake kvalitete? Bio je to lijep obred, a naravno poslije je bila i zabava doma i darovi za krizmu. Skupila se sva rodbina i obiteljski prijatelji. Atmosfera je bila uistinu lijepa, svi su se radovali. U to vrijeme svi su bili zasićeni rata i stradanja pa su dali oduška i veselju kada su to prilike dopuštale, a ovo je bila uistinu prilika za veselje.

No, ja sam se tada pitao, ne bih li od sada trebao biti bolji? Ne bih li se od sada trebao više družiti s Isusom? Ne bih li trebao od sada više osluškivati Duha u svom životu? Nametala su se brojna pitanja na koja sam nastojao dati dobar odgovor. Trudio sam se biti bolji i više se družiti s Isusom i osluškivati poticaje Duha Božjega u svom životu. Ubrzo sam se uključio u grupu mladih na svojoj župi, a nakon dvije godine stupio sam i u malo sjemenište. No, to je već tema za neki novi post.

Kako bih saznao zašto činimo to što činimo danas u Crkvi, volim se prisjetiti povijesti Crkve i njene tradicije. U ranim danima Crkve, mnogi kršćani su osjetili silazak Duha Svetoga u njihove živote po "polaganju ruku", kako se to tada zvalo. Vođa kršćanske zajednice bi položio ruke na one koji su bili kršteni i molio bi da Duh Sveti siđe nad njih. Ova praksa je bila prethodnica službenog sakramenta koji danas zovemo sv. Krizma ili sv. Potvrda.

Način na koji slavimo svetu Potvrdu danas je podsjetnik na ranu kršćansku praksu, iako biskup ne polaže ruke direktno na glavu onih koji imaju biti krizmani. U toku slavlja, biskup ispruža svoje ruke nad kandidatima i moli: "Svemogući Bože, Oče Gospodina našega Isusa Krista! Ti si ove svoje sluge, oslobađajući ih od grijeha, nanovo rodio iz vode i Duha Svetoga. Pošalji im, Gospodine, Duha Svetoga, Branitelja. Daj im duha mudrosti i razuma, duha savjeta i jakosti, duha znanja i pobožnosti i ispuni ih duhom svoga straha."
Ranije, u slavlju, da bi ih pripravio za ovaj trenutak, biskup je pitao kandidate da obnove obećanja koja su za njih njihovi roditelji dali na krštenju. Tako je prešao sve glavne točke Vjerovanja, koje inače molimo na nedjeljnim misnim slavljima, pitajući kandidate vjeruju li u Božje Očinstvo, Gospodstvo Kristovo, u djela Duha Svetoga i ostala učenja Crkve. Kada su kandidati odgovarili na te upite vjere, činili su to u grupi, kao dio slavlja Potvrde. Svi su davali iste odgovore izvana, no iznutra su se ti odgovori sigurno razlikovali u emocionalnom intenzitetu. Neki su nanovo potvrdili svoju vjeru cijelim svojim srcem i na taj su se način otvorili da dublje i zrelije budu svjesni prisutnosti Duha Svetoga u vlastitim životima. Drugi možda nisu primjetiti nikakvu promjenu u svome srcu, dok je slavlje Potvrde protjecalo. Iskustvo većine ljudi zasigurno pada negdje između ova dva ekstrema.

Različiti doživljaji Krizme se slažu s različitim reakcijama na sakrament i njegove milosti. Netko ne samo da će se drugačije osjećati nego će taj osjećaj potpomoći da nakon toga donese neke odluke i počne se drugačije i ponašati - više u skladu s Božjom voljom. S druge strane na nekomu drugome nećemo primjetiti neke nagle promjene na bolje, u ponašanju, odmah, no neki kažu "da nisam primio krizmu sigurno bi dosta drugačije proveo ove protekle godine - to je ipak bila velika milost iako to u tom trenutku i nisam mogao sagledati u cijelosti..." Postoje i oni ljudi na koje Potvrda nije nikako utjecala po njihove živote i ponašanje. Ali opet, većina ljudi spada između ova dva ekstrema.

Kako je bilo nekada?

S ovom tako širokom lepezom reagiranja na sakrament sv. Potvrde, zašto je uopće imamo? Što možemo očekivati? Odakle dolazi?

