četvrtak, 22. rujna 2011.

ISUS U KURANU

‘Īsā je kuransko ime za Isusa; Kuran o njemu govori u 15 sura i posvećuje mu 93 stiha na koima se temelji muslimanska kristologija. Različite tradicije koje su sadržale dodatke iz apokrifnih spisa o Isusovu djetinjstvu ili iz kršćanske mistike su obogatili ovu kristologiju i na neki način je više približili kršćanskoj kristologiji. Islamsko – kršćanska polemika je tokom godina nastojala utvrditi pozicije; mnoge od njih su postale klasične te se i danas mogu naći nepromijenjene kod muslimanskih pisaca.

1. ETIMOLOŠKO TUMAČENJE IMENA ‘ĪSĀ

Neki zapadni stručnjaci (Maracci, Landauer I Nöldeke) smatraju da su Židovi utjecali na Muhameda da upotrijebi formu ‘Īsā, a on je tako činio u dobroj volji. Ustvari su Židovi u mržnji Isusa oslovljavali Esau (wfע) govoreći Muhamedu kako je duh Esauov na njega prešao. Drugi (J. Derenbourg, Fränkel, Vollers, Nestle) tvrde da to ime fonetskom promjenom izravno potječe iz sirijskog Yešū΄,( a taj pojam sam potječe iz hebrejskog Yešua) i harmonizacijom s imenom Mūsā. No, treba napomenuti da se koristi samo 5 puta s Mūsā od sveukupno 25 puta. Islamsko tumačenje toga imena može se vidjeti kod al-Bejdavija kada govori o suri III, 45.

2. RAZLIČITI NAZIVI I OPISI ISUSA U KURANU

Studija termina
a. al-Masīh (11 puta).
b. Nabī, - prorok (XXIX, 30).
c. Rasūl – poslanik, glasnik (IV, 157, 171; V, 75)
d. Ibn Marjam – Sin Merjemin (kršć. Sin Marijin) 33 puta: 16 puta Isa Ibn Marjam, 17 puta Ibn Marjam samostalno ili s drugim naslovom, zanimljivo je da u Evanđelju ovaj izraz se pojavljuje samo jednom. E. F. F. Bishop tvrdi da je naziv došao iz etiopske Crkve nakon povratka druge grupe emigranata. Izraz se pojavljuje 5 puta u arapskom Evanđelju Djetinjstva, i 15 puta u sirijskoj verziji ovoga evanđelja.
e. Min al-mukarrabīn, „među onima koji su blizu Bogu“ (III,45) poslije objašnjeno činjenicom njegovog „uznesenja“.
f. Wadjīh – „vrijedan poštovanja na ovom svijetu i u idućem“ (III,45); al Bejdavi objašnjava: „kao poslanik na jednom i kao posrednik na drugom“
g. Mubārak, „blagoslovljeni“ (XIX, 31): „izvor blagostanja za druge“ (al-Bejdavi), vjerojatno donositelj „baraka“
h. Kawl al-hakk (XIX, 34) „istinska riječ“, obskurni izraz koji možda i nije titula nego se odnosi na sljedeću tvrdnju 'Abd Allāh, „sluga Božji“

