nedjelja, 12. ožujka 2017.

MOŽEŠ LI VIDJETI KRAJ PUTOVANJA? - 2. korizmena nedjelja

Izvršit ću Gospodinu zavjete svoje! (Ps 116, 14)
Kroz dosadašnja razmatranja mogli smo doživjeti kako nećemo ostati zauvijek u pustinji. Isusova prisutnost nam daje nadu. Današnje pitanje koje te želi motivirati je: „Možeš li vidjeti kraj putovanja?“
U Isusovom preobraženju možeš vidjeti tračak slave koja te čeka. Bog kaže: „Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!“ (Mk 9, 7) Ovo je prikradena slika Uskrsa koja nosi umirujuću poruku. Sreća koju tvoje srce želi je ono što Bog želi za tebe. Zamisli, u Cezareji Filipovoj Isus je objavio svojim učenicima kakvom mu je smrću umrijeti i učenici su zato bili preplašeni. Isus vodi Petra, Jakova i Ivana na brdo, u osamu da se pomole. Dok se molio izgled mu se lica izmjeni. Kristova ljubav omogućuje apostolima da ga vide kakav uistinu jest. Apostoli su bili u stanju neizmjerne radosti. Radost je nužna posljedica božanskog posinovljenja. Svijesti da smo izabrani u ljubavi našega Boga Oca koji nas prihvaća, pomaže nam i oprašta. Zanimljiva je Petrova rečenica: „Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice.“ (Mk 9, 5) Petar želi pošto poto produžiti ovaj osjećaj radosti i sigurnosti uz slavnoga Krista. Evanđelist je to kasnije komentirao kako zbog straha nije znao što govori.
Ono dobro, ono što je bitno nije da smo ovdje ili ondje nego da smo uvijek s Isusom, gdje god se nalazili. I da ga uvijek možemo vidjeti u podlozi svih zbivanja u našem životu. Ako smo s njim svejedno nam je nalazimo li se usred najvećih svjetskih zbivanja ili u bolničkom krevetu u nepodnošljivim bolovima. Bitno je da ga uvijek vidimo i živimo u njegovoj prisutnosti. Tada će Kristova ljubav sve svoje učiniti našim i sve naše svojim. Tada će njegov križ postati našim, a naš njegovim i bit će jedan križ. Svi ljudi nose križeve, nosila su ih i dvojica razbojnika, ali to su bili njihovi križevi, a ne Isusov. Da bismo zajednički nosili križ s Isusom moramo se s njim sjediniti u ljubavi. Tako će sve njegovo biti i naše, a naš križni put postat će i njegovim. Tada ćemo moći vidjeti što nas čeka na kraju našega putovanja. Naš će križ sjedinjen s Kristovim križem nositi njegovu vrijednost i njegove zasluge i imat će jedan te isti plod – uskrsnuće i spasenje!

To nam danas u slici pokazuje evanđeoski odlomak o preobraženju. Moramo naučiti pronalaziti Gospodina u onome što je uobičajeno, svakodnevno i moramo bježati od iskušenja da neprestano očekujemo nešto neuobičajeno. Kršćanin mora učiti ne misliti samo na zemaljsko, nego uvijek i svagda tražiti lice Božje! Što to znači tražiti lice Gospodinovo? To znači da ne pravimo sebi nekog privatnog Boga, nekog Isusa prilagođenog našim željama, već da vjerujemo i klanjamo se onom Bogu, Isusu Kristu, koji nam se pokazuje u Svetom pismu, u Crkvi. Onom Isusu koji je ostao s nama, a ujedno je ispred nas. Onom Isusu koji je rekao: „Ja sam Put i Istina i Život!“ Pokloni Bogu svoje povjerenje i uračunati će ti se u pravednost, otvori mu svoje srce danas i vidjet ćeš ga kakav uistinu jest!

subota, 11. ožujka 2017.

