ponedjeljak, 26. rujna 2011.

O SVETOSTI

Bog nam ne daje milosti ni talente ni kreposti samo za nas. 
Udovi smo jedan drugomu i sve što je dano jednom udu dano je za cijelo tijelo. Ne perem svoje noge zato da ih učinim ljepšima od svoga lica.

Sveci ljube svoju svetost ne zato što ih ona dijeli od nas ostalih i stavlja iznad nas, nego jer ih, naprotiv, više približava nama i u nekom smislu stavlja ispod nas. Svetost im je dana da nas mogu pomoći i čuvati - jer su sveci slični liječnicima i njegovateljicama koji su u boljem stanju nego bolesnici u tom smislu što su zdravi i posjeduju umijeće da ih liječe, a ipak se stavljaju u službu bolesnika i žrtvuju za njih svoje zdravlje i svoje umijeće.

Sveci su ono što jesu, ne zbog toga što njihova svetost zadivljuje druge, nego jer im dar svetosti omogućava da se oni svakome dive. On im daje samilosnu bistrinu da mogu naći dobro u najstrašnijim zločincima. On ih oslobađa tereta da prosuđuju i osuđuju druge ljude. On ih uči da siju drugima dobro samilošću, milostivošću i opraštanjem. Čovjek postaje svet ne po uvjerenju da se boji grešnika nego po razumijevanju da je on jedan od njih i da svima zajedno treba Božja milost!

U poniznosti je najveća sloboda. Dokle god morate braniti umišljeni ja koji smatrate važnim, gubite mir srca. Čim uspoređujete tu sjenu sa sjenama drugih ljudi, gubite sve veselje, jer ste počeli trgovati nestvarnostima, a nikakva veselja nema u stvarima koje ne postoje.

Čim ste sebe počeli uzimati ozbiljno i umišljati da su vaše kreposti važne, jer su vaše, postali ste utamničenik svoje taštine i čak vas vaša najbolja djela zasljepljuju i varaju. Tada, da branite sebe, počinjete gledati grijehe i pogreške svuda u djelima drugih ljudi. I što nerazumniju važnost pridajete sebi i svojim djelima, tim više težite da izgradite svoj vlastiti pojam o sebi osuđujući drugi svijet. Katkada su kreposni ljudi i ogorčeni i nesretni, jer su nesvjesno počeli vjerovati da sva njihova sreća ovisi o tom da budu kreposniji nego drugi.

Kada poniznost oslobađa čovjeka od privezanosti vlastitim djelima i vlastitoj slavi, on otkriva da je savršeno veselje moguće jedino tada kada smo potpuno zaboravili sebe. I samo smo tada kada više ne pazimo na svoja vlastita djela ni na svoju slavu ni na svoju izvrsnost napokon potpuno slobodni da savršeno služimo Bogu radi Njega samoga.

Čovjek koji nije oguljen, siromašan i gol unutar vlastite duše, nesvjesno će težiti da obavlja djela što ih mora obavljati prije radi sebe nego zbog Božje slave. On će biti krepostan - ne jer ljubi Božju volju, nego jer želi da se dive njegovim krepostima. Ali svaki će mu trenutak dana donijeti neko razočaranje koje će ga ogorčiti i učiniti nestrpljivim, a njegova će ga nestrpljivost izdati.

Planirao je da čini upadne stvari. Sebe ne može zamisliti bez aureole. I kada ga događaji njegova dnevnoga života podsjećaju na vlastitu neuglednost i osrednjost, on se stidi i njegov ponos odbija da guta istinu koja ne smije iznenaditi nijedna zdrava čovjeka. Čak i oni koji su po zvanju pobožni, a katkada i najpobožniji mogu potratiti svoje vrijeme u natjecanju s nekim u komu se može naći samo bijeda.

Više no jednom morao je Isus koriti svoje Apostole koji su se svađali međusobno i borili za prva mjesta u Njegovu kraljevstvu. Dva su od njih, Jakov i Ivan, ciljali na stolice s Njegove desne i lijeve u Kraljevstvu. Nije neobično u životu svetih naći svece koji se nisu uvijek slagali sa svecima. Petar nije uvijek bio složan sa Pavlom, ni Filip Neri sa Karlom Boromejskim. I katkada su veoma sveti ljudi bili vrlo gorak svijet i teško podnošljivi okolini. Ako mi ne vjerujete, možda je to zbog toga što mislite da su sveci uvijek bili savršeni i da se nikada nisu morali boriti protiv nijedne pogreške. Bog ponekad dopušta da ljudi zadrže izvjesne nedostatke i nesavršenosti, slabe strane i nastranosti, čak i onda kada su postigli visok stupanj svetosti, a zbog toga njihova svetost ostaje sakrivena i njima i drugim ljudima. Kada bi svetost svakog sveca uvijek bila svakomu jasno očita, on se ne bi nikada izgladio i usavršio kušnjom, kritikom, poniženjem i protivljenjem onih koji su s njim živjeli.

Budite zadovoljni što još niste svetac čak ako i shvaćate da je svetost jedina stvar vrijedna života. Tada ćete zadovoljno dopustiti Bogu da vas vodi k svetosti putovima koje ne možete razumjeti. Putovat ćete u tami u kojoj nećete biti više zabrinuti za sebe i nećete se više uspoređivati s ostalim ljudima. Oni koji su prošli tim putem, konačno su progledali da je svetost u svemu i da je Bog svuda oko njih. Kada su se odrekli svake želje da se natječu s drugima, iznenada su opazili i pronašli da je Božja radost svuda i da su sposobni da se više raduju krepostima i dobroti drugih, nego što bi ikada mogli svojima. Tako su zabliješteni odsjevom Boga u dušama ljudi koji s njima žive, da nemaju više nikakve snage osuditi nešto što vide u njima. Čak i u najvećim grešnicima mogu vidjeti kreposti i dobrotu što ih inače nitko ne može pronaći.

T. Merton, Nove sjemenke kontemplacije

nedjelja, 25. rujna 2011.

POZIV KOJI MI ODGOVARA? Život kao svećenik, redovnik ili redovnica

Spremni ili ne, eto nas i s ovom temom! Upravo sada, ovo se čini kao glasan - ili tih - krik mladih ljudi koji su pripadnici onoga što se naziva “milenijska generacija”. Vi činite veliki i važan dio populacije naše zemlje. Više se obrazujete nego ljudi vaše dobi u ranijim generacijama.

Susrećući se s mladićima i djevojkama koji žele istražiti mogućnost da se ostvare u svećeničkom ili redovničkom zvanju uvjeren sam da su današnji mladi ljudi dobra vijest za Crkvu i za cijeli svijet. Vjerujte mi, nije svaki naraštaj koji je dolazio poticao takvo povjerenje kao vaša “milenijska generacija”!

U vama vidim pravu otvorenost dok donosite odluke danas i gradite plan za svoju budućnost. Za neke u vašoj generaciji to uključuje i ozbiljno promišljanje čak i biranje svećeničkog i/ili redovničkog poziva. Čini se da imate potencijala i da ste dobro prilagođeni za takav životni izbor.



Tko, ja?

Možda vam je neugodno biti tema proučavanja sociologa (stručnjaka u proučavanju svojstava i ponašanja grupa). Kada vidite kako vas ti stučnjaci gledaju, često kažete, “to ne sliči na mene, ali to sigurno izgleda onako kako se moji prijatelji ponašaju”. (Pretpostavljam da vam to daje prostora za disanje kad jednostavno bilo što prikačite osobi do vas kao da se to vas ne tiče.)

Sviđa mi se kako ste se sami opisali: “Među današnjim mladima postoji revolucionarno raspoloženje. Ova generacija neće svoju pobunu očitovati gorim ponašanjem nego boljim. Njihova životna misija neće biti srušiti stare institucije koje ne funkcioniraju, nego graditi nove i funkcionalne, to će biti ustanak milenijske generacije!”

Kako će zablistati vaš trenutak?

Budući da dobre vijesti rijetko pune naslovnice, želio bih neke stvari ovdje podijeliti s vama. Manje je vjerojatno da će članovi vaše generacije počiniti samoubojstvo, da će nekoga ubiti, abortirati... u usporedbi s prijašnjim generacijama. Stoga recite onima koji vas kritiziraju da ste sretni, sigurni i pozitivnog duha, da vjeruju vašoj snazi i sposobnosti da napravite razliku.

Ne čini se da vas granice, pravila i naporan rad izbacuju iz takta ili obeshrabruju. Čak se čini i da vjerujete kako vaši roditelji i drugi odrasli ljudi posjeduju mudrost koju je vrijedno usvojiti. Mladi ljudi danas na nov način razumiju nepredvidivost budućnosti (ekološke katastrofe, ratovi i terorizam, nestašica fosilnih goriva, krah financijskog sustava itd.) i znaju da će dugo držana uvjerenja i pretpostavke itekako biti na testu u sljedećih nekoliko godina.

Što ćeš ti učiniti od vremena koje ti je dano? Kako situacija u svijetu djeluje na tvoje mišljenje o budućnosti - vlastitoj budućnosti?

Tri duboke čežnje

U razgovoru s mladima o njihovim najvećim željama, obično primjećujem tri ključna faktora: 1) Čežnja za osobnim duhovnim rastom; 2) Čeznu da naprave neku promjenu u svijetu, i 3) Čeznu za osjećajem pripadnosti.

Ove duboke čežnje potiču osobu na akciju i izbor. U nekom smislu, to je ono što je poziv zapravo, slijediti taj Bogom - dani poticaj i shvaćanje kako to dolazi iz dubine našeg bića. Nije uvijek jasno što to traži od vas, ali ako nastavite slušati, tražiti, vjerovati da je Bog na djelu u tomu svemu, smjernice će postati jasnije.

Bog se ne šali s nama, iako bi nam možda par udaraca munje i privuklo pozornost, no Bog zapravo najčešće progovara kroz uobičajene prilike našega života. Ohrabrite se i vjerujte da se Božja želja i volja za vas otkriva u ljudima i događajima oko vas.

Jednom sam pročitao na plakatu: “Ako tražiš znak od Boga, evo ga!” Ne propuštajte jednostavne načine Božjeg djelovanja u vašem životu samo zato što bi po vašem mišljenju i očekivanju oni trebali biti drugačiji i dublji.

Pozvani ste

Sada počinje vaša budućnost. Pozivam vas da razmislite o mogućnosti da postanete svećenik, redovnik ili redovnica. To zvanje se razlikuje od uobičajenog posla ili karijere. To je cijeli način života koji zahvaća osobu u potpunosti, u načinu bivovanja u odnosu prema sebi, drugima i Bogu.

Mnoge kvalitete koje stručnjaci ističu kao one koje karakteriziraju vašu generaciju su kvalitete koje će vam pomoći u svećeništvu ili redovništvu.

No biti svećenik, redovnik ili redovnica nije za svakoga, ali je odličan izbor za neke. Jamčim da vam nikad neće biti dosadno!

Ne mogu zamisliti plemenitiji i uzbudljiviji način života - a cijena koju plaćate je sve što imate! Drugim riječima, to je izazov biti najbolji što možeš biti za nekoga i nešto veće od sebe samoga.

Glavni razlog zašto netko razmišlja o svećeništvu i redovništvu je jer je netko poslao poziv! Dakle, smatrajte se pozvanima! Ako uistinu u sebi prepoznajete profil koji karakterizira milenijsku generaciju koju čine skupina igrača koji s nadom gledaju u budućnost, koji su u ozbiljnom odnosu s Isusom Kristom i koji su uvjereni da se može napraviti razlika u životima drugih ljudi, to bi moglo uistinu biti za vas.

Što je potrebno?

Dobri kandidati za svećenički i redovnički život su ljudi koji vode dobar život, ljudi s mogućnostima. To sigurno nije za nekoga tko je pokušavao sve, pa kada je vidio da ništa drugo ne funkcionira onda je odlučio vidjeti što je to svećenički ili redovnički život.

To je za onoga tko voli Boga i Crkvu, onoga tko ima strastvenu želju služiti drugima, čak i kada ga to skupo košta. To je za onoga tko se dobro slaže s drugima i koji ne mora uvijek biti u prvom planu. Zapravo se radi o posjedovanju osjećaja za cjelovitost, fleksibilnost i prilagodljivost. To znači biti vođa, ali i sljedbenik. Morate biti u mogućnosti studirati i učiti.

To je za onoga tko na celibat (slobodan izbor nesklapanja ženidbe) gleda kao na pozitivnu i zdravu odluku. To je za ljude koji su u osnovi sretni, uravnoteženi i žele dijeliti život s drugima. A svakako je potreban i smisao za humor.

Nije tajna da je danas manje svećenika, redovnika i redovnica nego li prijašnjih godina. Ali samo zato što ih je manje ne znači da možemo biti bezbrižni o tomu tko postaje svećenik, redovnik ili redovnica. Uvjeren sam, međutim, da postoje mladi ljudi kojima ovaj poziv odgovara, ali koji zbog različitih razloga odgađaju razmišljanje o njemu.

Htio bih istaknuti po mom mišljenju nekoliko razloga zašto se to događa i nekoliko misli o tome što se može učiniti. Imajte na umu da ih nisam navodio po redu važnosti.