3. NAVJEŠTENJE, ZAČEĆE I ROĐENJE ISUSA PREMA KURANU

Kada je ova tematika u pitanju u Kuranu postoje određeni oblici i sadržaji koji su manje više direktna refleksija Evanđelja. Neki pisci poput P. Hayek (Le Christ de l'Islam, Paris 1959) idu tako daleko da kažu kako osim dogme o Mariji Bogorodici koju muslimani niječu samom činjenicom da odbacuju Isusovu božansku narav, „sve druge dogme koje je Crkva definirala i prenijela preko u tradiciji i liturgiji, nalaze svoje uporište i u Kuranu, iako doduše slabo ali svakako realno: Bezgrešno začeće, Prikazanje u Hramu, Navještenje (kršć. Bogojavljenje), Djevičansko rođenje, Božić pa čak i Uznesenje“.
Navještenje Mariji je povezano s dirljivom svježinom i podsjeća na scenu iz Evanđelja. Marija, povučena u Hram, biva posjećena od „Duha Božjega“ (Rūh Allāh) „Pa je uzela (stavila) ispred (između sebe i) njih zastor te smo joj Mi poslali duha Našega, pa joj se on prikazao potpunim čovjekom.“ (XIX, 16), tradicija ovo mjesto identificira s arkanđelom Gabrijelom. On joj naviješta čudesno rođenje Isusovo; čudesno zato što je Marija zavjetovala djevičanstvo Bogu i misli ga održati (LXVI, 22; XXI, 91). Anđeo je uvjerava: to je lako Bogu, koji od nje želi učiniti znakom (āja) i milošću (rahma) za ljude od Njega (XIX, 20) „I ona ga je zanijela, te se povukla s njim u jedno udaljeno mjesto“ ( XIX, 21).
Čini se da Kuran ne pravi preciznu razliku između Navještenja i Začeća. Prema Luki 1, 26-38, anđeo Gospodnji koji se ukazuje Mariji jasno se razlikuje od Duha Svetoga koji čini čudo. U Kuranu su ove dvije ideje povezane. U stvari, dok se u suri XIX, 17 spominje anđeo koji se ukazuje Mariji u formi potpunoga čovjeka, u druga dva teksta (LXVI, 12 i XXI, 9) gdje Bog spominje Duha („Našega Duha“) ne spominje se anđeo. Konfuzija između Navještenja i Začeća dovela je do toga da je anđeo Gabrijel smatran Isusovim ocem (ovu tezu podupiru Gerock, Michaud), a ona se bazira na određenim muslimanskim egzegetama koji su tvrdili da je anđeo dahnuo u raspor Marijinog plašta koji je ona skinula; a začela je Isusa kad ga je ponovno obukla ( al-Tha'alibi Kisas). U stvari začeće Isusovo je rezultat neposrednog stvaralačkog čina Božjega: tako se Isusovo stvaranje uspoređuje s Adamovim (III, 59). Stvaranje Adama je bilo isto tako čudesno kao i začeće Isusa od djevice (III, 52).
„I ona ga je zanijela, te se povukla s njim u jedno udaljeno mjesto. Pa su je dovele porođajne muke do žila jedne hurme. Rekla je: „Kamo sreće da sam umrla prije ovoga i da sam potpuno zaboravljena.“ Da ukloni Marijin strah od skandala dijete joj se obraća iz kolijevke. Ona pokazuje dijete svojoj obitelji. A on da utiša njihovo nepovjerenje o sebi izjavljuje: „Ja sam Božji rob. Dao mi je Knjigu i učinio me je vjerovjesnikom. Učinio me je blagoslovljenim gdje god budem. Preporučio mi je da klanjam i dijelim milostinju dokle god sam živ. Učinio me je poslušnim svojoj majci“ (XIX, 30-32).
Poznato je da islam ne priznaje pojam „iskonskoga grijeha“ koji je prenošen na Adamovu djecu. No kada su Marija i njezin sin u pitanju, postoji tradicija koju priznaje al-Bukhārī i muslimani, koja tvrdi da im je udijeljena izvanredna privilegija: da su oboje očuvani od bilo kakvog kontakta s đavlom u trenutku njihova rađanja. „Svaki Adamov sin kada se rodi“ kaže hadiš, „je dirnut (vjerojatnije stisnut) od đavla, osim Sina Marijina i njegove majke; pri tom dodiru dijete ispušta svoj prvi plač“.