VIŠE - subota 1. korizmenog tjedna

Otvori, Gospodine, usne moje, i usta će moja navješćivati hvalu tvoju! 
(Ps 51, 17)
U Lukinom evanđelju stoji izvješće o skrušenoj grešnici kojoj je Isus oprostio mnoge grijehe, jer je mnogo ljubila. Znakovito je pitanje koje je Isus uputio farizeju Šimunu u obliku prispodobe: „Neki vjerovnik imao dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?“ Šimun odgovori: „Predmnijevam, onaj kojemu je više otpustio.“ (Lk 7, 41-43)
Kao motivacijska riječ ovog razmišljanja nametnula nam se riječ "više" svojom jednostavnošću i dubinom značenja. Više ljubiti! Više praštati! Više biti na korist i pomoć bližnjima! Više se truditi! Više moliti! Više razgovarati! Ova mala riječ utječe na sve sfere našega života ukoliko je uzmemo za ozbiljno. Ona je u svojoj latinskoj inačici "magis" zauzela značajno mjesto u duhovnosti i promišljanju svetog Ignacija Loyolskog. Posebice je često rabi u komparativu kada kaže "Ad maiorem Dei Gloriam" – na veću slavu Božju.
Trebamo biti pažljivi i shvatiti značenje riječi "više" u kršćanskom kontekstu. To nije "više kupovanja i imanja" današnjeg konzumerističkog društva. To nije "više uživanja" današnjeg hedonizma. To nije "više meni a manje drugima" mog vlastitog egoizma. Takvo svjetovno više, preopterećeno samim sobom, prerasta u laktaški mentalitet.

Možda ćemo najbolje shvatiti riječ više u kršćanskome kontekstu u tekstu evanđelja po Mateju iz današnjeg svagdanjeg čitanja, koji nam poručuje da budemo savršeni kao što je savršen naš Otac nebeski. Isus nam poručuje: „Čuli ste da je rečeno, ljubi bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima.“ (Mt 5, 43-45) To znači više ljubiti, više činiti dobro – biti poput našeg Oca koji je na nebesima. Kršćanski više je put kojim čovjek neprestano nadilazi samoga sebe, to je posvećenje života u svim njegovim dimenzijama. Više – to je materijal od kojeg se mogu satkati novi sveci u Crkvi!

petak, 10. ožujka 2017.

PRIJATELJ - petak 1. korizmenog tjedna

Al' u tebe je praštanje, da bismo ti služili. 
(Ps 130, 4)
U ovom trenutku možeš razmišljati o tomu tko je tvoj najbolji prijatelj, onaj čije prihvaćanje ti donosi radost. Isus je dijelio s tobom svoj poseban odnos s Bogom. U našem srcu postoji mjesto koje ne može ispuniti nijedan čovjek, makar nam to bila i jako draga osoba. To mjesto može ispuniti jedino Bog. Bez osjećaja da nas Bog ljubi nećemo biti potpuni i naše će se srce osjećati prazno. Grijeh produbljuje taj osjećaj praznine i narušava naše prijateljstvo s Bogom, ali utječe i na naše odnose s ljudima i na naše mišljenje o samima sebi.
Danski filozof Søren Kierkegaard kaže: „Grijeh je očajnički htjeti biti pred Bogom samosvjestan ili očajnički ne htjeti biti samosvjestan.“[1] Ovo dvojako lice očaja govori da je unutarnja veza između čovjeka i Boga prekinuta. Boga se više ne smatra darivateljem života, bitka, slobode i ljubavi nego ga se doživljava kao suparnika, prijetnju, kao neprijatelja. Grijeh, govori sveti Ivan Pavao II.: „U istinskom i pravom značenju uvijek je djelo osobe, on je slobodno djelo pojedinačne osobe a ne grupe ili zajednice.“[2] Osloboditi čovjeka od ove odgovornosti značilo bi zanijekati dostojanstvo i slobodu ljudi koji se iskazuju, makar na negativan ili razarajući način i u odgovornosti za počinjeni grijeh. Ni u jednom pojedincu ne postoji ništa toliko osobno i neprenosivo kao zasluga za vrlinu ili odgovornost za grijeh.
Iako je grijeh osobno djelo i odgovornost za grijeh je na onomu koji ga je počinio, posljedice grijeha utječu na mnoge, a ne samo na osobu koja je grijeh počinila. Grijehom se nanosi uvreda Bogu, narušava se osobna svetost, vrijeđa se bližnji ili mu se daje loš primjer, umanjuje se svetost cijele Crkve. Kao što radeći na vrlinama pozitivno utječemo na svetost cijele Crkve, koja se po našim dobrim djelima umnaža, tako je nažalost i u negativnom vidu, da naš osobni grijeh narušava svetost Crkve kao zajednice.
Danas smo pozvani otkrivati dimenzije Božje ljubavi, praštanja, milosrđa i otkupljenja, da istinski doživimo Boga kao prijatelja. Bog nas toliko ljubi te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. (usp. Iv 3, 16). Sam naš Gospodin Isus kaže: „Nitko nema već ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje“ (Iv 15, 13) Naša pravednost mora biti veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, stoga prije nego prinesemo Bogu dar, moramo se s njim pomiriti ako smo ga uvrijedili, moramo se pomiriti i s Crkvom, jer smo grijehom umanjili i njezinu svetost, moramo se pomiriti i s bližnjim, a moramo oprostiti i sebi, da bismo imali mir. Ne moramo očajnički pokušavati spasiti sami sebe jer nećemo uspjeti, radije priđimo Bogu poput razmetnog sina i njegova ljubav će nas do kraja povući k životu i po pomirenju dati novi život.