Nedostatak informacija. Ne možete izabrati ono što ne znate. dakle, možda ćete trebati pomoć u dobivanju informacija za čitanje, ili sugestije o tomu kako se povezati s nekim svećenikom, redovnikom ili redovnicom. Vjerujte mi, ono što vidite na TV-u o svećenicima, redovnicima i redovnicama je sve samo ne točno!

Razgovarajte sa svojim župnikom, roditeljima, vjeroučiteljima, animatorima za mlade ili povjerenikom za pastoral duhovnih zvanja na svom području. Obilje tih adresa je na internetu. Mnoge biskupije, redovničke zajednice i župe imaju svoje internet stranice ili organiziraju susrete za mlade koje razmišljaju o duhovnom zvanju.

Strah: Ako ne znate nikoga tko razmišlja o svećeništvu ili redovništvu, to može biti prilično zastrašujuće. Ali moram istaknuti, bili biste jako iznenađeni kad biste znali tko sve o tomu razmišlja i jednako je nervozan kao i vi dok nastoji to priopćiti. Pokušajte da vas strah ne obeshrabri od daljnjeg djelovanja. Razgovarajte s nekom odraslom osobom u koju imate povjerenja i koja bi vas mogla upoznati s drugima koji isto o tome razmišljaju.

Samopouzdanje: Mnogi mladi ljudi ne vide sebe kao dovoljno dobre da bi bili svećenici ili redovnici. Neki misle da su previše grešni da bi mogli uzeti u obzir ovaj način života.

Da, naša djela sa sobom nose i svoje posljedice, ali Bog je taj koji nas ljubi i oprašta nam. Osim toga, život svećenika ili redovnika nije retroaktivan. On počinje kad ga započnete.

Nije da vam se život broji tek od ove točke. No, važno je da znate što želite biti od sada nadalje.


Predanost: Što ako to ne bude funkcioniralo? Što ako je to pogreška? Takva pitanja često čujem od ljudi koji razmišljaju o duhovnom zvanju. Sve što mogu reći je ovo: Koji drugi način života ti daje toliko vremena da vidiš je li to za tebe? Imat ćete godine priprave prije ređenja ili vječnih zavjeta.

Kad se kaže “Dođi i vidi”, onda se baš to i misli, a ne “Dođi i ostani”. Zauvijek se sastoji od dana za danom.

Ne postoji mnogo izvora ohrabrenja oko nas koji bi nas uvjerili da je takvo opredjeljenje moguće. Umjesto toga bombardirani smo porukama kako možemo imati sve. No, ono što je istina - kada odaberemo jednu stvar, odričemo se svih drugih mogućnosti koje smo imali na raspolaganju prije negoli smo konačno stvar odabrali. Ne možete, međutim pogriješiti ako samo provjeravate sve svoje mogućnosti!

Samoća: Nijedna zdrava osoba ne odabire način života koji je stvoren da nekoga učini osamljenim. Slobodno izabrati život u celibatu, ne ženiti se i ne imati supruga, suprugu znači voljeti na drugi način, ali to je uistinu put ljubavi, put odnosa i način da drugima pružate život.

Svaki način života ima svoja razdoblja samoće. Pitajte svoje roditelje. Nitko na ovoj strani neba nije uvijek i u potpunosti zadovoljan. I svaki način života ima u sebi ugrađene izazove i žrtve. Vjeruješ li da ti Bog može biti dovoljan, čak i kada ti se ne čini tako?

Mišljenja drugih: Donijeti odluku koja ne nailazi na razumijevanje i podršku je veoma teško. Vaši prijatelji i obitelj vam možda neće uspjeti biti od najbolje pomoći i potpore u vašoj odluci. Ne želite ih razočarati ili ih tjerati na razmišljanje da s vama nešto nije u redu. U isto vrijeme, možda podcjenjujete njihove mogućnosti i potporu kada biste im rekli cijelu vašu priču. Na kraju, to je vaš život i vaša odluka.



Znajte svoje mogućnosti

Nema vremena poput sadašnjosti i to sada je jedinstveno. Kao nikada prije potrebni su nam ljudi hrabrosti, nade i velikodušnosti. Mladi ljudi koji razmišljaju o duhovnom zvanju čine to iz niza razloga.

Mnogi od njih su već uključeni u neku vrst služenja drugima. Drugi izražavaju želju da budu dio nečega većeg od sebe i žele raditi kao timski igrači, a odgovor na tu želju nalaze u životu zajednice.

Ono što nam se bistri pred očima je činjenica da Bog još uvijek poziva mladiće i djevojke u svećenički i redovnički život. U srcu vašeg odgovora mora biti čežnja - biti učenik Isusa Krista na radikalan način. Bez toga ništa drugo nema smisla.

Papa Ivan Pavao II. rekao je to najbolje u svom obraćanju mladima u Kazahstanu 23. rujna 2001. Rekao je: Shvatite da je svaki pojedini od vas jedinstvene vrijednosti, i budite spremni prihvatiti jedni druge s uvjerenim poštivanjem dok zajednički tragate za puninom istine. Otvorite se Onomu tko vas je stvorio iz ljubavi i želi od vas načiniti dostojne, slobodne i dobre ljude. Naučite slušati u tišini Božji glas, koji govori u dubinama svakog srca, gradite svoje živote na sigurnim i čvrstim temeljima; ne bojte se predanosti i žrtve, koji danas zahtijevaju ogromno ulaganje energije, ali koji su jamstvo uspjeha sutra. Otkrijte istinu o sebi, a novi horizonti se neće prestati otvarati pred vama.”

Božji plan je taj da možemo biti sretni. Mi nismo uvijek najbolji suci o tomu kako bi to trebalo izgledati. Vjerojatno se značenje toga doživotno otkriva.

Upoznao sam ljude koji misle da ako postoji nešto što doista ne želim učiniti, to mora biti Božja volja za mene. Ne mislim da Bog djeluje na taj način. Vjerujem kada se radi o odabiru između dviju ili više dobrih stvari, Bog želi ono što mi želimo. Možemo li vjerovati da takva naklonost dolazi od Boga koji nas ljubi?

Ne bi dobro završilo kad bi svi vi pošli putem svećeništva ili redovništva. No, Bog možda od vas traži da razmislite o svim opcijama za budućnost, između ostalih aktualna je i ova. I nemojte misliti da je duhovno zvanje samo nešto što se može dogoditi vašim prijateljima ili čak nekima koje ne poznajete. Upitaj se ne zove li Bog baš tebe.

Sada je tvoj trenutak! Što ćeš učiniti?

subota, 24. rujna 2011.

DRINSKE MUČENICE - SVJEDOKINJE VJERNOSTI

PRIGODNI TEKST NA DAN PROGLAŠENJA BLAŽENIH DRINSKIH MUČENICA

Sestre Kćeri Božje ljubavi otvorile su 1911. na Palama nedaleko od Sarajeva samostan Marijin dom, mjesto oporavka bolesnih sestara i sestara nastavnica iz Zavoda sv. Josipa u Sarajevu. Dom je postao poznat po dobrim djelima prema svima potrebnima, osobito prema pravoslavcima, zbog čega je prozvan "gostinjcem siromaha".

Za vrijeme rata, 1941., u zajednici na Palama živjele su predstojnica s. M. Jula Ivanišević (Hrvatica, 48 g.), s. M. Berchmana Leidenix (Austrijanka, 76 g.), s. M. Antonija Fabjan (Slovenka, 34 g.) i s. M. Bernadeta Banja (Hrvatica, mađarskog podrijetla, 29 g.). Svojim životom i radom djelotvorno su svjedočile kršćansku ljubav u duhu svoje Družbe. Njegovale su bolesnike, dijelile kruh djeci državnog Dječjeg doma ne praveći razliku prema vjeri i naciji te pomagale siromahe. Četnici su 11. prosinca 1941. svih pet sestara nasilno odveli u pravcu Goražda, a samostan opljačkali i zapalili.



Njihov četverodnevni križni put po hladnoći i snijegu, a one bez odgovarajuće odjeće, uz preslušavanja, prijetnje i vrijeđanja, vodio ih je najprije do Sjetline, gdje je 76-godišnja s. Berchmana, iznemogla od puta, odvojena od ostalih sestara i zadržana. Ostale sestre odvedene su u Goražde i smještene u vojarnu na drugi kat. Iste večeri, 15. prosinca 1941., četnici su provalili sestrama u sobu i nasrnuli na njih. U obrani svoga ljudskog dostojanstva i zavjetovane čistoće sestre su skočile kroz prozor, nakon čega su noževima usmrćene i bačene u Drinu.

Sestra Berchmana ostala je desetak dana u Sjetini u zatočeništvu, a zatim je, kako joj je rečeno, trebala poći u Goražde k ostalim sestrama, koje su već bile ubijene. Četnici koji su je odvezli izjavili su po povratku da je sretno stigla svojim sestrama, a jedan je od njih imao oko vrata njezinu krunicu. Zapisano je da je ubijena 23. prosinca 1941.

Glas o mučeničkoj smrti ovih sestara, poznatih kao Drinske mučenice, nadaleko je raširen od samih početaka. Biskupijski postupak za beatifikaciju otvoren je u prosincu 1999. u Sarajevu te tri godine kasnije uspješno dovršen. Potom su dokumenti i spisi predani Kongregaciji za kauze svetaca u Rimu. Nadamo se da će današnje proglašenje Drinskih mučenica blaženima biti ne samo službeno priznanje njihova mučeništva, nego i promicanje duhovnih vrijednosti za koje su one živjele i žrtvovale svoje živote.

Ovih pet sestara iznimni su uzori vjernosti Bogu i djelotvorne ljubavi prema bližnjemu. Vjerujemo da će njihova prolivena krv biti sjeme novih kršćana i novih duhovnih zvanja. One su moćne zagovornice u svim potrebama, napose u teškim životnim kušnjama i pogibeljima. Mnogi su se u to već osvjedočili.



MOLITVA

GOSPODINE BOŽE, TI SI SVOJE SLUŽBENICE JULU, BERCHMANU, KRIZINU, ANTONIJU I BERNADETU OBDARIO MILOŠĆU REDOVNIČKOG ZVANJA I SNAGOM DA SVOJU VJERNOST I LJUBAV PREMA TEBI POTVRDE PROLIJEVANJEM KRVI.
UDIJELI I NAMA POSTOJANOST U VJERI DA SE NI UZ CIJENU TRPLJENJA NE ODIJELIMO OD TEBE.
DAJ DA NAM NJIHOV PRIMJER I ZAGOVOR POMAŽU U ŽIVOTNIM BORBAMA I POSTIZANJU VJEČNOG SPASENJA. PO KRISTU GOSPODINU NAŠEMU. AMEN.  


petak, 23. rujna 2011.

KOKO I DUHOVI

»Koko i duhovi« - hrvatski film za djecu; redatelj: Daniel Kušan; glume: Antonio Parać, Kristian Bonačić, Nina Mileta, Filip Mayer, Ivan Maltarić.

Veliko je zadovoljstvo i uspjeh što su se ove godine, nakon višegodišnje stanke, u hrvatskoj kinematografiji pojavila dva filma za djecu. Ponajprije, riječ je o vrlo dobrom igranom filmu »Koko i duhovi« redatelja Daniela Kušana snimljenom prema popularnom romanu za djecu Ivana Kušana. Otac i sin, Ivan i Daniel, napisali su scenarij. O liku dječaka Ratka Milića, zvanog Koko, ima nekoliko romana i dio su lektire. Posebno je dobra vijest da će Kinorama producirati pet ekranizacija tih romana, a iduća, film »Zagonetni dječak«, već se priprema.

Film »Koko i duhovi« osvojio je na festivalu u Puli pet nagrada: Zlatna vrata Pule - nagrada publike, dvije Zlatne arene: za glazbu i montažu, Brezu za najboljeg debitanta Daniel Kušan i Nagradu mladih filmofila za najbolji film. Film uskoro ide na nekoliko međunarodnih festivala, sada se prikazuje na Filmomaniji, a zatim na redovnom kinoprogramu. Odličan je za osnovnoškolce i cijele obitelji, jer će se odrasli rado prisjetiti omiljenoga lika iz djetinjstva.

Roman je napisan 1958. godine, a radnja je u filmu smještena u 80. godine 20. stoljeća. Djeca glumci odlično su se snašla u ulogama malih detektiva. Fotografija je dobra, ritam umjeren. Vizualno je solidno prikazano ozračje prošloga vremena. Režija je jasna i pregledna. Dijalozi su katkad duhoviti, a katkad odaju starmale karaktere djece. Priča o prijateljstvu petero djece: Zlatko, Marica, Miki, Božo (Bonačić, Mileta, Mayer, Maltarić) na čelu s Kokom (Parać) i njihovu skladu u rješavanju tajne staroga škrca Vinceka, zanimljiva je. Likovi odraslih, posebice Zlatkovih roditelja i policajca, dani su s malom ironijom. Ističe se odlična efektna glazba i sjajno animirana odjavna špica, pa valja ostati do samoga kraja filma.

source: www.glas-koncila.hr

KRIST VAS ZOVE

U 12 poglavlja, na 228 bogato ilustriranih stranica, knjiga sadrži tematski uređene poruke mladima iz homilija što ih je kardinal Bozanić održao prigodom nacionalnih susreta mladih, hodočašća mladih Zagrebačke nadbiskupije u Mariju Bistricu i drugim prigodama od 1998. do 2009. godine.

