četvrtak, 22. rujna 2011.

KRŠĆANSKA CIVILIZACIJA LJUBAVI I KULTURA SVETOSTI KAO ZNAK VREMENA U SUVREMENOM SVIJETU



Svjedoci smo da se kršćanska misao i način življenja sve više osporavaju i odbacuju kao nešto staromodno. U ime prividne tolerancije u sekulariziranome društvu vjeru se odbacuje kao netolerantnu. Kršćanska poruka ljubavi stoga traži prostor za slobodu i međusobnu toleranciju, ali ne toleranciju koja bi umrtvljavala odnose, nego onu koja bi stvarala područaja živoga dijalogiziranja Crkve i društva. To područje dijaloga na poseban se način otvara u kulturnom i socijalnom djelovanju. Dubinska duhovna dimenzija treba preobražavati sva područja ljudskoga življenja, kako kulturna tako i vjerska. U tom pogledu kršćanstvo itekako ima što ponuditi suvremenom svijetu. „Stoga su stalna duhovna preobrazba, rast i uspon nezaobilazni, bitni, permanentni zadatak i prijeko potrebna osnova onoga krajnjeg i najvišeg cilja koji kršćani, ali i ne samo oni, mogu sebi postaviti, a to je postupno i što potpunije građenje i ostvarivanje jedne cjelovite, ali raznolike, humanističke civilizacije i kulture: na društveno – povijesnoj razini civilizacije ljubavi, kako ju je nazvao već papa Pavao VI., a potom i papa Ivan Pavao II., a na osobnoj razini svakog ljudskog bića kulture svetosti bez koje ne može biti ni civilizacije ljubavi ni istinskog hoda prema čovjekovu zadnjem, nadnaravnom cilju – Kraljevstvu Božjem u nama i među nama.“ (ak. I. SUPIČIĆ, Kršćanin i kultura u Hrvatskoj, Bogoslovska smotra, LXX, 2000., br. 3 – 4, str. 622.-623.)

Svetost kao kulturni izraz vremena u kojem živimo

Kao što je bivalo u prošlosti, tako i danas ne možemo zanijekati činjenicu svetosti života mnogih kršćana. U samozataji, istinskom odricanju, evanđeoskom služenju, mnogi kršćani nezapaženo, u skrovitosti života žive sveto. To bogatstvo življenja i životni plam koji se pod djelovanjem milosti razvija u čovjeku, na osobnoj razini, u današnjem vremenu traži svoje očitovanje i na kulturnom i sociološkom polju. Takav kulturni izraz kao živo svjedočanstvo snažnije bi i u širim razmjerima bilo sposobno utjecati na duhovno i socijalno stanje ljudi i postalo pravim znakom vremena. „Više danas pogađaju, svjedoče i dublje uvjeravaju ljude prava svetost i predani život potpunog davanja i dijeljenja u siromaštvu i služenju bijednima i potrebnima negoli sva rječita pričanja, sve učene teološke rasprave i svečana okupljanja.“ (ak. I. SUPIČIĆ, isto str. 623). „Ako vjera ne postane kultura, ona nije potpuno prihvaćena, nije posve promišljena i nije vjerno življena“ – kaže nam sluga Božji Ivan Pavao II. Veliki, a to i cjelokupnim životom potvrđuje. Tu još možemo spomenuti blaženu Majku Tereziju, blaženog Charlesa de Foucaulda i mnoge druge koji su doista bili „sol zemlje“ i „svjetlost svijeta“, a na to smo svi pozvani, jer ne možemo odvojiti ono što vjerujemo od onoga što činimo.
Svjedoci smo, ipak, da nam društvo u cijelosti ne ide ovim smjerom! Zašto je tomu tako? Bojim se, da se u većini ljudi sekularizirane sredine zagubio trag transcendencije! Moderni čovjek mora postati slušatelj Božje Riječi, otvoriti se za susret s Tajnom koja progovara na način šutnje, osoban, dubok i potresan način, koji osobu koja ga čuje mijenja u samom temelju te ju čini sposobnom vjerovati.
Vjera je ta koja prožima cijelo naše biće i stvaralaštvo, stoga ona ne može nikako ostati po strani nego se pokazuje kao kvaliteta koja oplemenjuje čovjeka vjernika, a po njemu sva područja društva i ljudskog življenja. Tada bi i svetost mogla poprimiti šire društvene razmjere i svoj kulturni izraz u vremenu u kojem živimo.