[1]Usp. S. KIERKEGAARD, The Sickness Unto Death, Princeton Uni. Press,Princeton New Jersey, 1941., str.9
[2]IVAN PAVAO II., Pomirenje i pokora, KS, Zagreb, 1996., br. 16.

četvrtak, 9. ožujka 2017.

KIŠA BLAGOSLOVA - četvrtak 1. korizmenog tjedna

U njega gledajte i razveselite se! 
(Ps 34, 6)
Razmišljati ćemo o molitvi. U onim trenucima kada su ga najviše tražili, kada je donosio odluke ili je bio pred odlučujućim trenucima svog života naš Gospodin Isus povlačio se na molitvu. U Svetom pismu imamo više mjesta koja o tome govore. Od Isusa učimo da uvijek treba moliti. Isus je bio čovjek molitve.
Za molitvu se traži stav poniznosti, to vidimo u primjeru carinika i farizeja koji su molili u Hramu. Farizej je stajao naprijed i u sebi je razmišljao o tomu kako je on dobar i što sve dobro čini, a carinik je stajao u dnu, u kutu, nije se usudio niti podignuti oči, prignut je glasno govorio molitvu da Bog oprosti njemu grešniku pri tom se udarajući u prsa. Njegov vanjski stav označavao je i njegovo nutarnje raspoloženje. Znamo koji je otišao opravdan.
Nadalje naša molitva mora biti istinita. Odnosno mora imati pravu, ispravnu nakanu. Isus nas upozorava kakva ne smije biti naša molitva kada kaže: „Čuvajte se pismoznanaca koji rado hodaju u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama, proždiru kuće udovičke još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda.“[1] Molitva koja nema istinitu i ispravnu nakanu nije molitva i neće biti uslišana!
Nadalje, molitva mora biti izričaj vjernosti Bogu Ocu. „Oče ako hoćeš otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja nego tvoja neka bude!“[2] Dakle, da bi molitva bila uslišana mora imati tri elementa: stav poniznosti, ispravnu nakanu te vjernost Ocu. Današnje evanđelje nas potiče: „Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!“[3] No, Sveto pismo nam također poručuje: „Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu njegovu, i ovo će vam se sve dodati.“[4] U evanđelju kojeg smo čuli prošli utorak sam Isus govori kakva bi trebala biti naša molitva kada kaže: „Kada molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije nego li ga zaištete.“[5] Često puta čujem žalopojke vjernika kako im molitva nije dobra jer im misli lutaju, pa govore nisu koncentrirani u molitvi. Postoji razlika između koncentracije i sabranosti. Koncentracija ili usmjerenost na predmet zamara i kratko traje, sabranost ili svijest da smo u Božjoj prisutnosti je nešto što nas oslobađa i dugotrajno je. Zato, iako je na početku molitve potrebna koncentracija, u tijeku molitve potrebna je sabranost. Bože moj, koji si me prvi ljubio, dopusti da ti sve predam, nek ne bude ničega u mome životu što nije povjereno, blagi Oče, tvojoj dobroti.
Kiša pada i u pustinji i tada pustinja ozeleni i procvjeta! Cvijeće i tamo raste. Pustinjsko cvijeće spada među najljepše! Nešto slično se događa u duši i životu istinskih molitelja. Kršćanska molitva nikada nije monolog. Molitva mora biti prije svega, na prvom mjestu. Ona je kiša Božjeg blagoslova i garancija uspješnosti našeg djelovanja!