Svaka tematska jedinica započinje biblijskim tekstom, kao polazištem kardinalovih promišljanja, poticaja i poruka, čime se želi pokazati kako je Božja riječ temelj svakog promišljanja Kristovih učenika.

U glavnu poruku knjige uvodi proslov šibenskog biskupa Ante Ivasa, koji poput mota poručuje mladima: »Usudite se ... biti mladi ljudi ... biti kršćani ... oduševljeni Kristom «

Knjiga je nastala iz želje da se svakoj osobi u razdoblju mladenaštva i odrastanja pomogne u zreloj i cjelovitoj izgradnji vlastite osobnosti za odgovorno vjerničko življenje u društvu, da nauči promišljati u slobodi, koja joj omogućuje da slobodno prihvati milost nenametljive Kristove radosne vijesti, u traženju ljubavi, sreće i uspjeha, koji nisu trenutni i koji nas ne zarobljavaju, već otvaraju put istinske slobode.

Osim kao duhovno štivo knjiga može poslužiti i kao korisni katehetski materijal, s vrlo aktualnom i sadržajnom građom, jer svaka tema može biti vrlo zanimljiva i poučna kateheza za mlade.

LJUBAV, VEZA I VAŽNE ODLUKE

Kako znati volim li nekog, i ako volim kako i na koji način izraziti tu ljubav???

Prvo treba znati razliku između zaljubljenosti i ljubavi.

Zaljubljenost može, ali ne mora biti dio veze ljubavi. Zaljubljenost može privući dvoje ljudi, ali prijateljstvo je to koje (p)održava vezu ljubavi. Ako misliš da voliš nekog, ova pitanja će ti pomoći da budeš siguran(na).

- Volim li sebe?

- Kako se osjećam u vezi u kojoj se nalazim? Osjećam li se dobro (pozitivno, sretno, sigurno, cijenjeno, poštivano) kad sam sa svojim dečkom ili djevojkom?

- Želim li ono najbolje za osobu koju volim?

- Želi li ta osoba najbolje za mene?

- Je li prijateljstvo dio našeg odnosa? Imamo li zajedničke vrijednosti, interese i ciljeve?

Veza i “hodanje” uključuje i odgovorno donošenje odluka kada je seksualnost u pitanju.

Donošenje odluka počinje kada odlučite hoćete li ili nećete nekoga držati za ruku ili poljubiti za laku noć, stoga morate pažljivo razmotriti vlastita uvjerenja, vrijednosti i buduće ciljeve prije nego li i započnete s “izlascima”.

Ako pričekate te s razmišljanjem o vlastitim vrijednostima i izboru koji biste trebali učiniti započnete za vrijeme veze, najvjerojatnije nećete biti u stanju razmišljati jasno. Ako se osjećate sigurnim u svoja uvjerenja i odluke prije nego li započnete vezu, to ćete ih jasnije moći izraziti i u samoj vezi.

Sveto pismo kaže: “Ovo je, naime, volja Božja: vaše posvećenje, to jest da izbjegavate bludnost, da svaki od vas zna steći svoju ženu s posvećenjem i poštovanjem, ne sa strašću, to jest s požudom, poput pogana “koji ne poznaju Boga”” (1 Solunjanima 4 3-5). Katolička crkva uči da je brak jedini odnos u kojem seks može postići puni smisao koji mu je dan od Boga: uzajamno, posvemašnje sebedarje, cijele osobe, u svim njezinim dimenzijama (duhovnim i tjelesnim, nutarnjim i vanjskim) otvoreno za ljubav i novi život.

S crkvenim i obiteljskim vrednotama kao svojim temeljem, zamislite seksualni kontakt kao progresivnu crtu. Ona započinje držanjem za ruke, napreduje u grljenje, ljubljenje, dugotrajno ljubljenje i milovanje, te završava sa spolnim odnosom.

Možda mislite da će vas odluka da ostvarite seksualni odnos s djevojkom ili dečkom učiniti jednim od “svih koji to čine”. (Dovoljno je zapamtiti da puno tih ljudi o tome pričaju ali to ne rade!!!) Odluka da se upustite u predbračni seksualni odnos izlaže vas mnogim opasnostima. Fizički rizici od spolno prenosivih bolesti, AIDS-a i neželjene trudnoće su dobro poznati. Kondomi smanjuju rizike, ali ih ne eliminiraju. Nadalje, kondomi ne mogu učiniti ništa kako bi se spriječili emocionalni i psihološki rizici u koje se netko upušta kada se odlučuje za predbračni spolni odnos.

Jedini uistinu siguran način za seks je ljubavlju i vjernošću ispunjena bračna zajednica. Odnos bez seksa, ne znači odnos bez ikakvog seksualnog kontakta.  Držanje za ruke i ljubljenje mogu biti divni načini kako izraziti svoju ljubav drugoj osobi (no imajte na pameti progresivnu crtu s početka teksta ;). Odnos bez seksa ostavlja vremena da se usredotočite jedno na drugo, na vaša nadanja i snove. Omogućuje vam da se bolje upoznate i usredotočite se na produbljivanje svoje ljubavi i prijateljstva.

Odlučiti odgoditi seks do braka možda nije odluka o kojoj mladi i TV često govore, ali to je siguran i moralan izbor, onaj koji najviše zaslužuje da o njemu razmislite. Kada se odlučite za čistoću, vjerojatno ćete naći mnoge druge mlade koji se slažu s vama i podržavaju vaše vrijednosti.

Ako se osjećate neugodno zbog izbora koje ste napravili u prošlosti, ne zaboravite da nikada nije prekasno da se predomislite i promislite o svojim vrijednostima. Bog oprašta tvoje pogreške. Oprosti i ti sebi. Traži pomoć u krugu svoje obitelji, Crkve i prijatelja i započni iznova. Priznaj svoje osjećaje i nastoj ih razumijeti.

Razmislite pažljivo o svojim osjećajima i vlastitom djelovanju koje se na njima temelji. Tražite potporu i djelujte odgovorno jer odluke koje donesete sada utjecati će na ostatak vašega života!

četvrtak, 22. rujna 2011.

MOLITVA ZA SVOJE VLASTITO OTKRIĆE

Opravdaj moju dušu, Bože, i napuni sa Svog izvora ognjem moju volju. Zasvijetli u moj um, iako to možda znači "tama mom iskustvu", osvoji moje srce Svojim silnim Životom. Neka moje oči ne vide ništa u svijetu osim Tvoje slave, i neka moje ruke ne dotiču ništa što nije za Tvoju službu. Neka moj jezik ne okusi kruha koji me neće prisiliti da hvalim Tvoju slavu. Hoću da čujem Tvoj glas i hoću da čujem sav sklad koji si stvorio i da pjevam Tvoju pohvalnicu. Ovčja će me vuna i poljski pamuk dovoljno grijati da mogu živjeti u Tvojoj službi; ostatak ću dati Tvom siromahu. Daj da se služim svim stvarima zbog jednog jedinog razloga: naći svoje veselje dajući Ti veću slavu.
Zbog toga čuvaj me, iznad svega, od grijeha. Čuvaj me od smrti smrtnog grijeha koji stavlja pakao u moju dušu. Čuvaj me od putenog kvarenja koje zasljepljuje i truje moje srce. Čuvaj me od grijeha koji izjeda ljudsko tijelo neodoljivom vatrom dok ga ne proždere. Čuvaj me od ljubavi k novcu u kom je mržnja, od lakomosti i častohleplja koji guše moj život. Čuvaj me od mrtvih djela taštine i nezahvalnog posla u kom umjetnici uništavaju sami sebe zbog ponosa, novca i glasa a sveti se dave pod lavinom svoje vlastite nezgodne revnosti. Iscijeli u meni tešku ranu pohlepe i glada koja iscrpljuje moju narav njezinim krvarenjem. Pogazi zmijsku zavist koja bode otrovom ljubav i ubija svaku radost. Odveži moje ruke i oslobodi moje srce od lijenosti. Oslobodi me od besposlice koja obilazi prerušena u aktivnost tamo gdje se aktivnost ne traži od mene i od kukavičluka koji čini što nije zamoljen zato da izbjegne žrtvu.
Daj mi jakost koja čeka Tebe u šutnji i miru. Daj mi poniznost u kojoj je jedinoj smirenost i oslobodi me od oholosti koja je najteži teret. I zaposjedni cijelo moje srce i dušu bezazlenom ljubavlju. Obuzmi čitav moj život jednom misli i jednom željom ljubavi, da mogu ljubiti ne zbog zasluga, ni zbog savršenstva, ni zbog kreposti, ni zbog svetosti nego jedino radi Boga.

THOMAS MERTON

www.molitve.info 

OPET NOVA OAZA MIRA

"Oaza mira" bila je moj prvi blog kojeg sam otvorio negdje u lipnju 2006. godine na blog.hr-u. Ne znam što se dogodilo no nakon što je blog.hr preuzela NOVA nisam imao pristup svom računu, pa sam negdje u to vrijeme preselio blog na portal KRIŽ ŽIVOTA. Blog sam prestao pisati u 2008., a ljetos me nekako povukla želja da počnem iznova pa sam otvorio blog OBLAK NEZNANJA  na googlovom blog servisu. No, iako je sve bilo super falio mi je taj stari blog i odlučio sam se oazu mira opet preseliti i to na googlov servis i tako taj blog nanovo uskrsnuti! I evo ga, nakon nekih satak vremena rada tu je... Objavio sam tu i onih nekoliko postova s OBLAKA NEZNANJA - mislim da su bili OK i sad u nove radne pobjede. Bilo mi je žao kad sam počeo pisati sasvim novi blog a zanemario ovaj stari koji je ipak urodio mnogim plodovima (između ostalog na njemu je niknuo nacrt i za radio - emisiju VODIČ KROZ KORIZMU ;) ovako blog ima svoj kontinuitet barem u naslovu, ako ne u stalnoj adresi i redovitom objavljivanju postova. Nadam se ugodnom druženju s čitalačkom publikom (ne zanosim se previše s tom izjavom itekako sam svjestan realnosti), no zanimljivo je kada počneš pisati nikada ne znaš kako će to završiti... i to ti je neki avanturizam ;)  

PROVIDNOST

Ne znam zašto sam baš danas odlučio čitati postove sa svog starog bloga. Nisam to niti planirao niti sam što od toga očekivao. Naišao sam na jedan stari tekst pod naslovom PROVIDNOST i to kao da me gurnulo u ispitivanje savjesti koliko sam u tomu napredovao od 23. siječnja 2008. u 22:07 kada sam objavio taj post. Pred oči su mi došli toliki trenuci kada je u mom beznađu Bog rekao da je moja nada, u mojoj nesigurnosti da je moja sigurnost baš kao što i piše na kraju posta... Tek sada mogu jasno vidjeti da je bio prisutan u svakoj mojoj životnoj situaciji, najviše zbog toga i zbog zahvalnosti za Njegovu prisutnost želim podijeliti tekst tog posta iz 2008. nepromijenjenog i u cijelosti (iako bi tekstu godila poneka stilska promjena) koji mi se tada i nije činio nešto a tek mi se sada otkriva... s još većim zahtjevom - ŽIVJETI OD PROVIDNOSTI! -

pa evo...

I to ti je aktualna tema za post :-/// Govoriti o providnosti u današnjem modernom proračunatom društvu u kojemu su oni koji daju prognoze bilo koje vrste od onih vremenskih (meteorolozi) do onih financijskih (brokeri na tržištu dionica itd) stavljeni na božansko postolje, zbog same činjenice da su ljudi jednostavno ovisni o informaciji, te da je neposjedovanje informacije jednako smrti, u takvom društvu govoriti o providnosti čini se ne samo besmisleno nego pomalo i ludo, a kamo li tek u vlastitim životnim situacijama nastojati se oslanjati na Božju providnost.

Ima jedna narodna poslovica "Uzdaj se u se i u svoje kljuse", a jedna druga je malo "pobožnija" od ove prve no u biti govori o istoj stvari "pomozi sam sebi i Bog će ti pomoći" - Svakako da i u njima ima malo istine. Bog nas same nije htio niti dovršiti bez naše suradnje i u svakom Njegovom pothvatu u našem životu On očekuje i našu suradnju. Ako ovu zadnju shvatimo u takvom smislu onda bismo bili na pravom putu, inače se događa da mi apsolutizirajući svoje djelovanje zapravo guramo ono Božje djelovanje po strani - vršiti Božju volju u vlastitom životu zadatak je sviju nas. Tu opet dolazi činjenica da Bog i po "krivim crtama ravno piše", no On zna i po "pravim crtama krivo pisati" jer ništa se ne događa bez Njegovog znanja. Upravo iz te činjenice Božjeg sveznanja i svemogućnosti kršćani crpe utjehu u teškim vremenima i bezizlaznim životnim situacijama, ali također i u svakodnevnim životnim teškoćama. Bog sve vidi (tu bismo tražili i korijen značenja providjeti, providnost)... Sliku Božje providnosti vidimo i u događaju izlaska Izraelaca iz Egipta, Bog je VIDIO nevolju naroda svoga, ČUO JE plač i zapomaganje svoga naroda. I znamo što se dogodilo IZLAZAK, OSLOBOĐENJE. Bog je objavio da je PRISUTNI, BLISKI BOG. Tu činjenicu mi kršćani na poseban način vidimo u Isusu Kristu, koji je Ostao s nama, u sakramentima, u svojoj Crkvi. Slika Boga - Emanuela!