U najranijim danima kršćanstva (o njima učimo u Novom Zavjetu, osobito u Poslanicama sv. Pavla apostola i u Djelima apostolskim), odrasli su postajali članovima Crkve kroz oboje i vodu krštenja i polaganjem ruku. Za mnoge obraćenike, postati kršćaninom je značilo odreći se grešnih navika i započeti živjeti novim životom. Osjećali su veliku duhovnu energiju da žive drugačije od većine ljudi oko njih.
Stoljećima nakon apostola, kada je gotovo svatko u Rimskom Carstvu bio kršćanin, većina ljudi nije više osjećala dramatičnu promjenu u svojim životima za sv. Potvrdu. U 4. st., na primjer, sv. Augustin piše: "Tko u današnje vrijeme očekuje da oni na koje su polagane ruke da prime dar Duha, najednom, počnu govoriti u jezicima?" Drugim riječima, samo nekoliko stotina godina nakon apostola, ovi karizmatski darovi su nestali. Postajati kršćaninom u to vrijeme značilo je živjeti kao svi ostali, nerijetko s patnjom i osjećajem neugodnosti.

Dok su godine prolazile, gesta polaganja ruku ustupila je mjesto mazanju uljem, budući da se upravo ta gesta u Pismima povezivala s primanjem Duha Božjega. Nešto nakon toga, puni obred kršćanske inicijacije se podijelio na dva dijela: krštenje vodom koje većinom vrši svećenik i pomazanje krizmom koje vrši biskup. To se dogodilo jer biskup nije uvijek mogao biti prisutan na svakom krštenju, a opet je htio osobno primiti svakog novog kršćanina u puno zajedništvo s Crkvom. Nakon nekog vremena, ovaj drugi dio sakramenta kršćanske inicijacije je postao poseban obred nazvan sv. Potvrda.

Na kraju se ispostavilo da, iako su svi kršćani primili sakrament krštenja, malo ih je bilo potvrđenih. Jedan od razloga je bio što je svaka župa doduše imala svećenika, ali biskupa je bilo malo i bili su razmješteni na daleko, baš kao i danas.

Kakvu promjenu Potvrda može učiniti?

Kada vidimo kako se praksa sv. Potvrde razlikovala naširoko kroz stoljeća, upadajući čak i u duge periode neuporabe, mnogo radikalnije pitanje se može početi provlačiti kroz naš um: Zašto uopće zadržati praksu sv. Potvrde?
Jedan očigledan odgovor je i da je sv. Potvrda dio naše tradicije. Ona je dio Katoličkog nasljeđa. Pa opet, je li to dovoljan razlog? Naravno da ne. Samo zato što smo se uvijek potvrđivali na neki način nije dovoljan razlog da to činimo i dan danas. Mora biti više razloga od toga. Jedan od bitnih razloga je da Potvrda može učiniti bitnu razliku u životu mladih ljudi. Može ti pružiti priliku da i sam počneš razmišljati o svom krštenju i o onomu što uistinu znači biti kršćanin. Kad si bio kršten kao dijete, nisi niti znao što se događa. Sada, kad si stariji, imaš priliku potvrditi svoje članstvo, u zajedništvu Crkve i sam reći "Hoću" na krsna obećanja.
Tako Potvrda može donijeti itekakvu promjenu u tvome životu. Može imati učinak posebnog duhovnog buđenja ili učinak podsjetnika na obveze prema Kristu i Crkvi. Puno toga ovisi o tebi, i o okolnostima u svezi tvoje vlastite svete Potvrde.

Kakvu promjenu želiš da ti Potvrda učini?