[1]Lk 20, 46-47
[2]Lk 22, 42
[3]Mt 7, 7
[4]Mt 6, 33
[5]Mt 6, 7-8

srijeda, 8. ožujka 2017.

OAZA - srijeda 1. korizmenog tjedna

Srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti! 
(Ps 51, 19)

Oaza je mjesto odmora, nade i života u pustinji. Teško je uvijek biti zadnji u redu. Teško je kada te uvijek biraju zadnjeg ili kada te izostave. Teško je kada nitko ne računa na tebe. Možeš se danas upitati i kako se sve to odražava na tvoje mišljenje o samome sebi, na tvoj osjećaj samopoštovanja. One zadnje, na dnu društvene ljestvice lako je zaboraviti. Upitaj se kako se ti odnosiš prema onima koji su slabiji od tebe? Koji su na društvenoj ljestvici niže rangirani nego ti. Ponekad se uistinu osjećamo kao vreća pšenice koju svi tuku i udaraju, no kako je zrno unutar vreće jako maleno ništa mu se ne događa, pa i kada bi se cijela vreća raspala od udaraca tad se tek steknu preduvjeti da milosni vjetrovi nose zrnca naše dobrote, žrtve, ljubaznosti, rada i molitve na sve četiri strane svijeta i tako naš život postaje plodonosan, ne toliko po onome što nam se događa izvana koliko po onome što nosimo iznutra.
Sveto pismo nam poručuje da postoji nada i za one beznadne. I to ne samo nada. Isus vidi da će oni zadnji doći na prvo mjesto. Zato što god učiniš posljednjemu, siromašnome, obespravljenome, to činiš Isusu. Takvo djelovanje stvara oazu u pustinji života. Pitanje je samo vjeruješ li ti u to!?
Ninivljani su se obratili na propovijed Joninu, jer je Jonin govor ispunio njihovo srce drugačijim sadržajem i oni su mogli zaživjeti u novosti života. Kraljica Juga unatoč svom bogatstvu sve je ostavila da čuje Salomonovu mudrost jer je osjećala da je njenom srcu potrebno nešto više da živi punim životom.
Ti danas ne trebaš tražiti izvanredna čudesa jer se čudo u tvom životu događa neprestano. Sam Bog ti se daje u Euharistiji kao hrana, u molitvi te sluša, daje ti pregršt milosti u tvojoj svakodnevici da bi uspješno koračao putem vjere. Ti danas primaš neograničeno mnogo više nego su primili Ninivljani. Čuješ daleko veću mudrost nego je čula Kraljica Juga. Bog je stvorio svakog čovjeka kao jedinstveno biće. S posebnim planom. Zato je svaki pojedinac neograničeno vrijedan i treba uživati naše poštovanje, i ako mu je potrebna, i našu pomoć.

Vjera nam ne smije biti samo na jeziku, nego se mora pokazati i u našem djelovanju. Nemojmo čekati prirodne ili druge katastrofe da bismo se sjetili kako imamo vršiti djela milosrđa i ljubavi prema bližnjemu. Danas si pozvan činiti dobro i stvarati oaze. Neka one budu mjesta prihvaćanja za one koji se osjećaju odbačeni. Mjesta ljubavi za one koji se ne osjećaju voljeni. Mjesta vjere za one koji sumnjaju. Mjesta nade za one očajne. Mjesta radosti za one koji tuguju. I kamo sreće da tvoje ponašanje bude takvo da svatko tko te gleda ili razgovara s tobom može reći da si čovjek srca, da si čovjek koji živi evanđelje.

srijeda, 21. rujna 2016.