Naše je znanje kao i naši pogledi uvijek ograničeno, uspjevamo vidjeti dio ali nikada i cjelinu i odnos dijela prema toj cjelini. Naš Bog naprotiv sve vidi u svoj svojoj cjelini i u svim sastavnim djelovima. Stoga s pravom može reći u našem beznađu Ja sam tvoja Nada, u našoj nesigurnosti Ja sam tvoja sigurnost, u našoj patnji Ja sam tvoja utjeha i odmor, u našoj nevoljenosti Ja sam Ljubav i Ja te volim... Bog proviđa jer je prisutan u svakoj našoj životnoj situaciji. Stoga brate i sestro, ne boj se :-))

MOLITVA - NASTAVAK

Nastavljam sa započetom tematikom o molitvi. U posljednjem postu smo utvrdili da tehnike i metodologija nisu primarne za dobar molitveni život. Nameće nam se onda pitanje - Što je onda primarno? - Moj odgovor će vas zasigurno iznenaditi ako već niste pročitali i duboko promišljali nad evanđeoskim tekstovima. Glavni sastojak rasta u molitvi je u potpunosti i velikodušno živjeti Evanđelje, svim srcem u svakom dijelu svoga života, to se odnosi i na trenutke molitve, ali i za svaki drugi trenutak vrijedi strpljivost, poniznost, pravednost, istinoljubivost, čednost... zapravo sve one stvari koje čovjek treba činiti da bi po evanđelju bio u potpunosti čovjek. To je glavni sastojak rasta u molitvenom životu, a u tomu se krije i nadaleko glavni problem za rast i produbljivanje molitvenog života! (kad ljudi uređuju svoj život svakako, a onda se u molitvi počnu pretvarati, presavijajući se i radeći tobožnje pobožne izraze lica i tomu slično., to nije ništa drugo doli licemjerje naš život treba odgovarati našoj molitvi i naša molitva životu - sačuvaj nas Gospodine od sumnjivih pobožnosti!) Sada bi se time trebalo detaljnije pozabaviti i na to potrošiti i vremena i riječi jer se teško u to uvjeriti... Mogli biste mi reći - pa eto već si nam rekao što je glavni sastojak rasta i produbljivanja molitve i već radimo na življenju evanđelja pa prijeđi na drugu stvar - Eh, kad bi to tako lako išlo... kad bih u ovom dijelu naše rasprave prešao na nešto drugo poprilično sam siguran da bi vi brzo i lako zaboravili na taj glavni sastojak molitvenog rasta. K tomu još, usput rečeno, treba sve to detaljnije izreći inače ne bismo znali što je rečeno s dovoljno jasnoće. Zbog toga ono što želim sada učiniti je posegnuti za samim Svetim pismom da vidim što Biblija ima reći o rastu u molitvi. Svakako treba imati na pameti da je kršćanska kontemplacija prvenstveno odnos ljubavi prije svega, zbog toga kvaliteta kako netko živi evanđelje u vlastitom životu će imati ama baš sve učinke u uspješnosti njegove molitve jer je to stvar ljubavi. Navest ću vam nekoliko primjera iz Novog zavjeta i nešto iz Starog da utvrdim tu točku specifično i u detalje. Uzet ću nekoliko primjera i objasniti ukoliko to bude potrebno pa ćemo vidjeti što nam sam Bog ima reći o molitvi i rastu u njoj.

Prvi primjer glasi: da bi naša molitva bila uspješna i da možemo produbljivati molitveni život trebamo živjeti u zajedništvu ljubavi! Bilo da je to zajedništvo braka, supružnici, djeca, rodbina ili redovnička zajednica, samostan, župa, bogoslovija, fakultet ... dakle zajednica koja nam je najbliža u većini slučajeva, ako ne volimo jedan drugoga nećemo imati dubok molitveni život. Sada vidimo što nam sam Gospodin govori, kako sam već rekao Pismo ne spominje nikakvu tehniku, ali pogledajmo što govori u odnosu na molitvu koja je Bogu draga. Govor na gori iz Matejevog evanđelja poglavlje 5 redak 23-24 (ili kraće Mt 5, 23-24) nam kaže “Dakle: ako doneseš dar svoj na žrtvenik i tu se sjetiš da ti brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar tu pred žrtvenikom, hajde i najprije se izmiri s bratom, pa onda dođi i prinesi dar svoj!” Gospodin je uistinu Vrhovni Učitelj! Ovo je tako kratko i jasno izrečeno da nema razloga da to netko ne razumije ili da mu može promaknuti, osim zbog činjenice da nam svima to ipak promakne. Hajdemo sada vidjeti što je čisto literarno značenje, pa otvorimo oči i budimo pozorni na ono što nam to Gospodin govori. Dakle, ako idem u Crkvu, na molitvu, pa se sjetim da brat, sestra, supružnik, dijete, subrat i susestra u samostanu, kolega na poslu ili na studiju .... ima nešto protiv mene (pretpostavlja se da sam ja taj koji je kriv za to, ako je druga osoba kriva za to onda je to njegov ili njezin problem). Gospodin mi tada govori - prijatelju hajde ti natrag pa se pomiri sa bratom, sestrom, supružnikom ili susestrom, subratom kolegom pa se onda vrati u Crkvu pa se pomoli, onda će tvoja molitva biti meni draga. Znači Bog to postavlja kao uvjet za molitvu koja je za Njega prihvatljiva! Dakle, ako smo nekomu učinili nešto nažao trebamo odlučiti učiniti sve u našoj moći da to ispravimo i nadoknadimo, tražiti oproštenje i nadoknaditi štetu. Onda kada pođemo na molitvu biti ćemo sposobni rasti u molitvi i moliti onako kako to Bog želi. Kad bismo mogli vidjeti rane koje se skrivaju u ljudskom srcu zbog toga što ne živimo ljubeći jedni druge i kako te rane ometaju molitvu, ne samo zbog lutanja misli i drugih smetnji, mnoge su naše smetnje posljedica toga što su ljudski odnosi daleko od onoga što bi trebali biti, nego i zbog toga što ne volimo Boga dovoljno! Kako sv. Ivan evanđelist kaže: “Ako ne ljubiš brata koga vidiš kako možeš ljubiti Boga koga ne vidiš!” - Znači prvi uvjet za uspješnu i Bogu dragu molitvu i rast u molitvenom životu je da moramo ljubiti jedni druge, posebice one u našoj primarnoj zajednici tj. zajednici koja nam je u životu najbliža! Neka to bude dovoljan poticaj i zadaća za sadašnji trenutak, a u idućem postu ćemo navesti još neke primjere i uvjete za rast u molitvenom životu...

MOLITVA



Požurio sam s drugim postom, možda upravo zbog naslova, da ne bismo započeli bez molitve. Odavno mi je želja napisati post o kontemplativnoj molitvi. A pitanje koje se vjerniku direktno nameće, a nije čisto informativne naravi kao ono "što je kontemplacija?" je "kako naučiti moliti, kako naučiti kontemplativno moliti i razviti dubok molitveni život?" To je bez sumnje dobro pitanje!

Kao uvod u odgovor na to pitanje zamolio bih vas da probudite svoju maštu jer bih vam htio postaviti 3 pitanja. Pa krenimo...

Prvo: "Želiš li dubok molitveni život?" Uvjeren sam da bi velika većina vas odgovorila "DA!" To nas vodi prema drugom pitanju...
Drugo: "Imaš li dubok molitveni život?" Odgovori na ovo pitanje će najvjerojatnije biti dijelom pozitivni dijelom negativni. To jest mali postotak će reći "DA" dok će velika većina odgovoriti "NE"! Što nas dovodi u vrlo čudnu situaciju jer mogli bismo reći da smo svi pozvani na dubok molitveni život, skoro svi - gotovo 100 % ga želimo, a malo tko od nas bi tvrdio da ga ima! Zaista čudna situacija.
To nas vodi prema trećem pitanju....
Treće: "Ako nemaš dubok molitveni život, što bi po tvom mišljenju bio glavni problem?" Kad bih radio anketu za ovo pitanje pa postavio mali niz odgovora na nj da ljudi mogu izabrati i ako ponudim jedan od odgovora nekako ovako - Nemam dubok molitveni život jer ne znam metode, tehnike, načine... kako bih to postigao! Mnogi bi se vjerujem odlučili za ovaj odgovor. Razgovarajući s ljudima o molitvi stječem dojam da mnogi ljudi misle da im je glavni problem i poteškoća u molitvi metodologija pitajući se što trebaju činiti da ostvare tu duboku povezanost s Bogom. Da vam dočaram kako sam stekao taj dojam prepričati ću vam i jedan oglas iz novina koji ima pored teksta sliku lotosovog cvijeta (asocijacija na budizam... nap. autora). Naslov oglasa je glasio "Meditacijske tehnike za unutarnji mir" - vjerujem da ste se susreli sa sličnim stvarima. Naglasak je stavljen na tehniku i iz ovakve literature stječemo dojam da je to glavni problem. Tekst je išao nekako ovako... N. N. vas uči o načinima meditiranja. (načinima tj. metodama) kako bi vam pomogao da iskusite mirnoću i sklad u svom životu. Predstavlja vam način meditacije koji se temelji na kontroli disanja, pravilnom položaju tijela i upotrebu mantri. Detaljno objašnjava ove potvrđene tehnike koje je naučio tijekom cijeloživotnog proučavanja duhovnosti kod istočnjačkih i zapadnjačkih majstora... Ovdje ću se zaustaviti s tekstom oglasa. Kad je već spomenut pojam "zapadnjački majstor", najveći zapadnjački majstori su sveci, a govoreći o kontemplativnoj molitvi možemo istaknuti sv. Ivana od Križa i sv. Tereziju Avilsku a N.N. iz oglasa zasigurno nije naučio sve o tim tehnikama od sv. Ivana od Križa i sv. Terezije Avilske jer su oni dobro shvatili da tehnika i metoda nije glavni problem! Njih dvoje su tehnici meditiranja posvetili vrlo malo vremena, ili bolje rečeno gotovo nimalo, stoga N.N. to nije mogao naučiti od njih, nego je to naučio od nekih drugih! Mali oglas govori nadalje: N.N. vas vodi kroz kumulativne vježbe kako bi vam pomogao da naučite meditirati... Primjećujete, tako mnogi od nas misle da će imati dobar molitveni život ako dobro odrade sve korake te kako je N.N. naziva kumulativne vježbe. Eto završili smo s našim primjerom, no htio bih nešto istaknuti. Ako nam nije glavni problem tehnika i pristup (iako to može predstavljati neke sitne probleme ljudima koji su se tek upustili u kontemplativnu molitvu ali zapravo je vrlo lako naučiti meditirati). Dakle ako tehnika i metoda nisu glavni problemi onda što su to glavni problemi? O tomu ću govoriti u idućem postu, no ovaj bih volio zaključiti s mišlju zašto tehnika i metoda nisu glavni problemi. Nisam rekao da nemaju nikakvo značenje ali zasigurno nemaju glavnu ulogu u molitvenom životu, to se vidi ako pretražimo cijeli Stari i Novi zavjet - ni u jednom ni u drugom nema niti jedne riječi o tehnici i metodi za molitvu, iz toga slijedi da tehnika i metoda nisu na prvom mjestu za uspješnu molitvu. Drugi razlog je da Bog ne želi biti manipuliran - Bog nije "aparat za kavu" ubaciš novce, pritisneš gumb po želji i iziđe željeni napitak. Bog nije stroj i dubok odnos s njim nećemo ostvariti jer radimo po metodi a. pa b. pa c. pa d. itd. Za ostvarenje tog odnosa su potrebne neke druge stvari. Treći razlog zašto tehnike i metode nisu primarne u kršćanskoj kontemplaciji je zato što je kršćanska kontemplacija odnos ljubavi prije svega. To je stvar ljubavi, a kad je ljubav u pitanju tehnika i metoda su na 2. 3. ili čak 9. ili 10. mjestu. Četvrti razlog kojeg sam već spomenuo prije je - najbolji tumači kršćanske kontemplacije su sv. Ivan od Križa i sv. Terezija Avilska a oni o metodi govore gotovo ništa. Da je metoda toliko važna vjerojatno bi se više od polovice njihovih spisa odnosilo na nju. A što je onda glavni sastojak za rast u molitvenom životu... to pitanje ostavljam za idući post...         

