subota, 23. veljače 2019.

SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU C


Dragi prijatelji,

prošle nedjelje kroz uzvike "blago" i "jao" sveti Luka nas izvješćuje o Isusovom govoru na visoravni. Pouka je to kako nam nijedna situacija u životu ne bi smjela biti prilika odvojiti se od Boga. Svaka nas situacija treba približiti i zbližiti više s Bogom. Krist nas je upozorio o opasnosti pronalaska utjehe u materijalnim stvarima kojih je posljedica zaborav Boga i vječnosti. 

Danas u nastavku svog "Govora na visoravni" Isus nas još više iznenađuje te nam govori o ljubavi prema neprijateljima. Možda je pitanje koje nam se odmah postavlja "Kako ću ljubiti nekoga tko me je povrijedio?"

Kada Isus govori o ljubavi prema neprijateljima, evanđelist Luka stavlja grčku riječ "agapao", u svom imenskom obliku glasi agape.
Vjerojatno ste za tu riječ već čuli negdje. Npr. tako se zove zbor mladih na "Dubovcu"! 

Što znači riječ agape? "U Starome i Novome zavjetu ona označava onu duhovnu snagu ili osjećaj koji neku osobu potiče da se ljubljenoj osobi daruje... Prema Starom Zavjetu, Božja ljubav prema čovjeku obilježena je spontanošću, nezasluženošću, snagom, sjedinjujućom krjepošću, poticajem na udioništvo u životu, vjernošću, težnjom da bude isključiva, sposobnošću da se obnovi praštanjem; čovjekova, pak agape (ili ljubav) prema Bogu obilježena je radošću, sebedarjem, vjernošću, obdržavanjem zakona."[1]

U Starom zavjetu u Knjizi Levitskoga zakona vidimo Mojsija koji govori: "Ljubi Gospodina Boga svojega, svim srcem svojim, svom dušom, svim umom svojim i svom snagom svojom, i ljubi bližnjega svojega kao sebe samoga" - to nam stoji u Levitskom zakoniku. No, nigdje do sada nije napisano "ljubi neprijatelja - dobro činite svojim mrziteljima". To je Isusova novost. Kada Isus govori o ljubavi čovjeka prema Bogu kao prošle nedjelje upozorava ga da se ne da zavesti bogatstvom i častohlepjem i da se ne da obeshrabriti progonstvima. Kada govori o ljubavi prema drugom čovjeku Krist naglašava i spremnost približiti se potrebnome i nužnost da ljubav protegnemo i na neprijatelje. "Agape" tako postaje mjerna jedinica vjernikova sadašnjeg života; a također je i ono čime se (i čime će se do konca vremena) ozbiljno razlučivati dostojni od nedostojnih, vrijedni od nevrijednih sinova nebeskog Oca koji ljubi bezgranično i neizmjerno.

Upravo je Nebeski Otac i njegova ljubav prema nama model naše ljubavi prema bližnjima. Nije davno bila "Godina milosrđa" koju je za opću Crkvu proglasio papa Franjo, a u kojoj smo kliktali "Misericordes sicut Pater" - "Milosrdni poput Oca" - službeni naziv našeg zbora mladih je "Misericordes"

Papa Franjo u "Licu milosrđa" kaže: "Gospodin nas iznad svega traži da ne sudimo i ne osuđujemo. Ako itko želi izbjeći Božju osudu, ne bi se trebao postavljati za suca svojeg brata ili sestre. Ljudska bića kada god sude ne gledaju dalje od površine, dok Otac gleda u samu srž duše. Koliko štete naprave riječi kada su motivirane osjećajima ljubomore ili zavisti! Govoriti loše o drugima stavlja ih u loše svjetlo, narušava njihov ugled i ostavlja ih kao plijen hirovima tračeva. Suzdržati se od suđenja i osuđivanja na pozitivan način znači znati kako prihvatiti dobro u svakoj osobi i poštedjeti je ikakve patnje uzrokovane našim djelomičnim sudom i našom pretpostavkom da znamo sve o njoj. Ali to još nije dovoljno da izrazimo milosrđe. Isus nas također traži da opraštamo i da dajemo. Da budemo instrumenti milosrđa jer smo mi oni koji su prvo primili milosrđe od Boga. Da budemo velikodušni prema drugima, znajući da nas Bog zatrpava svojom bezgraničnom velikodušnošću."[2]