Posvemašnja predanost i zaogrnutost Kristom

»Uziđe Isus na goru i pozove koje sam htjede. I dođoše k njemu. I ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati s vlašću da izgone đavle« (Mk 3, 13–15). Isus poziva učenike. U pozivu veliku snagu nose riječi koje upućuju na razlog poziva: da budu s njim! To znači da Isus nije samo onaj koji u majčinoj utrobi oblikuje i prije toga poznaje i posvećuje za proroke, nego je i onaj koji trajno prati zvanje apostolâ (usp. Jr 1, 5). Apostoli su pozvani i poslani, no između ta dva predanja Isus zahtijeva vrijeme izgradnje kako bi apostoli ušli u dublji odnos prijateljstva i zajedništva s njim. Vrijeme bivanja s njim vrijeme je sjemeništa, odnosno bogoslovije (Katekizam Katoličke Crkve, br. 858–860).

To vrijeme između poziva i poslanja možemo nazvati vremenom radosti, produbljivanja odnosa, ali isto tako i vremenom odricanja i traganja. Kristov učenik u tom vremenu mira, kako bi sve više tragao za Učiteljem, pozvan je na trajni nemir. Taj nemir nije nemir ovoga svijeta, nego nemir koji proizlazi iz nemirenja s trenutačnim stanjem. On upućuje na želju za pronalaskom punine ljubavi. Također označava i spremnost učenika na stalno dovođenje u pitanje, jer to je jedini način za izgradnju i ulazak u puninu i izobilje Kristove radosti. Ako nismo spremni rušiti oštećene dijelove građevine našega života, nikada nećemo uspjeti izgraditi stabilnu građevinu, iz koje će odsijevati čvrstoća predanja, stabilnosti, sigurnosti ...
         Vrijeme formacije svećeničkih kandidata vrijeme je traganja, pronalaska i ljubljenja Onoga koji poziva. Znači li to da nakon toga vremena treba prestati tragati, pronalaziti i ljubiti? Nikako! Nakon vremena formacije, odnosno nakon primanja svetoga reda, svećenik je pozvan na još veću potragu za Onim kojega je u godinama formacije tražio, nalazio i ljubio. Ako smo jednom izgradili kuću, to ne znači da popravci na njoj više nikada neće biti potrebni. Tako i svećenik shvaća da svoje duhovno postojanje duguje radosnim susretima izgradnje u sjemeništu, te prosvijetljen radošću toga iskrenog iskustva i dalje želi tragati kako bi se neprestano predavao i zaogrtao Kristom. Tako dolazimo do naslova ovoga članka i shvaćamo da je sinonim za posvemašnju predanost i zaogrnutost Kristom trajnost traganja, pronalaska i ljubljenja. Drugog puta nema jer »doista je Ljubav ... vrijedna jedne ljubavi!« (Josemaría Escrivá, Put, br. 171).
Katekizam Katoličke Crkve u broju 877 sve ove misli vrlo lijepo ujedinjuje na sljedeći način: »... Gospodin Isus uspostavio je dvanaestoricu ... Zajedno izabrani, oni su zajedno i poslani te će njihovo bratsko jedinstvo biti u službi bratskog zajedništva svih vjernika, koje će biti kao odraz i svjedočanstvo zajedništva božanskih osoba.« Svećenik treba biti odraz i svjedočanstvo zajedništva božanskih osoba – tako kaže Isus, Bog. Kako bi bio odraz i svjedočanstvo trojstvene ljubavi, svećeniku, u svojoj ograničenosti, kao Božjem stvorenju ne preostaje drugi put nego da i sam bude uvučen u Izvor ljubavi! Jer, kako možemo drugima dati ono što sami nemamo? Kontinuitet traganja za ljubavlju (posvemašnja predanost i zaogrnutost Kristom) jedini je put davanja te iste ljubavi onima kojima je svećenik poslan. Sveti Franjo Asiški vrlo jednostavno govori: »Posveti sebe i posvetit ćeš društvo.«