POČETAK

Početak - je jedna od najuzbudljivijih riječi koje možemo pronaći u rječniku, puna je potencijala i mogućnosti, a nama se čini kao da ju poznajemo u srži jer se kroz život stalno nalazimo pred nekim počecima, s tom riječju smo duboko povezani već od samoga početka našeg života, ona je prvi dio dinamike iznenađenja koja nas očekuje u daljnjem procesu zbivanja. U svakom periodu našeg života, u svakom događaju, pothvatu, misli i akciji mogli bismo pronaći početak, pa dolazimo do zaključka da se naš život sastoji od bezbrojnih početaka bez kojih je on u cijelosti teško zamisliv. Govoriti o početku a ne spomenuti početak svih početaka bi bilo besmisleno. Tako je u pustoši i praznini prvog početka uopće Stvoriteljev glas opjevao Riječ a ona se razlila u divnu Pjesmu stvorova i u toj simfoniji je otkana abeceda svega što postoji. Opjevana Riječ Stvoritelja izvela je tako i duhovni i materijalni svijet iz ničega. Kakve li su ljepote zvukova Božje glazbe učinile da zemlja proklija zelenilom, stablima, koja li je to veličanstvena simfonija opjevane Božje Riječi potekla iz Njegovih usta da je nastalo sunce, mjesec i zvijezde čijoj se ljepoti i danas divimo, kako li je divna bila ta opjevana Riječ Skladatelja Boga kada je iz ničega proizvela takve učinke nezamislive ljepote i sklada kao što je to cijeli svemir. S kolikim je preobiljem ljubavi, s kolikim bogatstvom tonova i glazbenih figura s koliko osjećaja je Bog pjevao svoju simfoniju stvarajući čovjekovu individualnu dušu ostaje nam nezamislivo i predočiti, koje je bogatstvo glazbenih izričaja prisutno, u cijelom Skladateljevom djelu, u simfoniji povijesno spasenjske epifanije Božanske ljubavi.




Ovih dana nalazimo se pred još jednim malim početkom. To su za svakoga od nas počeci naših godišnjih odmora. Već tamo pri kraju prvog izvještaja o prvom početku uopće vidimo koliko je i sam Stvoritelj cijenio odmor da ga je sam blagoslovio, iako njemu nije bio potreban, i odredio vrijeme za počinak. Stoga je i vrijeme odmora blagoslovljeno vrijeme, ako se misli na onoga tko ga je prvi blagoslovio. No, pitam se koliko se mi uistinu osjećamo blagoslovljenima u vrijeme odmora? Znamo li se danas uopće odmarati? Možda bi danas vrijedilo pitanje - "Reci mi kako se odmaraš i reći ću ti kakav si čovjek?" (prije se to odnosilo na knjige ;)! Naš nas odmor ne spriječava da budemo više ljudi, a to ćemo najlakše postići ako se odmaramo misleći na Onoga koji je u Početku u Velikoj simfoniji ljubavi svega stvorenoga rezervirao i stavak za nas. Ako budemo promišljali nad tom činjenicom možda i naš odmor dobije novi početak, a naši počeci novu kvalitetu!

ISUS U KURANU

‘Īsā je kuransko ime za Isusa; Kuran o njemu govori u 15 sura i posvećuje mu 93 stiha na koima se temelji muslimanska kristologija. Različite tradicije koje su sadržale dodatke iz apokrifnih spisa o Isusovu djetinjstvu ili iz kršćanske mistike su obogatili ovu kristologiju i na neki način je više približili kršćanskoj kristologiji. Islamsko – kršćanska polemika je tokom godina nastojala utvrditi pozicije; mnoge od njih su postale klasične te se i danas mogu naći nepromijenjene kod muslimanskih pisaca.

1. ETIMOLOŠKO TUMAČENJE IMENA ‘ĪSĀ

Neki zapadni stručnjaci (Maracci, Landauer I Nöldeke) smatraju da su Židovi utjecali na Muhameda da upotrijebi formu ‘Īsā, a on je tako činio u dobroj volji. Ustvari su Židovi u mržnji Isusa oslovljavali Esau (wfע) govoreći Muhamedu kako je duh Esauov na njega prešao. Drugi (J. Derenbourg, Fränkel, Vollers, Nestle) tvrde da to ime fonetskom promjenom izravno potječe iz sirijskog Yešū΄,( a taj pojam sam potječe iz hebrejskog Yešua) i harmonizacijom s imenom Mūsā. No, treba napomenuti da se koristi samo 5 puta s Mūsā od sveukupno 25 puta. Islamsko tumačenje toga imena može se vidjeti kod al-Bejdavija kada govori o suri III, 45.

2. RAZLIČITI NAZIVI I OPISI ISUSA U KURANU

Studija termina
a. al-Masīh (11 puta).
b. Nabī, - prorok (XXIX, 30).
c. Rasūl – poslanik, glasnik (IV, 157, 171; V, 75)
d. Ibn Marjam – Sin Merjemin (kršć. Sin Marijin) 33 puta: 16 puta Isa Ibn Marjam, 17 puta Ibn Marjam samostalno ili s drugim naslovom, zanimljivo je da u Evanđelju ovaj izraz se pojavljuje samo jednom. E. F. F. Bishop tvrdi da je naziv došao iz etiopske Crkve nakon povratka druge grupe emigranata. Izraz se pojavljuje 5 puta u arapskom Evanđelju Djetinjstva, i 15 puta u sirijskoj verziji ovoga evanđelja.
e. Min al-mukarrabīn, „među onima koji su blizu Bogu“ (III,45) poslije objašnjeno činjenicom njegovog „uznesenja“.
f. Wadjīh – „vrijedan poštovanja na ovom svijetu i u idućem“ (III,45); al Bejdavi objašnjava: „kao poslanik na jednom i kao posrednik na drugom“
g. Mubārak, „blagoslovljeni“ (XIX, 31): „izvor blagostanja za druge“ (al-Bejdavi), vjerojatno donositelj „baraka“
h. Kawl al-hakk (XIX, 34) „istinska riječ“, obskurni izraz koji možda i nije titula nego se odnosi na sljedeću tvrdnju 'Abd Allāh, „sluga Božji“

3. NAVJEŠTENJE, ZAČEĆE I ROĐENJE ISUSA PREMA KURANU

Kada je ova tematika u pitanju u Kuranu postoje određeni oblici i sadržaji koji su manje više direktna refleksija Evanđelja. Neki pisci poput P. Hayek (Le Christ de l'Islam, Paris 1959) idu tako daleko da kažu kako osim dogme o Mariji Bogorodici koju muslimani niječu samom činjenicom da odbacuju Isusovu božansku narav, „sve druge dogme koje je Crkva definirala i prenijela preko u tradiciji i liturgiji, nalaze svoje uporište i u Kuranu, iako doduše slabo ali svakako realno: Bezgrešno začeće, Prikazanje u Hramu, Navještenje (kršć. Bogojavljenje), Djevičansko rođenje, Božić pa čak i Uznesenje“.
Navještenje Mariji je povezano s dirljivom svježinom i podsjeća na scenu iz Evanđelja. Marija, povučena u Hram, biva posjećena od „Duha Božjega“ (Rūh Allāh) „Pa je uzela (stavila) ispred (između sebe i) njih zastor te smo joj Mi poslali duha Našega, pa joj se on prikazao potpunim čovjekom.“ (XIX, 16), tradicija ovo mjesto identificira s arkanđelom Gabrijelom. On joj naviješta čudesno rođenje Isusovo; čudesno zato što je Marija zavjetovala djevičanstvo Bogu i misli ga održati (LXVI, 22; XXI, 91). Anđeo je uvjerava: to je lako Bogu, koji od nje želi učiniti znakom (āja) i milošću (rahma) za ljude od Njega (XIX, 20) „I ona ga je zanijela, te se povukla s njim u jedno udaljeno mjesto“ ( XIX, 21).
Čini se da Kuran ne pravi preciznu razliku između Navještenja i Začeća. Prema Luki 1, 26-38, anđeo Gospodnji koji se ukazuje Mariji jasno se razlikuje od Duha Svetoga koji čini čudo. U Kuranu su ove dvije ideje povezane. U stvari, dok se u suri XIX, 17 spominje anđeo koji se ukazuje Mariji u formi potpunoga čovjeka, u druga dva teksta (LXVI, 12 i XXI, 9) gdje Bog spominje Duha („Našega Duha“) ne spominje se anđeo. Konfuzija između Navještenja i Začeća dovela je do toga da je anđeo Gabrijel smatran Isusovim ocem (ovu tezu podupiru Gerock, Michaud), a ona se bazira na određenim muslimanskim egzegetama koji su tvrdili da je anđeo dahnuo u raspor Marijinog plašta koji je ona skinula; a začela je Isusa kad ga je ponovno obukla ( al-Tha'alibi Kisas). U stvari začeće Isusovo je rezultat neposrednog stvaralačkog čina Božjega: tako se Isusovo stvaranje uspoređuje s Adamovim (III, 59). Stvaranje Adama je bilo isto tako čudesno kao i začeće Isusa od djevice (III, 52).
„I ona ga je zanijela, te se povukla s njim u jedno udaljeno mjesto. Pa su je dovele porođajne muke do žila jedne hurme. Rekla je: „Kamo sreće da sam umrla prije ovoga i da sam potpuno zaboravljena.“ Da ukloni Marijin strah od skandala dijete joj se obraća iz kolijevke. Ona pokazuje dijete svojoj obitelji. A on da utiša njihovo nepovjerenje o sebi izjavljuje: „Ja sam Božji rob. Dao mi je Knjigu i učinio me je vjerovjesnikom. Učinio me je blagoslovljenim gdje god budem. Preporučio mi je da klanjam i dijelim milostinju dokle god sam živ. Učinio me je poslušnim svojoj majci“ (XIX, 30-32).
Poznato je da islam ne priznaje pojam „iskonskoga grijeha“ koji je prenošen na Adamovu djecu. No kada su Marija i njezin sin u pitanju, postoji tradicija koju priznaje al-Bukhārī i muslimani, koja tvrdi da im je udijeljena izvanredna privilegija: da su oboje očuvani od bilo kakvog kontakta s đavlom u trenutku njihova rađanja. „Svaki Adamov sin kada se rodi“ kaže hadiš, „je dirnut (vjerojatnije stisnut) od đavla, osim Sina Marijina i njegove majke; pri tom dodiru dijete ispušta svoj prvi plač“.

4. ISUSOVO POSLANJE

Isus je prorok (nabī; XIX, 31) i poslanik (rasūl; IV, 156, 169, LXI, 6). Kao i svi proroci on ima misiju koju treba ispuniti, Bog je poslao svoga poslanika svakom narodu zasebno. Od Sina Marijina i njegove majke učinio je poseban znak, „pružio im je utočište na tihom i rosnom brežuljku“ komentatori to povezuju s Jeruzalemom ili Damaskom. Taj „čudesan znak“ koji se po Isusu i njegovoj majci vidi zasigurno je njegovo čudesno rođenje. Ali i on sam je pozvan izvoditi „znakove“ da čudima potvrdi svoje proročko poslanje. Među ovim dokazima (bajjināt) (II, 254 i 81, III, 43; V, 110; XLIII, 63; LXI, 6) treba spomenuti sljedeće:
• Isus je govorio dok je još bio u kolijevci (XIX, 30) i to s autoritetom odraslog čovjeka (III, 41)
• Pravio je malene glinene ptice i udahnjivao im dah života „pa će postati ptica, s Božjom dozvolom“ (III, 49). Pravljenje ptica se nalazi i u apokrifnim evanđeljima: u Tominom evanđelju, u evanđelju Djetinjstva na arapskom; u armenskoj knjizi djetinjstva.
• Isus je ozdravio slijepca od rođenja i gubavca (V, 110).
• Uskrisivao je mrtve, uvijek s „Božjom dozvolom“ (III, 49; V, 110)
• Na molbu apostola (havārijjūn), učinio je da s neba siđe „postavljeni stol“ (mā'ida); za njih je to bila gozba ('īd), jelo i dokaz (āja) njegovog poslanja. Baydawi, Hayek, Gerock i Rudolph misle da se tu radi o spomenu na Posljednju večeru ili na Petrovu viziju iz Djela apostolskih (X, 9). Prema tradicionalnim materijalima koje je prikupio al-Tabari ovo je eho čuda s kruhovima i ribama (Mt 14, 17; 15, 32). No moguće je da je odlomak Kurana bio pod utjecajem neke apokrifne tradicije od koje ništa nije preživjelo.
Isus dolazi navijestiti istinu koja je bila dana prije njega u Tori (III, 44). Knjiga koja pripada Isusu je Evanđelje (inđil) koje je prosuđeno kao dobro jer puni srca onih koji ga slijede sa pokornošću i pobožnošću (V, 82). Isus svojim proročkim autoritetom pokriva ne samo Evanđelje i Toru nego i sve ranije spise, koje je u svemu Bog poučio Sina Marijina (III, 43; V, 110).