Kršćanin – čovjek konkretne ljubavi

Kao i u vrijeme prve Crkve možda i danas kršćanstvo treba obilježavati prava, istinska, konkretna i duboka ljubav; dimenzija koja sekulariziranome društvu bitno nedostaje, a koja bi bila temelj jedne nove civilizacije „kršćanske civilizacije ljubavi“ kao posvećenja svjetovnog društva i ukalemljenja duhovoga iskustva na društveni život. Snaga evanđeoske poruke trebala bi biti glavni pokretač društvenoga djelovanja. Svakako je riječ o golemom zadatku, ali ne i nemogućemu, kršćani moraju biti kvaliteta koja obogaćuje, drugačiji od svijeta, ali ipak u svijetu. Put ljubavi je jedini ispravan put koji bi omogućio budućnost našem društvu. Na taj se put moramo odvažiti. Kršćanin mora postati svjedokom ovomu vremenu, živeći svoju vjeru autentično, makar to značilo diskreditaciju i progon. Svjesni situacije koja vlada u društvu, gdje se solidarnost i konkretna ljubav više smatraju manama negoli vrlinama, kršćani su pozvani da budu ljudi konkretne ljubavi i da ljubeći stvaraju novu civilizaciju i društvo kojemu će temelj biti međusobna ljubav i solidarnost ljudi koji ju čine.

Kršćanska poruka – kamen spoticanja u sekulariziranom društvu

Ništa nije toliko osporavano, osuđivano, diskreditirano te potajice progonjeno kao autentična kršćanska poruka u našem vremenu, dok se istodobno „prilagođeno kršćanstvo“ uvlači u sve pore društvenih zbivanja. Pitam se kakvu to opasnost autentično kršćanstvo predstavlja za sekulariziranu civilizaciju pa se proglašavaju kao fundamentalističke te se odbacuju i isključuju čak i stvari u kojima je riječ o autentičnoj vjeri. U ovom vremenu moramo biti ustrajni. Istaknuti raspela kako u srcu tako i na mjestima u kojima boravimo te se boriti protiv „religijskih obmana“ koje nude prividna rješenja po cjenu otpada od istine (usp. KKC 675). Ovo naše vrijeme jako nalikuje vremenu progona prve Crkve, samo što su sredstva suzbijanja danas daleko sofisticiranija. Najbolje što kršćanin može učiniti jest još ustrajnije nastojati biti ljubav u srcu Crkve i svijeta u kojemu živi. Ustrajati u autentičnom življenju kršćanske poruke te raditi na izgradnji civilizacije ljubavi i to na onome mjestu gdje ga je Bog postavio; u zajednici, u obitelji, na poslu... Treba nastojati ugrađivati ono što vjerujemo u ono što činimo, tako da duhovna dimenzija prožme sve. Kraljevstvo Božje počinje već ovdje sada, a prema toj činjenici nitko ne može ostati ravnodušan.

Kršćanin – čovjek kulture i svetosti

Živeći autentično svoju vjeru kršćanin njene vrijednosti ugrađuje u prostor oko sebe i na taj način daje novu kvalitetu svim područjima ljudskoga življenja i djelovanja pa tako i kulturnom, umjetničkom, vjerskom i sociološkom. Takav kršćanin privlači svojim primjerom jer istražujući dubine svoje vjere, stavlja u središte ono što potiče ljude na međusobnu blizinu, a ujedno svjedoči o Božjoj blizini, a to je Euharistija. Živeći euharistijsku blizinu u konkretnim životnim situacijama postaje čovjek zauzetosti za potrebe bližnjega. Ono što je svijetu sablazan – križ – za kršćanina ima povlašteno mjesto i bezuvjetno ga prihvaća. S riječima „budi volja tvoja“ u svijetu divlje mržnje i zavisti kršćani su pozvani; stvarati „novo lice zemlje“ bratske ljubavi i susretljivosti, novo društvo svetih.

4.2.2007. u 13:52

Objavio: filippoblu