4. ISUSOVO POSLANJE

Isus je prorok (nabī; XIX, 31) i poslanik (rasūl; IV, 156, 169, LXI, 6). Kao i svi proroci on ima misiju koju treba ispuniti, Bog je poslao svoga poslanika svakom narodu zasebno. Od Sina Marijina i njegove majke učinio je poseban znak, „pružio im je utočište na tihom i rosnom brežuljku“ komentatori to povezuju s Jeruzalemom ili Damaskom. Taj „čudesan znak“ koji se po Isusu i njegovoj majci vidi zasigurno je njegovo čudesno rođenje. Ali i on sam je pozvan izvoditi „znakove“ da čudima potvrdi svoje proročko poslanje. Među ovim dokazima (bajjināt) (II, 254 i 81, III, 43; V, 110; XLIII, 63; LXI, 6) treba spomenuti sljedeće:
• Isus je govorio dok je još bio u kolijevci (XIX, 30) i to s autoritetom odraslog čovjeka (III, 41)
• Pravio je malene glinene ptice i udahnjivao im dah života „pa će postati ptica, s Božjom dozvolom“ (III, 49). Pravljenje ptica se nalazi i u apokrifnim evanđeljima: u Tominom evanđelju, u evanđelju Djetinjstva na arapskom; u armenskoj knjizi djetinjstva.
• Isus je ozdravio slijepca od rođenja i gubavca (V, 110).
• Uskrisivao je mrtve, uvijek s „Božjom dozvolom“ (III, 49; V, 110)
• Na molbu apostola (havārijjūn), učinio je da s neba siđe „postavljeni stol“ (mā'ida); za njih je to bila gozba ('īd), jelo i dokaz (āja) njegovog poslanja. Baydawi, Hayek, Gerock i Rudolph misle da se tu radi o spomenu na Posljednju večeru ili na Petrovu viziju iz Djela apostolskih (X, 9). Prema tradicionalnim materijalima koje je prikupio al-Tabari ovo je eho čuda s kruhovima i ribama (Mt 14, 17; 15, 32). No moguće je da je odlomak Kurana bio pod utjecajem neke apokrifne tradicije od koje ništa nije preživjelo.
Isus dolazi navijestiti istinu koja je bila dana prije njega u Tori (III, 44). Knjiga koja pripada Isusu je Evanđelje (inđil) koje je prosuđeno kao dobro jer puni srca onih koji ga slijede sa pokornošću i pobožnošću (V, 82). Isus svojim proročkim autoritetom pokriva ne samo Evanđelje i Toru nego i sve ranije spise, koje je u svemu Bog poučio Sina Marijina (III, 43; V, 110).

5. ISUS MESIJA

Kao prvo, ovdje moramo definirati određene termine koji su vezani za Isusa, a kršćanstvu su od fundamentalne važnosti: termin Mesija i sluga Božji. Što se tiče prvoga, u strukturi Novoga zavjeta vidimo da se otkrivanje događalo postupno i Isus se nije otkrio učenicima kao obećani Mesija sve dok nisu prešli proces duge psihološke priprave. Ova povijesna perspektiva ne nalazi se u Kuranu: naziv Mesija mu se pripisuje već od vremena njegovog rođenja, doduše u suženom shvaćanju koje se nipošto ne podudara s kršćanskim konceptom. Isus kao Mesija u Kuranu je samo jedan u nizu proroka koji završava s Muhamedom. Kao i svi proroci on je samo običan čovjek; kuran se u potpunosti protivi dogmi o Isusu Mesiji kao Sinu Božjemu (IX, 30). Muslimani zamjeraju kršćanima da su svoje „učenjake i monahe“ i Mesiju Marijinog sina umjesto Boga (IX, 32). Bezkompromisna dogma o Božjoj jedincatosti izbacuje svako kršćansko poimanje u riječi Mesija.
Riječ Mesīh se upotrebljava 11 puta u Kuranu, svi su ti reci iz Medinskog razdoblja (III, 40; IV, 156, 169, 170; V, 19 (dva puta), 76 (dva puta), 79; IX, 31, 32). Riječ je židovskog porijekla, koja je prenijeta preko Sirskog. Bila je poznata u sjevernoj i južnoj Arabiji u pred-islamsko vrijeme. Hebrejski mashiah se koristio za kraljeve i patrijarhe, a posebno za očekivanog Spasitelja. Septuaginta prevodi taj termin sa Christos. Al-Zamakhsharī i al-Bejdavi priznaju da je riječ stranog porijekla dok al-Fīrūzabadī tvrdi da postoji pedesetak objašnjenja ove riječi. U Kuranu se termin Mesija odnosi samo na Isusa.
Arapski pisci su pronašli dva korijena za taj termin:
 glagol masaha – znači trljati rukom, pomazati; Isus je u pasivnom smislu Mesija,
o zato što je pomazan sredstvima blagoslova i časti (XIX, 32)
o zato što je pokriven, od rođenja, krilom Gabrijelovim da bude zaštićen od ugriza đavla
o zato što je bio pomazan kao Adam, kao svi ljudi ali na specifičan način, da se usadi u Mariju.
 Isus je Mesija u aktivnom smislu
o zato što je pomazao oči onih slijepaca od rođenja kako bi ih izliječio (III, 43)
o zato što je rukom dodirivao bolesne
o zato što je pomazivao svetim uljem
Drugi korijen je glagol sāha – putovati, ići na hodočašće, lutati. Isus je postao za muslimanske mistike model hodočasnika „imām lutalaca“, primjer mistika.