5. ISUS MESIJA

Kao prvo, ovdje moramo definirati određene termine koji su vezani za Isusa, a kršćanstvu su od fundamentalne važnosti: termin Mesija i sluga Božji. Što se tiče prvoga, u strukturi Novoga zavjeta vidimo da se otkrivanje događalo postupno i Isus se nije otkrio učenicima kao obećani Mesija sve dok nisu prešli proces duge psihološke priprave. Ova povijesna perspektiva ne nalazi se u Kuranu: naziv Mesija mu se pripisuje već od vremena njegovog rođenja, doduše u suženom shvaćanju koje se nipošto ne podudara s kršćanskim konceptom. Isus kao Mesija u Kuranu je samo jedan u nizu proroka koji završava s Muhamedom. Kao i svi proroci on je samo običan čovjek; kuran se u potpunosti protivi dogmi o Isusu Mesiji kao Sinu Božjemu (IX, 30). Muslimani zamjeraju kršćanima da su svoje „učenjake i monahe“ i Mesiju Marijinog sina umjesto Boga (IX, 32). Bezkompromisna dogma o Božjoj jedincatosti izbacuje svako kršćansko poimanje u riječi Mesija.
Riječ Mesīh se upotrebljava 11 puta u Kuranu, svi su ti reci iz Medinskog razdoblja (III, 40; IV, 156, 169, 170; V, 19 (dva puta), 76 (dva puta), 79; IX, 31, 32). Riječ je židovskog porijekla, koja je prenijeta preko Sirskog. Bila je poznata u sjevernoj i južnoj Arabiji u pred-islamsko vrijeme. Hebrejski mashiah se koristio za kraljeve i patrijarhe, a posebno za očekivanog Spasitelja. Septuaginta prevodi taj termin sa Christos. Al-Zamakhsharī i al-Bejdavi priznaju da je riječ stranog porijekla dok al-Fīrūzabadī tvrdi da postoji pedesetak objašnjenja ove riječi. U Kuranu se termin Mesija odnosi samo na Isusa.
Arapski pisci su pronašli dva korijena za taj termin:
 glagol masaha – znači trljati rukom, pomazati; Isus je u pasivnom smislu Mesija,
o zato što je pomazan sredstvima blagoslova i časti (XIX, 32)
o zato što je pokriven, od rođenja, krilom Gabrijelovim da bude zaštićen od ugriza đavla
o zato što je bio pomazan kao Adam, kao svi ljudi ali na specifičan način, da se usadi u Mariju.
 Isus je Mesija u aktivnom smislu
o zato što je pomazao oči onih slijepaca od rođenja kako bi ih izliječio (III, 43)
o zato što je rukom dodirivao bolesne
o zato što je pomazivao svetim uljem
Drugi korijen je glagol sāha – putovati, ići na hodočašće, lutati. Isus je postao za muslimanske mistike model hodočasnika „imām lutalaca“, primjer mistika.

6. ISUS – SLUGA BOŽJI

'Abd znači doslovno rob, u teološkom smislu označava „stvorenje“. Čovjek nije samo sluga Božji nego i njegovo vlasništvo. (Usp. 'ebedh u SZ kod Izaije proroka posebice u 4 pjesmi o Sluzi Jahvinom te δoυλoς u NZ (Fil 2,7). U Kuranu IV, 170 anđeli se također nazivaju 'abd. Ono što se svakako mora zapamtiti je činjenica da Kuran inzistira na statusu Isusa kao stvorenoga bića (XLIII, 59); reagira protivno svakog vjerovanja u Isusovo božanstvo. Stoga bi bilo pogrešno ovaj termin preuveličavati ili ga tumačiti u judeo-kršćanskom smislu: svugdje u Kuranu ovaj termin označava biće stvoreno od Boga i biće koje je Bogu podložno (III, 52,73).

7. ISUS I MUHAMED

Prema muslimanskim komentatorima, koji svoje mišljenje baziraju na LXI, 6, Isus je navijestio dolazak jednoga koji će doći nakon njega. Prema Ubajskoj recenziji taj je „pečat proroka“ i glasnika; U Vulgati, to je glasnik imenom Ahmad. Prema Ubajskoj varijanti islam prepoznaje Muhameda u Ahmadu budući da oba imena imaju isti korijen h.m.d. U Ivanovom evanđelju Isus šalje Parakleta (14, 16; 14, 26; 16, 7). Glavne ranije verzije Evanđelja su samo transkribirali termin bez prevođenja: parakletos je dobio oblik fāraklīt. Mnogi vodeći stručnjaci po pitanju Ahmadijskog gibanja (Sale, H. A. Walter, Maracci) predlažu da je tekst evanđelja vjerojatno imao nešto poput periklutoς što znači slavljen, uzvišen, a sva ta značenja podnosi i arapski termin ahmad. Zbog toga muslimanski komentatori optužuju kršćanske da mijenjaju izvorne pojmove.

8. ISUS I RIJEČ BOŽJA

Prema muslimanskoj egzegezi kuranskih tekstova koji se tiču „Riječi“ koja od Boga dolazi Isusu, možemo izdvojiti četiri pristupa toj problematici.
I. Isus je ispunjenje Božje stvaralačke riječi izrečene u trenutku njegovog začeća (IV, 169; XIX, 30; III, 42).
II. Isus je prorok najavljen Božjom riječju, primljen i propovijedan od prijašnjih glasnika.
III. Isus je riječ Božja jer govori u Božje ime i na taj način predvodi ljude pravim putem.
IV. Isus je riječ Božja zato što je on u vlastitoj osobi, „dobra vijest“ (kršć. Euangelion).

9. ISUS I DUH BOŽJI

Kako bi ispunio svoje poslanje Isus je ojačan Duhom Božjim (Rūh al-kudus) (V, 110; XIX, 30-3), u trenutku rođenja i tijekom svojega zrelog misionarskog djelovanja među Židovima (II, 87,254). Cijelovita formula: „Mi smo... potvrdili njega Duhom Svetim“ u Kuranu se koristi samo za Isusa. Međutim Kuran koristi i skoro identičnu formulu kada govori o vjernicima koje Bog potvrđuje (pomaže) „svojim Duhom“ (u nekim našim prijevodima stoji i „svojom Objavom“) (LVIII, 22). Treba reći i to da kada je u pitanju Rūh al-kudus Kuran je poprilično nejasan kao i sve što se odnosi na rūh u Kuranu. Kasniji Islam je taj pojam tumačio kao Džebraila (Gabrijela); isto tako tumači i al-Bejdavi.

10. ISUS I TROJSTVO

U III. suri i 40. stihu Isus se spominje kao onaj koji je „blizu“ Bogu (min al-mukarrabīn). Isus će biti slavan, čašćen i u sadašnjem i u budućem svijetu. Ovu privilegiju bivanja blizu Bogu s Isusom dijele i anđeli (IV, 170). No, koliko god oni uzvišeni bili, oboje i oni i on ostaju stvorenja. Božja jedincatost je potvrđena u III, 52-5 u kojem se raspravlja o Isusovoj osobi. Ta referenca sigurno dolazi iz odgovora kršćanskim delegatima iz Nadžrāna 631. Unatoč velikom poštovanju prema Sinu Marijinu, Muhamed je jasan da Isus nije nipošto božanski. Kršćane koji na ovom božanstvu inzistiraju naziva „Lašcima“.
Iz istog perioda je i pasus V, 19-21, u kojem Muhamed još jednom inzistira na Isusovom potpunom ljudskom stanju: „Nevjernici su oni koji kažu Bog je Mesija, Sin Marijin). Ni sami kršćani nisu više Sinovi Božji nego što je Isus.
S takvom perspektivom je jasno da Kuran formalno odbacuje svako učenje o Trojstvu. No mora biti istaknuto da Trojstvo kako ga Kuran razumije i odbacuje nije jednako onomu kako o njemu uči kršćanska dogma i kako ga definiraju koncili prije Kurana. Čini se da je kuransko Trojstvo trijada koju čine Bog, Marija njegova družica i Isus njihov sin (V, 116); takav koncept podsjeća na, u jednu ruku zvjezdane trijade predislamskom Panteona, dok u drugu ruku nalikuje na Marijin kult koji naginje idolatriji a prakticirale su ga neke kršćanske sekte u Arabiji, to su Mariamiti i Koliridianci.
Potrebno je istaknuti da formalno nijekanje Trojstva u Kuranu je upereno prema ovim pogledima, koji su „heretični“ i s točke gledanja pravovjernog kršćanstva. Neki moderni muslimanski pisci, uzevši u obzir objašnjenja koja su im ponudili njihovi kršćanski informatori skloni su prepoznati kršćanski monoteizam, ne priznajući mu doduše objavljenu narav.

11. ISUS I PROBLEMATIKA RASPEĆA

Kada govorimo o Isusovoj smrti tada dva pitanja traže odgovor:
a. Je li Isus uistinu raspet, pa prema tomu je li i umro na križu?
b. Ako pretpostavimo da ovo prvo nije bio slučaj, onda je li umro prirodnom smrću?
Što se tiče prvog pitanja, Kuran postavlja svoju poziciju kategorički: protiv Židova koji su tvrdili „ubili smo Mesiju, Isusa Sina Marijina, poslanika Božjega“, on tvrdi „niti su ga ubili, niti su ga objesili, nego im se to pričinilo (ubili su naime nekoga koji je sličio njemu – valākin šubbiha lahum). Oni koji se u tome razilaze, oni su bez daljnjega u sumnji o njemu (Isusu). Oni o njemu ništa ne znaju, nego slijede samo nesigurna mišljenja. Oni ga zaista nisu ubili (jakīn/an). Nego ga je Bog sebi uzdigao (IV, 157-8). Muslimanska tradicija dovršava tvrdnje u Kuranu. Prema nekima, Isus je zamijenjen s dvojnikom, drugi tvrde da se radilo o Šimunu Cirencu ili jednim od apostola (Juda).
Velika većina se zapravo slaže oko nijekanja raspeća uopće, što zapravo slijedi samu logiku Kurana. Biblijske priče reproducirane u njemu (Job, Mojsije, Josip) i epizode koje se tiču povijesti početka Islama prikazuju da je „Božja praksa“ (sunnat Allāh) da učini vjeru na kraju trijumfalnom nad silama zla i nad nedaćama. „Pa zaista uz tegobu ima olakšanje“ (XCIV, 5,6). To da Isus umre na križu značilo bi trijumf njegovih krvnika; stoga Kuran tvrdi da oni bez sumnje nisu uspjeli: Bog će zaštititi one koji vjeruju (usp. XXII, 50). On će pomrsiti spletke Isusovih neprijatelja (III, 54).
Što se tiče drugoga pitanja (Isusove prirodne smrti i uznesenja Bogu), pregled Kuranskih tekstova XIX, 34; III, 48; XXXIX, 43; te posebice ključnoga teksta IV, 155-7 (koji baca svjetlo na prethodne i otkriva istinski islamski stav po pitanju Isusove smrti), on pokazuje da uskrsnuće na koje se odnosi sura XIX 86 stih, je zapravo sveopće uskrsnuće koje Kuran izjavljuje za kraj svijeta; kada je Isus u pitanju on je doživio zasebno uskrsnuće budući da nije umro na križu. Kasnije tradicije govore da će na kraju vremena, kad ponovno dođe Isus iskusiti prirodnu smrt koja je najavljena u suri XIX. stihu 33. Pojam tavaffā obično označava blaženu smrt, povratak Bogu na posljednji sud, ali se također upotrebljava u VI. 60 gdje označava Božje pozivanje duša onih koji su zaspali i vraćanje kada se probude. Glagol je dva puta upotrijebljen za Isusa, u III, 48 i V, 119. Prvi odlomak se može odnositi na uzdignuće živoga Isusa Bogu. Drugi je nejasan. Pitanje je utemeljeno na odlomku IV, 156-8 u kojem se tvrdi da Židovi nisu ubili Isusa nego je on uznesen u nebo. Drugim riječima, imamo ovakav slijed događaja: prividna smrt, uznesenje, drugi dolazak, prirodna smrt, opće uskrsnuće.

12. ISUSOV PONOVNI DOLAZAK

Kada je ova tema u pitanju jedini je autoritet odlomak XLIII, 62, koji sadrži neke inačice: prva inačica, je ona od Vulgate: vainnahu la-'ilm/un, „On (Isus) je uistinu poznavatelj Časa“, on po čijem silaženju se bliži Čas; druga inačica kanonske varijante: va-innahu la-'alam/un: „I on (Isus) je uistinu upozorenje Časa“ – daljnja varijanta: va-innahu: gdje se hu odnosi na Kuran.
Ako se ponovni dolazak Isusov postavi kao formiran, onda se njegova smrt smješta nakon Časa, kao što je već spomenuto, a onda se reference u IV, 159 i XIX, 33 lako objašnjavaju. Isto tako i opisno kahlan u III, 46, budući da ga je Bog uzeo sebi u mladosti (šābb) prije nego što je dosegao kuhūla „srednju dob“. Na ovom malom broju činjenica tradicija je uspjela u akumulaciji mnoštva detalja i u produkciji mnogih knjiga posvećenih posebice ovoj tematici. Bejdavi daje dosta suhoparno kasnije učenje o Isusovu povratku: da će s kopljem u ruci sići u Svetu zemlju, u mjesto zvano Efik; da će njime ubiti ad-Dedžala (Antikrista) i doći u Jeruzalem u doba salāta jutarnjeg (subh); da će imam željeti da mu ustupi mjesto, ali da će on to odbiti, te da će se moliti Bogu slijedeći Muhammedov šerijat; kasnije će pobiti svinje i skršiti križ, porušiti sinagoge i crkve, te potući sve kršćane (Nasārā) koji u njega ne vjeruju. Do ove posljednje točke čini se da se oslanja na suru IV, 159: „I nema nijednog sljedbenika Knjige koji, kada bude umirao, neće u njega onako kako treba povjerovati“. Tumačenje koje daje al-Bejdavi je sljedeće: nakon što ubije lažnog Mesiju (al-Masih al-daggā) neće ostati ni jedan Narod knjige koji u njega neće povjerovati, tako da će svi oni postati jednom zajednicom (milla), zajednicom islama. Tada će zavladati sveopća sigurnost za ljude i životinje, a Isus će ostati četrdeset godina; nakon toga će umrijeti, a muslimani će mu održati pokopnu svečanost (u Medini, kako se općenito smatra, a bit će pokopan na praznom mjestu koje je ostalo između Abu Bekra i Omara).
Nešto se uplelo u vjerovanje u Isusov drugi dolazak, neko kombiniranje što dolazi do izražaja u učenju o Mahdiju. Termin je isprva imao samo počasno značenje, no s vremenom je počeo označavati osobu onoga koji će na kraju vremena obnoviti izgubljenu vjeru. Taj čvor je jedna strana pokušala riješiti predajom koja navodi Muhammedove riječi: „Ne postoji Mahdi osim Ise ibn Merjem). Ibn Haldun u svom djelu Muqaddima daje filozofski uvid u čitavu stvar, te dokazuje nevjerodostojnost raznih predaja, te zacrtava zamisao o obnovitelju Islama prije njegovog kraja; tu zamisao su širili šiiti, Fatimidi i sufije. On daje slijedeće tumačenje gornje predaje: „Nitko nije govorio već u kolijevci (mahd; usp. XIX, 29) osim Ise“.
Suvremena sekta Ahmedija u Indiji poučava da je Isus pobjegao iz Jeruzalema, odlutao na Istok, nastanio se u Srinagaru u Kašmiru, gdje je i umro i gdje se i danas pokazuje njegov grob. Utemeljitelj te sekte, Gulam Ahmed, predstavljao se kao Isus koji je ponovno došao i kao Mahdi. Goldziher dobro primjećuje da suniti, za razliku od šiita i drugih dalekih sekti, nisu nikad ozbiljno poučavali da očekuju dolazak obnovitelja vjere i života: to je za njih bilo samo mitološko uljepšavanje budućnosti, a ne utvrđeni vjerski stav. Uzrok ovome je možda činjenica što to nije dovoljno čvrsto utemeljeno na Kuranu.