Završavam, ponavljajući, ovo je model naše ljubavi za druge, ljubav našeg Nebeskog Oca prema nama. Zašto trebamo činiti dobro svojim mrziteljima? Jer Krist je za nas razapet! Današnji svijet smatra nenormalnim i ne razumije kada netko kaže: "ta mi je osoba nanijela zlo, idem u crkvu na misu ili idem na klanjanje ili ovu krunicu posvetit ću da je Bog blagoslovi!" - Takav način razmišljanja ovaj svijet ne razumije, a mi koji smo Kristovi osjećamo da za nas nema drugog puta osim Ljubiti onom ljubavlju kojom je Krist nas ljubio, da budemo zajedno u Ocu, Sinu i Duhu Svetomu. Amen!




[1] ENCIKLOPEDIJSKI TEOLOŠKI RJEČNIK, str.23-24
[2] PAPA FRANJO, Lice milosrđa, br. 14

ponedjeljak, 28. siječnja 2019.

Kako je magarac dobio križ na leđima?

Poznato je kako svi magarci nose ocrtan križ preko leđa. Svaki magarac ima svoj križ, neki je lako uočljiv, neki manje ali svi ga imaju. Nedavno sam čuo zanimljivu priču kako je magarac dobio to distinktivno obilježje. Priča počinje nekako ovako...
Siromašni seljak koji je živio u blizini Jeruzalema imao je jednog magarčića koji je bio premalen za bilo kakav posao. Razmišljao je kako si ne može priuštiti prehranjivati tako beskorisno živinče koje mu baš ničemu ne koristi, pa je za vrijeme večere smogao hrabrosti i rekao obitelji kako njihov magarac nije ni za što drugo nego za klanje.

Njegova djeca voljela su malog magarčića pa su molili tatu nek ga radije proda nego da mu naudi. Seljak je o tomu razmišljao ali stalno je dolazio do zaključka da bi bilo pogrešno prodati takvu životinju nekome jer i kupac od nje neće imati nikakve koristi. Tada se seljakova najstarija kći ustala i predložila svom ocu neka magarca zaveže za drvo na putu u grad i neka kaže da tko ga god hoće može ga uzet za badava. Upravo to je sljedećeg jutra seljak napravio. 

Ubrzo, dva čovjeka stadoše driješiti magare. Upita ih seljak što rade, a oni mu odgovoriše da Gospodinu treba. Nato ih on upozori da magarčić skoro pa ništa ne može ponijeti te nikako nije mogao zamisliti što će tako velikom Učitelju tako beskorisan magarac, no ipak ga je ustupio ljudima koji su došli po njega. 

Oni su doveli magarčića k Isusu koji ga je pogladio i uzjahao te ušao s njim u Jeruzalem. Mi taj dan zovemo Cvjetnica - dan kada je Isus jašući na magarčiću sa svojim učenicima ušao u Jeruzalem. 

Kažu da je magarčić tako volio svog blagog Gospodara da ga je kasnije slijedio i na Kalvariju. Slomljen od tuge videći Isusa na križu magarčić se okrenuo na suprotnu stranu da ne gleda strašnu muku svog Gospodara ali nije mogao otići. Dok je tako stajao sjena Isusova križa pala je preko magarčićevih leđa i tamo je i ostala. Otada se svi magarci rađaju s križem na leđima.

petak, 12. listopada 2018.