6. ISUS – SLUGA BOŽJI

'Abd znači doslovno rob, u teološkom smislu označava „stvorenje“. Čovjek nije samo sluga Božji nego i njegovo vlasništvo. (Usp. 'ebedh u SZ kod Izaije proroka posebice u 4 pjesmi o Sluzi Jahvinom te δoυλoς u NZ (Fil 2,7). U Kuranu IV, 170 anđeli se također nazivaju 'abd. Ono što se svakako mora zapamtiti je činjenica da Kuran inzistira na statusu Isusa kao stvorenoga bića (XLIII, 59); reagira protivno svakog vjerovanja u Isusovo božanstvo. Stoga bi bilo pogrešno ovaj termin preuveličavati ili ga tumačiti u judeo-kršćanskom smislu: svugdje u Kuranu ovaj termin označava biće stvoreno od Boga i biće koje je Bogu podložno (III, 52,73).

7. ISUS I MUHAMED

Prema muslimanskim komentatorima, koji svoje mišljenje baziraju na LXI, 6, Isus je navijestio dolazak jednoga koji će doći nakon njega. Prema Ubajskoj recenziji taj je „pečat proroka“ i glasnika; U Vulgati, to je glasnik imenom Ahmad. Prema Ubajskoj varijanti islam prepoznaje Muhameda u Ahmadu budući da oba imena imaju isti korijen h.m.d. U Ivanovom evanđelju Isus šalje Parakleta (14, 16; 14, 26; 16, 7). Glavne ranije verzije Evanđelja su samo transkribirali termin bez prevođenja: parakletos je dobio oblik fāraklīt. Mnogi vodeći stručnjaci po pitanju Ahmadijskog gibanja (Sale, H. A. Walter, Maracci) predlažu da je tekst evanđelja vjerojatno imao nešto poput periklutoς što znači slavljen, uzvišen, a sva ta značenja podnosi i arapski termin ahmad. Zbog toga muslimanski komentatori optužuju kršćanske da mijenjaju izvorne pojmove.

8. ISUS I RIJEČ BOŽJA

Prema muslimanskoj egzegezi kuranskih tekstova koji se tiču „Riječi“ koja od Boga dolazi Isusu, možemo izdvojiti četiri pristupa toj problematici.
I. Isus je ispunjenje Božje stvaralačke riječi izrečene u trenutku njegovog začeća (IV, 169; XIX, 30; III, 42).
II. Isus je prorok najavljen Božjom riječju, primljen i propovijedan od prijašnjih glasnika.
III. Isus je riječ Božja jer govori u Božje ime i na taj način predvodi ljude pravim putem.
IV. Isus je riječ Božja zato što je on u vlastitoj osobi, „dobra vijest“ (kršć. Euangelion).