13. ISUS I POSLJEDNJI SUD

Na pitanje o Posljednjem času, Isus izjavljuje Muhammedu: „Meni je povjereno znanje o onomu što prethodi tom slučaju. No znanje o času samome je poznato jedino Bogu, jedino On to određuje.“ Ovaj stih nam omogućuje razumijevanje odlomaka gdje Isusa nazivaju „Poznavateljem Časa“; njemu je poznata činjenica da postoji, ali ne i pravo vrijeme kada će se dogoditi, to znanje je vlastito samo Bogu. Unatoč njegovu uznesenju Bogu i njegovoj čistoći (III, 48) Isus neće asistirati Bogu u Sudu koji će slijediti nakon Posljednjeg časa, Bog je jedini Sudac. Na dan općeg uskrsnuća, Isus će biti svjedok protiv kršćana, koje će optužiti da su njega i njegovu majku štovali kao jednake Bogu, ali on neće biti njihov Sudac.



22.10.2008. u 21:45

Objavio: filippoblu

REINKARNACIJA VS USKRSNUĆE

Čovjek je po svojoj naravi religiozno biće. On se ne može pomiriti s mišlju da smrću sve završava. U dubinama svoga bića on čezne za vječnim životom, duboko u svom srcu vjeruje da će i nakon smrti živjeti. Sve religije govore o zagrobnom životu. Hinduizam, budizama kao i mnoge vjerske sljedbe u ambijentu New age-a vjeruju u reinkarnaciju, a Kršćanstvo vjeruje u uskrsnuće tijela i život vječni.

Da li je tema o reinkarnaciji još uvijek aktualna?

Prema nekim istraživanjima, danas već jedna četvrtina “kršćanske” Europe vjeruje u reinkarnaciju. A što se tiče želja, zanimljivi su rezultati dobiveni od naših susjeda Talijana. Na pitanje: “Biste li nakon smrti više voljeli otići u raj ili se ponovno roditi, odnosno reinkarnirati na ovu zemlju?”, Talijani su odgovorili slijedeće: 38,1% odlučilo se za odlazak u raj, a čak 61,9% bilo je onih koji bi se radije reinkarnirali.

Koji su razlozi da ljudi na Zapadu sve više prihvaćaju reinkarnaciju?
1) Ljudima se život ovdje na zemlji čini prekratak pa ga nastoje produžiti teorijom reinkarnacije.
2) Pojedini prihvaćaju reinkarnaciju nakon što su proživjeli neke doživljaje koji su ih uvjerili da su već negdje (u navodnim prošlim životima) proživjeli određena iskustva.
3) Neki smatraju da je reinkarnacija potrebna kako bi se zadovoljila pravda; neprihvatljivo je naime, da neki stalno budu zdravi, uspješni, bogati, a drugi bolesni, siromašni, jadni. Reinkarnacija bi navodno ispravila ovu nepravdu tako što bi se oni bogataši reinkarnirali u siromahe, a ovi u bogataše, zdravi u bolesne i slično.
4) U pozadini ideje o reinkarnaciji koja sve više osvaja Zapad, stoji sve veći utjecaj Istoka. Već sada je 4,5 milijarde ljudi u Aziji naspram 900 milijuna u Europi. Prema nekim futurolozima povećat će se privlačnost hinduizma i budizma koji propovijedaju reinkarnaciju kao put čišćenja duše.
U pozadini ideje o reinkarnaciji koja sve više osvaja Zapad, stoji sve veći utjecaj Istoka, odnosno vjerskih sljedbi koje odatle dolaze.
Što je reinkarnacija i da li se ona jednako shvaća na Istoku i Zapadu?
Reinkarnacija je vjerovanje prema kojemu se duša u svakom slijedećem životu navodno reinkarnira, tj. opet utjelovljuje u neko smrtno ljudsko tijelo sve dok ne postigne svoje savršenstvo, odnosno dok ne postane duh komu više ne treba reinkarnacija, tj. dok ne uroni u božanski beskraj. Uz reinkarnaciju se spominje također i pojam “metempsihoza” ili, hrvatski rečeno, seljenje duša. Prema tom vjerovanju duša se, osim u ljudsko tijelo, može, a ovisno o zakonu karme, ponekad i mora utjeloviti također i u neku životinju ili biljku, pa i u neživu tvar. Što se tiče samog shvaćanja reinkarnacije, treba reći da se u različitim kulturama, ona različito i tumači. Na Istoku je reinkarnacija shvaćena kao nužno zlo, nešto čega se treba što prije osloboditi, dok je ona na Zapadu shvaćena kao nada, kao put progresivnog samo-otkupljenja, kao šansa da se još jednom živi.

Što pojedine religije vjeruju o životu nakon smrti?
Hinduizam, Budizam - vjeruju u reinkarnaciju. Nakon bezbrojnih reinkarnacija duša se posve očisti i izgubi se u Bogu (Hinduizam), ili se izgubi u Nirvani (Budizam).
Kršćanstvo vjeruje u uskrsnuće tijela i život vječni. Nakon smrti čovjek ostaje osobno duhovno-tjelesno biće koje uživa božanski život, ali se ne gubi u Bogu.
Islam - također vjeruje u zagrobni život...
Što zakon karme određuje?
Karma ili karman je nagonska sila koja vraća dušu opet i opet u ljudsko rađanje u evolutivnom ciklusu transmigracije, koji se zove samsara. Prema Bhagavad-giti, karma je djelovanje koje uzrokuje razvoj materi-jalnih tijela živih bića. Zakon karme je neumoljiv. On kaže da svako djelo nosi sa sobom nužnu posljedicu i duša je mora na sebi iskusiti. Što tko sije, to će i žeti. Karma je također moralna dužnost ili obveza nastala od djela koja je netko počinio u jednom životu. Kad se sve zemaljske karme razriješe duša se oslobađa od ponovnih rađanja. To je cilj svih Hindusa.
Karma je uzrok reinkarnacije. Odnosi se na 1) bilo koji čin ili djelo; 2) princip uzroka i posljedice; 3) posljedica ili “plod akcije”, ono što se prije ili kasnije vraća onome koji je to učinio. Ono što sijemo to ćemo i žeti u ovom ili u budućim životima.
Karma je trostruka: sanchita, prarabdha i kriyamana.
Sanchita karma: “Nagomilana djela”. Suma svih karma ovog i prošlih života.
Prarabdha karma: “Započeta djela, stavljena u pokrket”. To je dio sanchita karme koji donosi plod i oblikuje događaje i uvjete postojećeg, trenutnog života.
Kriyamana karma: karma koja se stvara i dodaje sanchita karmi u ovom životu nečijim mislima, riječima i djelima, ili u nutarnjim svjetovima između života.
Prema reinkarnacijskom vjerovanju nakon smrti čovjek nastavlja egzistirati u nevidljivim svjetovima, ubirući dobru ili lošu žetvu svojih zemaljskih djela sve dok ne dođe vrijeme za drugo fizičko rođenje. Koliko ima tih fizičkih rođenja i što može učiniti čovjek da ih se što prije oslobodi?

Prema nekim autorima, tih rađanja ima na milijarde. Neke karme mogu biti razriješene samo u fizičkom svijetu i u ljudskom tijelu, zato osoba mora ući u drugo fizičko tijelo da nastavi evoluciju. Čovjek, sa svoje strane može ubrzati svoju evoluciju i tako iskočiti iz prisilnog kruga rađanja. To se postiže ispravnim življenjem, strogim pokorničkim životom, savjesnim vršenjem svojih dužnosti, a u zadnje vrijeme, najvjerojatnije pod utjecajem kršćanstva, sve više se naglašava važnost općih vrijednosti kao što su istinoljubivost, dobrota, ljubav i spremnost da se umanji nečija patnja. Prema nauku Bude, želja je ono što povezuje čovjeka s ciklusom ponovnog rađanja; zato je cilj čovjekove egzistencije, prema budizmu, nirvana, tj. stanje blaženstva u koje se stiže kad nestanu sve želje i kad karme više ne bude.

Može se zaključiti da se prema reinkarnacijskom vjerovanju čovjek sam spašava. Koja je uloga Boga u hinduističkom, a koja u kršćanskom vjerovanju što se tiče spasenja?
Za razliku od reinkarnacijskog vjerovanja prema kojemu se čovjek sam spašava pokoravajući se neumoljivom zakonu karme, tj. iskupljujući se mnogobrojnim reinkarnacijama od nakupljenih posljedica svojih loših djela, kršćansko vjerovanje uči da je čovjeku oslobođenje od grijeha, a time i definitivno spasenje ponuđeno i darovano u Isusu Kristu, koji je “radi nas ljudi i radi našeg spasenja sišao s nebesa”, utjelovio se, umro i uskrsnuo. Bog kojeg je Isus Krist navijestio svijetu, jest Bog koji spašava, Bog bogat milosrđem. Biblija daje do znanja da je ključna riječ čitave povijesti spasenja Božje milosrđe. U hinduističkom konceptu spasenja, Bog izgleda kao nemoćni promatrač pred neumoljivim zakonom karme koji određuje čovjekovu sudbinu. Nasuprot tome, židovsko-kršćanska tradicija vjeruje u Boga koji “uživa u pomilovanju”. Prorok Mihej kaže: “Tko je Bog kao ti koji prašta krivnju, koji grijeh oprašta i prelazi preko prekršaja Ostatka baštine svoje”. Bog u kojeg mi kršćani zajedno sa Židovima vjerujemo jest Bog koji “ne postupa s nama po grijesima našim”, kao što to lijepo kaže 103. Psalam.

Vrhunac Božje dobrote i čovjekoljubivosti ostvaren je u osobi Isusa Krista. On je naviješteni Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta. Može li se reći da je Isus na se uzeo našu karmu, odnosno karmu čitavog svijeta?

Može se tako reći. U Isusu Kristu mi imamo otkupljenje njegovom krvlju, oproštenje grijeha, prema bogatstvu njegove milosti, kako kaže sv. Pavao u poslanici Efežanima. Kršćani vjeruju da je Isus Krist definitivno razbio neumoljivi zakon karme koji je tražio mnogo-brojne reinkarnacije. Uzimajući na se sve grijehe svijeta i umirući dobrovoljno na križu bez riječi prosvjeda, štoviše, opraštajući svojim ubojicama, Isus je slomio prokletstvo neumo-ljivosti kazne koju smo svojim djelima, hinduisti bi rekli, svojom karmom, zaslužili i na taj način Isus nam je omogućio put u vječni život bez potrebe vraćanja u nove cikluse rađanja i umiranja. Evanđelisti navode Isusove riječi kako se njegova krv “prolijeva za oproštenje grijeha”.

Po čemu kršćani mogu biti sigurni da su im grijesi oprošteni?
Kršćani vjeruju u istinitost Isusovih riječi koje je rekao svojim učenicima nakon uskrsnuća, a zapisao ih je sveti Ivan u 20. Poglavlju svoga Evanđelja. Isus je izričito rekao: “Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im; kojima zadržite, zadržani su im”. A svećenici ne smiju nikome zadržati grijehe koji se za njih iskreno kaju. Sveti Pavao u slikovitom izražavanju o ovoj temi lijepo kaže kako je Bog zadužnicu naših grijeha prikovao na križ Isusov tako da njegova krv mogne izbrisati sve naše opačine. Kako je to lijepa slika i spasonosna istina za one koji vjeruju u Isusa kao Sina Božjega.

