četvrtak, 22. rujna 2011.

KAKO DA POSTIGNEMO LJUBAV I.



(moja najdraža kontemplacija (Dv 230 - 237)

Podsjetit ću se dviju činjenica vezanih uz ljubav: Prvo, ljubav je djelo a ne govor; očituje se u činima a ne u riječima. Drugo, ljubav se očituje u neprekidnoj razmjeni dobara, tako da osoba koja ljubi neprestano prima od ljubljenoga i uzvraća mu svojom ljubavlju - sve što posjeduje: materijalna dobra, duhovna dobra, osobnu naklonost, osobno zalaganje.

Stavit ću se u Božju prisutnost, postat ću svjestan Božjeg blagonaklonog pogleda koji je upravljen u mene. U vjeri i pouzdanju poklonit ću se Gospodinu te zauzeti molitveni stav.

Zamislit ću da stojim pred Božjim prijestoljem, a oko mene anđeli, sveci i mučenici. Svi me dobrohotno promatraju i preporučuju Božanskom Veličanstvu.ž

"Tu ću moliti za unutarnju spoznaju tolikih dobročinstava što sam ih primio od Boga da ih u zahvalnosti potpuno priznam te uzmognem u svemu uzvratiti tu ljubav i služiti njegovu Božanskom Veličanstvu" (Dv 233).

1. dio

Prisjetiti ću se sve divote stvorenja što sam ih upoznao; visokih planina i prostranih dolina, bijelih stijena i zelenih livada, šuma i polja, drveća i cvijeća. Uzdići ću svoj pogled prema nebu te promatrati njegovo plavetnilo, bijele oblake koji njime plove; bacit ću pogled na more, ustanovit ću da vjerno odražava nebeski svod, a opet u sebi krije bogati vlastiti svijet. Opet ću se vratiti promatranju neba. Sjetit ću se kolika prostranstva i koliki svjetovi se nalaze pred mojim očima. Od svega vidim tako malo, a i u tom malom vidokrugu vidim tek površinu. I vrlo malo znam o tom svijetu - tek toliko koliko od stvarnosti obasjava slabašno svjetlo moga razuma... Sav taj golemi, bogati svijet stvorio je Bog. U tom svijetu stvorio je čovjeka i darovao mu sve, u očekivanju da mu uzvrati ljubav. No, čovjek se odvratio od Boga i izabrao sudbinu vječnoga prokletstva. Bog ga ipak ne prepušta strašnoj sudbini koju si je izabrao. Šalje na zemlju svoga Sina i spašava čovjeka.

Prisjetit ću se koliko toga je Bog ponudio meni: ambijent u kojem sam došao na svijet i odrastao, roditelje, rodbinu, kuću, dovoljno materijalnih dobara da u miru rastem. Dao mi je tjelesne i duševne sposobnosti, životne šanse. Na koncu me pozvao i za najbližeg suradnika, pozvao me da s njime surađujem na spasenju svijeta i Novom stvaranju.

Kako sam mu do sada uzvraćao ljubav? Kako stvari sada sa mnom stoje? Jesam li spreman Bogu uzvratiti ljubav istom mjerom? Ponuditi mu sve svoje snage i sve što imam?

"Uzmi, Gospodine, i primi svu moju slobodu, moju pamet, moj razum i svu moju volju, sve što imam i što posjedujem: ti si mi to dao, tebi, Gospodine, sve vraćam; sve je tvoje, raspolaži sa svime po svojoj volji. Daj mi samo svoju ljubav i milost, i to mi je dosta." (Dv 234)

28.1.2007. u 20:38

Objavio: filippoblu