9. ISUS I DUH BOŽJI

Kako bi ispunio svoje poslanje Isus je ojačan Duhom Božjim (Rūh al-kudus) (V, 110; XIX, 30-3), u trenutku rođenja i tijekom svojega zrelog misionarskog djelovanja među Židovima (II, 87,254). Cijelovita formula: „Mi smo... potvrdili njega Duhom Svetim“ u Kuranu se koristi samo za Isusa. Međutim Kuran koristi i skoro identičnu formulu kada govori o vjernicima koje Bog potvrđuje (pomaže) „svojim Duhom“ (u nekim našim prijevodima stoji i „svojom Objavom“) (LVIII, 22). Treba reći i to da kada je u pitanju Rūh al-kudus Kuran je poprilično nejasan kao i sve što se odnosi na rūh u Kuranu. Kasniji Islam je taj pojam tumačio kao Džebraila (Gabrijela); isto tako tumači i al-Bejdavi.

10. ISUS I TROJSTVO

U III. suri i 40. stihu Isus se spominje kao onaj koji je „blizu“ Bogu (min al-mukarrabīn). Isus će biti slavan, čašćen i u sadašnjem i u budućem svijetu. Ovu privilegiju bivanja blizu Bogu s Isusom dijele i anđeli (IV, 170). No, koliko god oni uzvišeni bili, oboje i oni i on ostaju stvorenja. Božja jedincatost je potvrđena u III, 52-5 u kojem se raspravlja o Isusovoj osobi. Ta referenca sigurno dolazi iz odgovora kršćanskim delegatima iz Nadžrāna 631. Unatoč velikom poštovanju prema Sinu Marijinu, Muhamed je jasan da Isus nije nipošto božanski. Kršćane koji na ovom božanstvu inzistiraju naziva „Lašcima“.
Iz istog perioda je i pasus V, 19-21, u kojem Muhamed još jednom inzistira na Isusovom potpunom ljudskom stanju: „Nevjernici su oni koji kažu Bog je Mesija, Sin Marijin). Ni sami kršćani nisu više Sinovi Božji nego što je Isus.
S takvom perspektivom je jasno da Kuran formalno odbacuje svako učenje o Trojstvu. No mora biti istaknuto da Trojstvo kako ga Kuran razumije i odbacuje nije jednako onomu kako o njemu uči kršćanska dogma i kako ga definiraju koncili prije Kurana. Čini se da je kuransko Trojstvo trijada koju čine Bog, Marija njegova družica i Isus njihov sin (V, 116); takav koncept podsjeća na, u jednu ruku zvjezdane trijade predislamskom Panteona, dok u drugu ruku nalikuje na Marijin kult koji naginje idolatriji a prakticirale su ga neke kršćanske sekte u Arabiji, to su Mariamiti i Koliridianci.
Potrebno je istaknuti da formalno nijekanje Trojstva u Kuranu je upereno prema ovim pogledima, koji su „heretični“ i s točke gledanja pravovjernog kršćanstva. Neki moderni muslimanski pisci, uzevši u obzir objašnjenja koja su im ponudili njihovi kršćanski informatori skloni su prepoznati kršćanski monoteizam, ne priznajući mu doduše objavljenu narav.