U razgovoru s Nikodemom Isus govori kako se čovjek mora ponovno roditi, a i reinkarnacijsko vjerovanje traži mnogobrojna rađanja. U čemu je onda razlika između hinduističkog i kršćanskog vjerovanja?
Zastupnici reinkarnacije govore o nužnosti novih rađanja koja se događaju silom neumoljivog zakona karme, dakle bez čovjekove slobodne volje, dok Isus govori o potrebi novog rođenja koje se mora dogoditi za vrijeme ovozemaljskog čovjekova života, dakle, svjesno, slobodno i iz ljubavi. “Tko se odozgo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstvo Božje”, kaže Isus Nikodemu.
To rađanje odozgo, prema Isusovim riječima, događa se “rađanjem od vode i Duha Svetoga”, za što je potrebno svjesno opredjeljenje za Isusa i vjera da je on Spasitelj svijeta. Tko vjeruje u njega, tome se ne sudi, objašnjava Isus Nikodemu. Tko vjeruje u Isusa Krista taj se ne mora reinkarnirati; kao što mu se nema više zašto suditi, tako nema više ni razloga da se mora ponovno inkarnirati.
Isus nas je oslobodio od svih grijeha, odnosno nakupljene karme. Čemu onda čistilište, zar se time ne vraćamo na hinduističku koncepciju da se čovjek opet mora sam spašavati?
Isus Krist nas je oslobodio grijeha kad ih je na se uzeo. Međutim, kršćansko oslobođenje ne događa se magijski, bez čovjekove suradnje, nego njegovim aktivnim sudjelovanjem, prije svega njegovom vjerom, sakramentima i životom koji je u skladu s Evanđeljem. Budući da u Kraljevstvo Božje ne može ući ni trun egoizma, oni koji na ovom svijetu nisu postigli potrebnu slobodu i čistoću duše, moraju nakon smrti proći kroz čistilište da bi se oslobodili od svakog robovanja i neuredne navezanosti, moraju postići savršenu slobodu i čistoću srca kako bi mogli podnijeti radost neba i intenzitet Božje ljubavi. Za kršćane je čistilište proces koji vodi konačnom dostignuću onoga što se u njemu već dogodilo na krštenju, a to je identifikacija s Kristom. Sve dok ta identifikacija s Kristom ne dostigne svoj vrhunac, vatra Božje ljubavi uklanja sve ostatke sebičnosti.
Koje su dodirne točke između reinkarnacijskog (hinduističkog) i kršćanskog vjerovanja, ako ih ima.

Sigurno da ih ima. Kao prvo, i moralni zakon karme kao i kršćansko oproštenje potvrđuju duboko ljudsko uvjerenje da život ne završava definitivno u času smrti. U čovjeku postoji duša kao duhovni princip kojim on nadživljuje udarac smrti. Dodirna je točka također vjera u odnos između živih i mrtvih. Tibetanska knjiga mrtvih naglašava važnost pomoći koju živi mogu dati mrtvima u sudbonosnom razdoblju od 49 dana nakon smrti, dok se duša ponovno ne inkarnira u neko novo živo biće. Kršćani pak vjeruju kako njihova molitva i žrtva pomaže dušama u čistilištu da što prije uđu u nebesku slavu. Treća je zajednička točka produbljenje smisla života. Kršćanstvo, kao i istočne religije koje naučavaju reinkarnaciju traže od čovjeka da osmisli svoj život, da otkrije i živi istinske vrijednosti: ljubav, služenje, iskrenu pobožnost itd. Zajednička oznaka kršćanskog i reinkarnacijskog stava jest također vjerovanje da svaki naš čin povlači za sobom posljedicu s kojom će se osoba prije ili kasnije morati opet susresti. “Što tko sije, to će i žeti”. Ova poslovična izreka svetog Pavla, sadržana je u samoj biti neumoljivog zakona karme. Konačno, zajednička je točka ovih vjerovanja dubinska čovjekova težnja i potreba da se vrati Bogu, da se s Njime vječno sjedini.

Konačni cilj za koji je čovjek stvoren, a to je sjedinjenje s Bogom, isti je u kršćanstvu i u hinduizmu, a da li se putovi u ostvarenju tog cilja bitno razlikuju u kršćanstvu i reinkarnacijskom vjerovanju?

Cilj je sličan, ali ne posve isti. Kršćani vjeruju da i u sjedinjenju s Bogom zadržavaju svoju individualnost, dok hinduizam naučava da se ljudska duša gubi u Bogu. Način ostvarenja ciljeva nije isti u kršćanstvu i hinduizmu. Prema neumoljivom zakonu karme, osoba se mora toliko puta reinkarnirati dok ne razriješi svu nakupljenu karmu, odnosno dok se tako sama ne iskupi za svoje grijehe. Spasenje je u toj perspektivi vlastiti čin. Neznanje i nerazumne, a prema budizmu, bilo kakve, pa tako i one dobre želje, jesu razlog ili uzrok skupljanja karme koje se onda osoba mora osloboditi mnogobrojnim reinkarnacijama.
Nasuprot takvom vjerovanju, kršćanska se poruka predstavlja kao Radosna vijest. U kršćanskoj perspektivi, oslobođenje od grijeha i konačno spasenje čovjeku je ponuđeno i darovano od Boga u Isusu Kristu. Bog je dakle onaj koji spašava čovjeka. Ponudu Božjeg spasenja čovjek prihvaća u vjeri, koja postaje djelotvorna po djelima ljubavi koja služi. Nismo spašeni zakonom karme, nego milošću.

Koliko pojam ili slika Boga utječe na spomenuta dva načina spasenja?

Puno toga postaje jasnije kad se upozna u kakvog Boga vjeruju kršćani, a u kakvog hinduisti ili pak poklonici New age-a i raznih sljedbi koje prihvaćaju reinkarnaciju kao put oslobođenja duše. Dok hinduizam i budizam, kao i velikim dijelom nova religioznost New age-a idu prema neosobnom bogu, koji je u hinduizmu Brahman, u budizmu jedno Ništa, a u New age-u svemoćna kozmička energija, Biblija odbacuje takav put. Biblijski Bog ima smisla samo ukoliko je ljubav, a to znači ukoliko je osobno biće. Kao takav, osobno biće koje ljubi, Bog i oprašta. Tamo gdje hinduizam naučava kaznenu dužnost nove reinkarnacije, Isus otkriva da njegov Otac, osobni Bog, zove svakog čovjeka da besplatno i definitivno uđe u njegov Život. Radi se o činu neshvatljive, ako smijemo reći, lude ljubavi Božje za čovjeka, ljubavi Onoga koji se definira kao Nježnost sama i milosrđe.

Često se čuje od pripadnika novih religijskih pokreta i sljedbi, pa čak i od samih kršćana, da je moguće ostati kršćanin, vjerovati u uskrsnuće i u reinkarnaciju. Što treba o tome mislite?
Istina, takva se ideja širi i u ovom našem podneblju. Međutim ona je neprihvatljiva. Reinkarnacija je bila poznata u ambijentu u kojem se pojavilo kršćanstvo, ali ta ideja nije prihvaćena. Odbacivanje ideje reinkarna-cije bilo je očito, jednoznačno i stalno bez sjene nekog kompromisa. Ona se jednostavno ne može uklopiti u osnovnu istinu kršćanske vjere koja naviješta jedinstve-nost i jedincatost Kristove otkupiteljske žrtve koja dovršuje, zamjenjuje i nadilazi sve druge žrtve, pa tako i one koje je tražio neumoljivi zakon karme. Ono što Isusovu žrtvu čini jedinstvenom i daje joj vrijednost otkupiteljske zadovoljštine za sve ljude jest činjenica koju kršćani prihvaćaju kao istinu vjere, da je on Sin Božji i da nas je ljubio do kraja. “Prisutnost u Kristu božanske Osobe Sina, koja nadilazi i istodobno obuhvaća sve ljudske osobe, i koja Ga postavlja Glavom svega čovječanstva, čini mogućom njegovu otkupiteljsku žrtvu za sve”, kaže najnoviji Katekizam Katoličke Crkve. Isti Katekizam kaže nadalje: kad završi “jedini tijek našeg zemaljskog života” više se nećemo vratiti da živimo druge zemaljske živote. Ljudi samo jednom umiru (Heb 9,27). Poslije smrti nema “ponovnog rađanja” ili reinkarnacije /KKC, 1013/.
Je li naš život ponovljiv?
Teorija reinkarnacije se ne pojavljuje u Vedama. To ostaje veliki problem indijske filozofije.
Rigveda: (1200 god. prije Krista) govori o smrti i besmrtnosti, više nego o ponovnom rođenju. Na razne načine se govori o smrti i sudbini nakon smrti, nešto slično novom rođenju, ali nijedan od tekstova ne govori izričito da se mrtav čovjek mora ponovno roditi na zemlji u bilo kojoj formi.
Brahmana Veda (900 god. pr. Krista) ne sadržava nauk o transmigraciji. Ono čega se boji nije život, nego smrt, točnije smrt koja bi se ponavljala.
Upanišade: Tu se nalazi izričiti tekst o transmi-graciji duše. Kako čovjek djeluje, kako se ponaša tako se ponovno rađa. Postoje dva puta: put bogova i očeva. Put bogova je meditirati i prakticirati askezu, taj put vodi oslobađanju duše i sjedinjenju s Brahmanom. Put očeva vodi ponovnoj reinkarnaciji.
Uloga sudbine u rođenju: Rođenje djeteta je obilježeno karmom jive i roditelja , ali i drugih čimbenika među kojima važnu ulogu ima sudbina.
Hinduizam predlaže različite putove (yoga ili marga) kojima netko može postići duhovno savršenstvo i konačno vječno spasenje duše: put djelovanja (karma-yoga), put pobožnosti iz ljubavi prema Bogu i odricanje (bhaktimarga), put koncentracije (raja yoga)i put duhovnog znanja (jnana-marga). Tako se postiže nedualnost Atmana i Brahmana (Apsolutnog).
Eshatologija: Kakvo je stanje oslobođene duše? Prema Advaita Vedanta, individualna duša (atman) gubi svoju lažnu individualnost ostvarujući svoj identitet s Brahmanom: “Ja sam Brahman” (Aham Brahmasmi). To je stanje vrhunskog blaženstva, sreće i čiste egzistencije.
Za Nyaya Vaisesehika i Mimamsa škole, oslobođe-na duša egzistira oslobođena svakog ugodnog ili bolnog iskustva, ona nema niti sreće ni svjesnosti. Prema Samk-hya Yogi, oslobođena duša egzistira u osamljenom stanju mirnoće, doživljava intimnu narav kao čisti duh bez da ima bilo kakav odnos s materijom.
Neke pak sekte (Vishnuism, Sivaism, Shaktism) drže da oslobođena duša zadržava osobni identitet i uživa blaženo gledanje i zajedništvo s Bogom.
Zapadni model reinkarnacije:
Reinkarnacija je na Zapadu uvedena pod utjecajem Teozofskog društva i spiritističkih i okultističkih krugova. Nastao je tako jedan sinkretizam stran izvornom indijskom odnosno hinduističkom nauku. Širi se preko pokreta New age.
Što se sije, to će se i žeti, nema oproštenja ni milosrđa.
Razne reinkarnacije se događaju prema procesu stalnog napredovanja: ne vraća se nikada na niži stupanj razvoja. Reinkarnacija je sredstvo ostvarenja sebe i spasenja, gdje smo mi jedini čimbenici spasenja.
Nastoji se znanstveno obrazložiti i dokazati parapsihološkim pojavama, spiritističkim seansama.
“U čamcu reinkarnacije ne uzima se ozbiljno ni život ni smrt. Život je igra koja se može proigrati i uvijek iznova u drugom obliku ponoviti. Smrt je postaja na kojoj kormilar, duša, mijenja čamac, prelazi iz jednog tijela u drugo. Na cilj ne stiže cjelovit čovjek, nego samo dio njega, duša bez tijela, bez vlastitog identiteta i vlastite osobnosti. Nirvana je gubitak individualnosti.
Iz broda uskrsnuća drukčije se gleda na život, na smrt i na cilj prema kojem se jedri. Život je dar i zada-tak, vrijeme milosti i milosrđa Božjeg koje nam Bog u svojoj dobroti daje da ga ostvarimo prema njegovu nau-mu i tako odredimo svoju konačnu sudbinu. Ovozemni život uzima se samo onda ozbiljno i odgovorno ako se zna da je neponovljiv i da se u njemu odlučuje o našoj vječnoj sudbini”.
Mogu se razumjeti ljudi koji su prije Isusova do-laska na Zemlju, tražeći način razrješenja svoje krivnje, došli do reinkarnacije i prihvatili je kao njima do tada najprihvatljivije rješenje. Međutim, teško je razumjeti prihvaćanje reinkarnacije od strane kršćana danas kad im je oproštenje grijeha besplatno ponuđeno u Kristu Isusu, treba ga samo u vjeri prihvatiti. Reinkarnacija ne uzima ozbiljno jedincatost čovjeka. Uskrsnuće poštuje čovjeka i promiče njegovu jedinstvenost i neponov-ljivost. Uskrsnuće je radikalan Božji zahvat u vrijeme i povijest. Uskrsnuće daje doživljaj slobode te ispunjava najdublju težnju čovjekova srca. Uskrsnuće je radikalna negacija karme kao vječnog kruga uzroka i posljedica. Uskrsnuće je pobjeda života nad smrću. Uskrsnuće je najbolja i najljepša budućnost čovjeka.




31.5.2008. u 10:08

Objavio: filippoblu