PROMJENA OSOBNE PARADIGME

Je li vam se ikada dogodilo da ste totalno promijenili mišljenje o nekoj osobi? Baš nedavno nekoliko ljudi mi je ispričalo da se to njima dogodilo. Jedna moja poznanica putovala je u inozemstvo, u autobusu je sjedila do jednog muškarca o kojem je odmah stvorila negativno mišljenje budući da je nosio kožnu jaknu i frizuru koja joj se nije dopadala. To joj je bilo dovoljno da stvori negativno mišljenje o toj osobi te je izbjegavala komunikaciju tijekom putovanja. Na veliko iznenađenje dobila je poruku kako je agencija otkazala rezervaciju u hotelu u kojem je trebala odsjesti. To je za nju bio šok, nije znala što učiniti. Bilo je prekasno potražiti novu rezervaciju. Njen suputnik primjetio je nervozu koja se kod nje pojavila i upitao je: "Je li sve u redu?". Ona shrvana situacijom u kojoj se našla odlučila je olakšati dušu i ispričati što joj se upravo dogodilo. Nakon što je saslušao problem svoje suputnice, ponudio joj je pomoć i jednim pozivom uspio pronaći sobu u boljem hotelu, po jeftinijoj cijeni i puno bliže konferencijskom centru u kojem je moja poznanica trebala držati predavanje. Nakon toga taj joj neznanac upoće nije izgledao loše, kao da je gledala doktora na godišnjem odmoru. 

Kod moje poznanice dogodila se "promjena osobne paradigme". Definicija paradigme koju sam pronašao na wikipediji glasi nekako ovako: "Skup osnovnih pretpostavki ili pravila koje uzimamo zdravo za gotovo u cilju poimanja stvarnosti i njenih fenomena. U tom smislu osobna paradigma je ono bitno što učitavamo prilikom naše interpretacije stvari i pojava oko nas." Paradigma stvara neku vrstu "mentalnog filtera" kroz koji um propušta samo one informacije koje mu se uklapaju u postojeću sliku svijeta. Na nedavnom hodočašću trebao sam napraviti raspored putnika po sobama, tako su mnoge osobe iz župe dobile priliku upoznati se bolje. Jedna mi je starija gospođa u suzama rekla mišljenje o svojoj cimerici: "Tolike godine zajedno idem s tom gospođom u crkvu, a da tek sada vidim koliko je ta osoba dobra, draga i spremna pomoći drugima, za ovo kratko vrijeme stekla sam dobru prijateljicu." Paradigmu možemo usporediti s obojenim naočalama. Ako nosimo zelene naočale sve će nam se činiti zeleno i tek kad ih skinemo shvatit ćemo da stvari nisu nužno u zelenom tonu, nego poprimaju drugačije tonove ovisno o novim naočalama koje stave. U posljednje vrijeme čini mi se da je to "mijenjanje naočala" toliko popularno i da je taj proces toliko čest da u njemu ostanemo bez kompasa te se započnemo pitati poput Pilata: "Što je istina?" Zar današnji čovjek nije ostao bez tla pod nogama izmučen naočalama svih boja. 

Možda naslov ovog teksta uopće ne bi trebao biti "promjena osobne paradigme" nego potraga za istom. U definiciji paradigme stoji i to da paradigmu nameću autoriteti. Koji je to autoritet koji mi neće dati naočale nego mogućnost da pogledam stvarnost kakva uistinu jest? Istinski autoritet koji nikada neće razočarati prema kojem svaki dan upirem svoj pogled je Isus, tesar iz Nazareta, Sin Božji. On je autoritet, on je uzor, on je učitelj, on je odgovor! Gledati ovaj svijet očima Milosrdnog oca, Dobrog pastira, Milosrdnog Samarijanca. Isus u svojim prispodobama stavlja pred slušatelja dva svjetonazora dosadašnji i novi. Želi da se u njima prepoznamo, da se osjećamo pogođenima, da prepoznamo što u našem dosadašnjem životu ne valja i da zauzmemo novi, drugačiji stav od sadašnjega. Isus nam je u svojim prispodobama htio reći da postoje zajedničke veze između svakodnevice i duhovne stvarnosti Kraljevstva Božjega. Isus prihvaća odbačene, niske slojeve društva i kritizira krute stavove elite - sve to Isus čini kako bi potaknuo ljude na promjenu. Novo srce, nov duh koji osposobljava da život imamo i živimo u novosti života.         

nedjelja, 12. ožujka 2017.