11. ISUS I PROBLEMATIKA RASPEĆA

Kada govorimo o Isusovoj smrti tada dva pitanja traže odgovor:
a. Je li Isus uistinu raspet, pa prema tomu je li i umro na križu?
b. Ako pretpostavimo da ovo prvo nije bio slučaj, onda je li umro prirodnom smrću?
Što se tiče prvog pitanja, Kuran postavlja svoju poziciju kategorički: protiv Židova koji su tvrdili „ubili smo Mesiju, Isusa Sina Marijina, poslanika Božjega“, on tvrdi „niti su ga ubili, niti su ga objesili, nego im se to pričinilo (ubili su naime nekoga koji je sličio njemu – valākin šubbiha lahum). Oni koji se u tome razilaze, oni su bez daljnjega u sumnji o njemu (Isusu). Oni o njemu ništa ne znaju, nego slijede samo nesigurna mišljenja. Oni ga zaista nisu ubili (jakīn/an). Nego ga je Bog sebi uzdigao (IV, 157-8). Muslimanska tradicija dovršava tvrdnje u Kuranu. Prema nekima, Isus je zamijenjen s dvojnikom, drugi tvrde da se radilo o Šimunu Cirencu ili jednim od apostola (Juda).
Velika većina se zapravo slaže oko nijekanja raspeća uopće, što zapravo slijedi samu logiku Kurana. Biblijske priče reproducirane u njemu (Job, Mojsije, Josip) i epizode koje se tiču povijesti početka Islama prikazuju da je „Božja praksa“ (sunnat Allāh) da učini vjeru na kraju trijumfalnom nad silama zla i nad nedaćama. „Pa zaista uz tegobu ima olakšanje“ (XCIV, 5,6). To da Isus umre na križu značilo bi trijumf njegovih krvnika; stoga Kuran tvrdi da oni bez sumnje nisu uspjeli: Bog će zaštititi one koji vjeruju (usp. XXII, 50). On će pomrsiti spletke Isusovih neprijatelja (III, 54).
Što se tiče drugoga pitanja (Isusove prirodne smrti i uznesenja Bogu), pregled Kuranskih tekstova XIX, 34; III, 48; XXXIX, 43; te posebice ključnoga teksta IV, 155-7 (koji baca svjetlo na prethodne i otkriva istinski islamski stav po pitanju Isusove smrti), on pokazuje da uskrsnuće na koje se odnosi sura XIX 86 stih, je zapravo sveopće uskrsnuće koje Kuran izjavljuje za kraj svijeta; kada je Isus u pitanju on je doživio zasebno uskrsnuće budući da nije umro na križu. Kasnije tradicije govore da će na kraju vremena, kad ponovno dođe Isus iskusiti prirodnu smrt koja je najavljena u suri XIX. stihu 33. Pojam tavaffā obično označava blaženu smrt, povratak Bogu na posljednji sud, ali se također upotrebljava u VI. 60 gdje označava Božje pozivanje duša onih koji su zaspali i vraćanje kada se probude. Glagol je dva puta upotrijebljen za Isusa, u III, 48 i V, 119. Prvi odlomak se može odnositi na uzdignuće živoga Isusa Bogu. Drugi je nejasan. Pitanje je utemeljeno na odlomku IV, 156-8 u kojem se tvrdi da Židovi nisu ubili Isusa nego je on uznesen u nebo. Drugim riječima, imamo ovakav slijed događaja: prividna smrt, uznesenje, drugi dolazak, prirodna smrt, opće uskrsnuće.