Mnogi od nas su krizmani prije nego li smo bili spremni donijeti tako ozbiljna obećanja. Rekli smo da želimo biti potvrđeni kršćani i biskup nas je pomazao krizmom znakom križa na čelima. U nekim pogledima, to je pitanje zrelosti. Ako si već bio potvrđen, sada si stariji nego li si bio onda. Govorio si Vjerovanje kao iskaz svojih uvjerenja, iz nedjelje u nedjelju, na sv. Misi. Više si naučio o značenjima svoje vjere. Ali, jesi li uzeo vremena da sazreš i u življenju svoga kršćanskog života? Jesu li značenja, koja su u glavi već usvojena, počela oblikovati i tvoja djela iz dubine srca?
Bog ti uvijek daje milost, da autentično živiš krsna obećanja i obveze, koje su za tebe učinili tvoji roditelji, na tvom krštenju.
Zato je važno pitanje, kakvu promjenu ti dopuštaš sakramentu svete Potvrde da učini u tvojemu životu? Ako se čini da Potvrda nema očekivane i željene učinke, nemojte misliti da vas je Bog na bilo koji način razočarao.
Kada ste primili sv. Potvrdu, obnovili ste obećanja koja su za vas dali vaši roditelji na krštenju: da vjerujete u Boga, da ste članovi Crkve, da ćete izbjegavati grijeh i voditi moralan život. Kao što ste sigurno i sami svjesni, puno toga je upakirano u ove jednostavne izraze. Tu je također i mnogo zahtijeva koji očekuju od vas da ih shvatite i uzmete za ozbiljno.
A kako ozbiljno ti uzimaš obećanja i zahtjeve koji se pred tebe postavljaju?

Vjerujem da biti kršćanin, pogotovu biti potvrđeni kršćanin mora uzrokovati vidljivu promjenu u osobnom životu. Isus je jedanput rekao: "Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!', nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima." (Mt 7,21). Ono što je mislio je da nije dovoljno samo izreći riječi; izabirati spoznanje i življenje po Božjoj volji je nužno. Biti potvrđeni kršćanin je nešto kao biti profesionalni nogometaš, ili profesionalni glazbenik to je stvar djela, a ne samo riječi.

Kako dopustiti da Potvrda učini promjenu?

Možeš iskreno vjerovati da biti potvrđeni kršćanin znači učiniti i vidljivu promjenu u vlastitom životu, ali sam ne znaš kako? Ili možda ti se može činiti da rast kršćanske zrelosti u tebi traži i veći učinak na tvoj život, ali ne znaš što bi to trebalo biti. Evo i nekih praktičnih savjeta kako živjeti zahtjeve sv. Potvrde:

1. Uči više o tomu što to znači biti kršćanin. Pročitaj Evanđelja (Matej 5-7 poglavlje je dobro mjesto za započeti) da vidiš što Isus traži od svojih učenika. Pronađi neku knjigu o tomu kako živjeti kršćanski život (ima ih mnogo, možda bi najbolje bile male knjižice sv. Josemaria Escrive; Put, Brazda i Kovačnica) i pronađi jedan dio u svom ponašanju i življenju gdje bi mogao napraviti neka poboljšanja. Pitaj nekoga čiji vjernički život poštuješ (tu godine nisu važne) kako on ili ona pokušavaju živjeti kršćanski život.
2. Razmišljaj o sebi, o svojim nadama i ambicijama, o vlastitim vrijednostima i idealima. Uzmi vremena i stavi ih na papir. Onda usporedi kako se to slaže s onim što susrećeš u Evanđelju i što učiš o životu Isusa Krista. Usporedi svoje ciljeve u životu i svoje ponašanje u svjetlu onoga što znači biti potvrđeni kršćanin.
3. Ako pronađeš razlike između onoga što jesi i onog što ti misliš kakav bi kršćanin trebao biti, donesi neke iskrene odluke o tomu kojim putem želiš krenuti. Ovaj način samoispitivanja nije lagan no rezultati su uvijek vrijedni truda. Možda ćeš se naći i pred nekim teškim odlukama, no nitko ih osim tebe ne može donijeti.
4. Ako želiš promijeniti svoje ciljeve ili svoje ponašanje kao rezultat onog što saznaješ o sebi, budi praktičan. Nemoj nastojati promijeniti sve odjednom. Moli se za to, i traži savjet od nekoga koga poštuješ. Nemoj to činiti sam. Ako se ponekad i budeš osjećao obeshrabren sjeti se da je to cjeloživotna zadaća. Stupi u kontakt i s drugim mladim ljudima, u svojoj župi ili svojoj školi, koji nastoje uzeti za ozbiljno svoja kršćanska obećanja i obveze. Ako joj dopustiš Potvrda može i čini promjenu, posebice ako i sam čezneš za takvom promjenom.




18.5.2008. u 21:32

Objavio: filippoblu