MOŽEŠ LI VIDJETI KRAJ PUTOVANJA? - 2. korizmena nedjelja

Izvršit ću Gospodinu zavjete svoje! (Ps 116, 14)
Kroz dosadašnja razmatranja mogli smo doživjeti kako nećemo ostati zauvijek u pustinji. Isusova prisutnost nam daje nadu. Današnje pitanje koje te želi motivirati je: „Možeš li vidjeti kraj putovanja?“
U Isusovom preobraženju možeš vidjeti tračak slave koja te čeka. Bog kaže: „Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!“ (Mk 9, 7) Ovo je prikradena slika Uskrsa koja nosi umirujuću poruku. Sreća koju tvoje srce želi je ono što Bog želi za tebe. Zamisli, u Cezareji Filipovoj Isus je objavio svojim učenicima kakvom mu je smrću umrijeti i učenici su zato bili preplašeni. Isus vodi Petra, Jakova i Ivana na brdo, u osamu da se pomole. Dok se molio izgled mu se lica izmjeni. Kristova ljubav omogućuje apostolima da ga vide kakav uistinu jest. Apostoli su bili u stanju neizmjerne radosti. Radost je nužna posljedica božanskog posinovljenja. Svijesti da smo izabrani u ljubavi našega Boga Oca koji nas prihvaća, pomaže nam i oprašta. Zanimljiva je Petrova rečenica: „Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice.“ (Mk 9, 5) Petar želi pošto poto produžiti ovaj osjećaj radosti i sigurnosti uz slavnoga Krista. Evanđelist je to kasnije komentirao kako zbog straha nije znao što govori.
Ono dobro, ono što je bitno nije da smo ovdje ili ondje nego da smo uvijek s Isusom, gdje god se nalazili. I da ga uvijek možemo vidjeti u podlozi svih zbivanja u našem životu. Ako smo s njim svejedno nam je nalazimo li se usred najvećih svjetskih zbivanja ili u bolničkom krevetu u nepodnošljivim bolovima. Bitno je da ga uvijek vidimo i živimo u njegovoj prisutnosti. Tada će Kristova ljubav sve svoje učiniti našim i sve naše svojim. Tada će njegov križ postati našim, a naš njegovim i bit će jedan križ. Svi ljudi nose križeve, nosila su ih i dvojica razbojnika, ali to su bili njihovi križevi, a ne Isusov. Da bismo zajednički nosili križ s Isusom moramo se s njim sjediniti u ljubavi. Tako će sve njegovo biti i naše, a naš križni put postat će i njegovim. Tada ćemo moći vidjeti što nas čeka na kraju našega putovanja. Naš će križ sjedinjen s Kristovim križem nositi njegovu vrijednost i njegove zasluge i imat će jedan te isti plod – uskrsnuće i spasenje!

To nam danas u slici pokazuje evanđeoski odlomak o preobraženju. Moramo naučiti pronalaziti Gospodina u onome što je uobičajeno, svakodnevno i moramo bježati od iskušenja da neprestano očekujemo nešto neuobičajeno. Kršćanin mora učiti ne misliti samo na zemaljsko, nego uvijek i svagda tražiti lice Božje! Što to znači tražiti lice Gospodinovo? To znači da ne pravimo sebi nekog privatnog Boga, nekog Isusa prilagođenog našim željama, već da vjerujemo i klanjamo se onom Bogu, Isusu Kristu, koji nam se pokazuje u Svetom pismu, u Crkvi. Onom Isusu koji je ostao s nama, a ujedno je ispred nas. Onom Isusu koji je rekao: „Ja sam Put i Istina i Život!“ Pokloni Bogu svoje povjerenje i uračunati će ti se u pravednost, otvori mu svoje srce danas i vidjet ćeš ga kakav uistinu jest!

subota, 11. ožujka 2017.

VIŠE - subota 1. korizmenog tjedna

Otvori, Gospodine, usne moje, i usta će moja navješćivati hvalu tvoju! 
(Ps 51, 17)
U Lukinom evanđelju stoji izvješće o skrušenoj grešnici kojoj je Isus oprostio mnoge grijehe, jer je mnogo ljubila. Znakovito je pitanje koje je Isus uputio farizeju Šimunu u obliku prispodobe: „Neki vjerovnik imao dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?“ Šimun odgovori: „Predmnijevam, onaj kojemu je više otpustio.“ (Lk 7, 41-43)
Kao motivacijska riječ ovog razmišljanja nametnula nam se riječ "više" svojom jednostavnošću i dubinom značenja. Više ljubiti! Više praštati! Više biti na korist i pomoć bližnjima! Više se truditi! Više moliti! Više razgovarati! Ova mala riječ utječe na sve sfere našega života ukoliko je uzmemo za ozbiljno. Ona je u svojoj latinskoj inačici "magis" zauzela značajno mjesto u duhovnosti i promišljanju svetog Ignacija Loyolskog. Posebice je često rabi u komparativu kada kaže "Ad maiorem Dei Gloriam" – na veću slavu Božju.
Trebamo biti pažljivi i shvatiti značenje riječi "više" u kršćanskom kontekstu. To nije "više kupovanja i imanja" današnjeg konzumerističkog društva. To nije "više uživanja" današnjeg hedonizma. To nije "više meni a manje drugima" mog vlastitog egoizma. Takvo svjetovno više, preopterećeno samim sobom, prerasta u laktaški mentalitet.