12. ISUSOV PONOVNI DOLAZAK

Kada je ova tema u pitanju jedini je autoritet odlomak XLIII, 62, koji sadrži neke inačice: prva inačica, je ona od Vulgate: vainnahu la-'ilm/un, „On (Isus) je uistinu poznavatelj Časa“, on po čijem silaženju se bliži Čas; druga inačica kanonske varijante: va-innahu la-'alam/un: „I on (Isus) je uistinu upozorenje Časa“ – daljnja varijanta: va-innahu: gdje se hu odnosi na Kuran.
Ako se ponovni dolazak Isusov postavi kao formiran, onda se njegova smrt smješta nakon Časa, kao što je već spomenuto, a onda se reference u IV, 159 i XIX, 33 lako objašnjavaju. Isto tako i opisno kahlan u III, 46, budući da ga je Bog uzeo sebi u mladosti (šābb) prije nego što je dosegao kuhūla „srednju dob“. Na ovom malom broju činjenica tradicija je uspjela u akumulaciji mnoštva detalja i u produkciji mnogih knjiga posvećenih posebice ovoj tematici. Bejdavi daje dosta suhoparno kasnije učenje o Isusovu povratku: da će s kopljem u ruci sići u Svetu zemlju, u mjesto zvano Efik; da će njime ubiti ad-Dedžala (Antikrista) i doći u Jeruzalem u doba salāta jutarnjeg (subh); da će imam željeti da mu ustupi mjesto, ali da će on to odbiti, te da će se moliti Bogu slijedeći Muhammedov šerijat; kasnije će pobiti svinje i skršiti križ, porušiti sinagoge i crkve, te potući sve kršćane (Nasārā) koji u njega ne vjeruju. Do ove posljednje točke čini se da se oslanja na suru IV, 159: „I nema nijednog sljedbenika Knjige koji, kada bude umirao, neće u njega onako kako treba povjerovati“. Tumačenje koje daje al-Bejdavi je sljedeće: nakon što ubije lažnog Mesiju (al-Masih al-daggā) neće ostati ni jedan Narod knjige koji u njega neće povjerovati, tako da će svi oni postati jednom zajednicom (milla), zajednicom islama. Tada će zavladati sveopća sigurnost za ljude i životinje, a Isus će ostati četrdeset godina; nakon toga će umrijeti, a muslimani će mu održati pokopnu svečanost (u Medini, kako se općenito smatra, a bit će pokopan na praznom mjestu koje je ostalo između Abu Bekra i Omara).
Nešto se uplelo u vjerovanje u Isusov drugi dolazak, neko kombiniranje što dolazi do izražaja u učenju o Mahdiju. Termin je isprva imao samo počasno značenje, no s vremenom je počeo označavati osobu onoga koji će na kraju vremena obnoviti izgubljenu vjeru. Taj čvor je jedna strana pokušala riješiti predajom koja navodi Muhammedove riječi: „Ne postoji Mahdi osim Ise ibn Merjem). Ibn Haldun u svom djelu Muqaddima daje filozofski uvid u čitavu stvar, te dokazuje nevjerodostojnost raznih predaja, te zacrtava zamisao o obnovitelju Islama prije njegovog kraja; tu zamisao su širili šiiti, Fatimidi i sufije. On daje slijedeće tumačenje gornje predaje: „Nitko nije govorio već u kolijevci (mahd; usp. XIX, 29) osim Ise“.
Suvremena sekta Ahmedija u Indiji poučava da je Isus pobjegao iz Jeruzalema, odlutao na Istok, nastanio se u Srinagaru u Kašmiru, gdje je i umro i gdje se i danas pokazuje njegov grob. Utemeljitelj te sekte, Gulam Ahmed, predstavljao se kao Isus koji je ponovno došao i kao Mahdi. Goldziher dobro primjećuje da suniti, za razliku od šiita i drugih dalekih sekti, nisu nikad ozbiljno poučavali da očekuju dolazak obnovitelja vjere i života: to je za njih bilo samo mitološko uljepšavanje budućnosti, a ne utvrđeni vjerski stav. Uzrok ovome je možda činjenica što to nije dovoljno čvrsto utemeljeno na Kuranu.

13. ISUS I POSLJEDNJI SUD

Na pitanje o Posljednjem času, Isus izjavljuje Muhammedu: „Meni je povjereno znanje o onomu što prethodi tom slučaju. No znanje o času samome je poznato jedino Bogu, jedino On to određuje.“ Ovaj stih nam omogućuje razumijevanje odlomaka gdje Isusa nazivaju „Poznavateljem Časa“; njemu je poznata činjenica da postoji, ali ne i pravo vrijeme kada će se dogoditi, to znanje je vlastito samo Bogu. Unatoč njegovu uznesenju Bogu i njegovoj čistoći (III, 48) Isus neće asistirati Bogu u Sudu koji će slijediti nakon Posljednjeg časa, Bog je jedini Sudac. Na dan općeg uskrsnuća, Isus će biti svjedok protiv kršćana, koje će optužiti da su njega i njegovu majku štovali kao jednake Bogu, ali on neće biti njihov Sudac.



22.10.2008. u 21:45

Objavio: filippoblu