Možda ćemo najbolje shvatiti riječ više u kršćanskome kontekstu u tekstu evanđelja po Mateju iz današnjeg svagdanjeg čitanja, koji nam poručuje da budemo savršeni kao što je savršen naš Otac nebeski. Isus nam poručuje: „Čuli ste da je rečeno, ljubi bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima.“ (Mt 5, 43-45) To znači više ljubiti, više činiti dobro – biti poput našeg Oca koji je na nebesima. Kršćanski više je put kojim čovjek neprestano nadilazi samoga sebe, to je posvećenje života u svim njegovim dimenzijama. Više – to je materijal od kojeg se mogu satkati novi sveci u Crkvi!

petak, 10. ožujka 2017.

PRIJATELJ - petak 1. korizmenog tjedna

Al' u tebe je praštanje, da bismo ti služili. 
(Ps 130, 4)
U ovom trenutku možeš razmišljati o tomu tko je tvoj najbolji prijatelj, onaj čije prihvaćanje ti donosi radost. Isus je dijelio s tobom svoj poseban odnos s Bogom. U našem srcu postoji mjesto koje ne može ispuniti nijedan čovjek, makar nam to bila i jako draga osoba. To mjesto može ispuniti jedino Bog. Bez osjećaja da nas Bog ljubi nećemo biti potpuni i naše će se srce osjećati prazno. Grijeh produbljuje taj osjećaj praznine i narušava naše prijateljstvo s Bogom, ali utječe i na naše odnose s ljudima i na naše mišljenje o samima sebi.
Danski filozof Søren Kierkegaard kaže: „Grijeh je očajnički htjeti biti pred Bogom samosvjestan ili očajnički ne htjeti biti samosvjestan.“[1] Ovo dvojako lice očaja govori da je unutarnja veza između čovjeka i Boga prekinuta. Boga se više ne smatra darivateljem života, bitka, slobode i ljubavi nego ga se doživljava kao suparnika, prijetnju, kao neprijatelja. Grijeh, govori sveti Ivan Pavao II.: „U istinskom i pravom značenju uvijek je djelo osobe, on je slobodno djelo pojedinačne osobe a ne grupe ili zajednice.“[2] Osloboditi čovjeka od ove odgovornosti značilo bi zanijekati dostojanstvo i slobodu ljudi koji se iskazuju, makar na negativan ili razarajući način i u odgovornosti za počinjeni grijeh. Ni u jednom pojedincu ne postoji ništa toliko osobno i neprenosivo kao zasluga za vrlinu ili odgovornost za grijeh.
Iako je grijeh osobno djelo i odgovornost za grijeh je na onomu koji ga je počinio, posljedice grijeha utječu na mnoge, a ne samo na osobu koja je grijeh počinila. Grijehom se nanosi uvreda Bogu, narušava se osobna svetost, vrijeđa se bližnji ili mu se daje loš primjer, umanjuje se svetost cijele Crkve. Kao što radeći na vrlinama pozitivno utječemo na svetost cijele Crkve, koja se po našim dobrim djelima umnaža, tako je nažalost i u negativnom vidu, da naš osobni grijeh narušava svetost Crkve kao zajednice.
Danas smo pozvani otkrivati dimenzije Božje ljubavi, praštanja, milosrđa i otkupljenja, da istinski doživimo Boga kao prijatelja. Bog nas toliko ljubi te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. (usp. Iv 3, 16). Sam naš Gospodin Isus kaže: „Nitko nema već ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje“ (Iv 15, 13) Naša pravednost mora biti veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, stoga prije nego prinesemo Bogu dar, moramo se s njim pomiriti ako smo ga uvrijedili, moramo se pomiriti i s Crkvom, jer smo grijehom umanjili i njezinu svetost, moramo se pomiriti i s bližnjim, a moramo oprostiti i sebi, da bismo imali mir. Ne moramo očajnički pokušavati spasiti sami sebe jer nećemo uspjeti, radije priđimo Bogu poput razmetnog sina i njegova ljubav će nas do kraja povući k životu i po pomirenju dati novi život.



[1]Usp. S. KIERKEGAARD, The Sickness Unto Death, Princeton Uni. Press,Princeton New Jersey, 1941., str.9
[2]IVAN PAVAO II., Pomirenje i pokora, KS, Zagreb, 1996., br. 16.

četvrtak, 9. ožujka 2017.

KIŠA BLAGOSLOVA - četvrtak 1. korizmenog tjedna

U njega gledajte i razveselite se! 
(Ps 34, 6)
Razmišljati ćemo o molitvi. U onim trenucima kada su ga najviše tražili, kada je donosio odluke ili je bio pred odlučujućim trenucima svog života naš Gospodin Isus povlačio se na molitvu. U Svetom pismu imamo više mjesta koja o tome govore. Od Isusa učimo da uvijek treba moliti. Isus je bio čovjek molitve.
Za molitvu se traži stav poniznosti, to vidimo u primjeru carinika i farizeja koji su molili u Hramu. Farizej je stajao naprijed i u sebi je razmišljao o tomu kako je on dobar i što sve dobro čini, a carinik je stajao u dnu, u kutu, nije se usudio niti podignuti oči, prignut je glasno govorio molitvu da Bog oprosti njemu grešniku pri tom se udarajući u prsa. Njegov vanjski stav označavao je i njegovo nutarnje raspoloženje. Znamo koji je otišao opravdan.
Nadalje naša molitva mora biti istinita. Odnosno mora imati pravu, ispravnu nakanu. Isus nas upozorava kakva ne smije biti naša molitva kada kaže: „Čuvajte se pismoznanaca koji rado hodaju u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama, proždiru kuće udovičke još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda.“[1] Molitva koja nema istinitu i ispravnu nakanu nije molitva i neće biti uslišana!
Nadalje, molitva mora biti izričaj vjernosti Bogu Ocu. „Oče ako hoćeš otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja nego tvoja neka bude!“[2] Dakle, da bi molitva bila uslišana mora imati tri elementa: stav poniznosti, ispravnu nakanu te vjernost Ocu. Današnje evanđelje nas potiče: „Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!“[3] No, Sveto pismo nam također poručuje: „Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu njegovu, i ovo će vam se sve dodati.“[4] U evanđelju kojeg smo čuli prošli utorak sam Isus govori kakva bi trebala biti naša molitva kada kaže: „Kada molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije nego li ga zaištete.“[5] Često puta čujem žalopojke vjernika kako im molitva nije dobra jer im misli lutaju, pa govore nisu koncentrirani u molitvi. Postoji razlika između koncentracije i sabranosti. Koncentracija ili usmjerenost na predmet zamara i kratko traje, sabranost ili svijest da smo u Božjoj prisutnosti je nešto što nas oslobađa i dugotrajno je. Zato, iako je na početku molitve potrebna koncentracija, u tijeku molitve potrebna je sabranost. Bože moj, koji si me prvi ljubio, dopusti da ti sve predam, nek ne bude ničega u mome životu što nije povjereno, blagi Oče, tvojoj dobroti.
Kiša pada i u pustinji i tada pustinja ozeleni i procvjeta! Cvijeće i tamo raste. Pustinjsko cvijeće spada među najljepše! Nešto slično se događa u duši i životu istinskih molitelja. Kršćanska molitva nikada nije monolog. Molitva mora biti prije svega, na prvom mjestu. Ona je kiša Božjeg blagoslova i garancija uspješnosti našeg djelovanja!


[1]Lk 20, 46-47
[2]Lk 22, 42
[3]Mt 7, 7
[4]Mt 6, 33
[5]Mt 6, 7-8