Čovjek sam sebi nikada ne može biti mjerilo. Mogu izraziti mišljenje o tome kakav se sam sebi činim, ali pritom ne mogu izbjeći subjektivnost. O tome jesam li na pravom putu, trebam li se pomaknuti lijevo ili desno, može mi reći samo onaj koji je čvrsto ukorijenjen u Onomu kojega i ja želim slijediti. Upravo zbog toga važno je imati kvalitetno duhovno vodstvo. Bez takvoga vodstva nema potpunog predanja i zaodjenutosti Kristovom milošću. Čak je i Isus svoje molitve upućivao Ocu i tražio savjete. Koliko li je tek nama potreban duhovni otac! Duhovnom vođi treba povjeriti sve: želju za svetošću, svakidašnje zaprjeke koje utječu na unutarnji život, sve padove i uzdignuća. Takvo vodstvo zahtijeva apsolutnu iskrenost i u njemu se ne smije dopustiti ni najmanja tajna. Valja duboko otvoriti dušu bez okolišanja i straha, inače bi onaj u početku ravan put postajao sve zapleteniji, a ono što je na početku bilo sitnica, pretvorilo bi se u gušeći zalogaj. Escrivá kaže: »Oni su od drva od kojega se prave sveci – kažu o nekim ljudima. Bez obzira na to što sveci nisu bili od drva, nije dovoljno imati samo drvo. Treba mnogo poslušnosti duhovnome vođi i mnogo poučljivosti milosti. Ako se, naime, ne dopusti milosti Božjoj i duhovnome vođi da vrše svoje djelo, nikada se ne će pojaviti kip, lik Isusov, u koji se pretvara sveti čovjek. A ovo drvo od kojega se prave sveci ne će, bez obrade, biti ništa više osim bezličnog drva za vatru ... za dobru vatru, ako je bilo dobro drvo!« (Josemaría Escrivá, Put, br. 56).
Mnogi često postavljaju pitanje smisla celibata i takvog načina života u svijetu prepunom pretjerano istaknutih seksualnih vrijednosti. U svijetu erosa to se, kako to neki vole reći, čini srednjovjekovnim. Celibat nije nešto što moram trpjeti da bih ostvario zacrtani cilj, a nikako nije ni samo pitanje discipline, kao što neki govore.
Čovjek je biće koje od rođenja teži zadovoljenju svojih potreba. Od zraka, dojenja, hrane ... Možemo reći da je čovjek biće koje želi, biće želja koje uvijek teži ispunjenju nečega. Kada je želja jednom zasićena, ona nestaje jer je istrošena u užitku. Muškarac i žena jedno prema drugomu privučeni su željom. Kada su uzeli ono što su željeli, zadovoljavaju se, a želja nestaje do ponovnog pojavljivanja, jer je istrošena u užitku.
    Kako bismo razumjeli smisao katoličkog celibata, osvrnimo se nakratko na budistički celibat. On ne teži samo neispunjenju užitka nego tomu da se želja ubije, da postane nirvana, ništavilo. No mi dobro znamo da smrt ne uklanja život; kršćanska smrt dovodi čovjeka do otajstva Boga, i tako čuva život.
    Svećenik živeći celibat ne uklanja samu želju, nego je odbija potrošiti u užitku. Želja ne postaje požuda, jer je ona duhovna stvarnost. Odbijajući istrošiti želju, on ju čuva u izvornosti, povezanu s Vječnim Izvorom. U takvom odricanju u kojem želja ne biva izjednačena s požudom, izručujući se Kristu koji je izvor svake ljubavi, svećenik stječe obilje milosti i biva zaogrnut njegovom ljubavlju.
Možemo reći da celibat sam po sebi nije normalan jer je prirodno da želja teži zadovoljenju i da nestane kada je zadovoljena (primjerice, kada sam žedan, popijem vodu i tada više nisam žedan). Svećenik čuva želju netaknutom i traži drugi izlaz od zadovoljenja želje u biološkom ili osjetilnom užitku. Stanje celibata ne samo da nije normalno nego je neljudsko. Jednostavno nije prirodno da želja ostane nezadovoljena. Kada su apostoli tražili objašnjenje od Gospodina, on je rekao: »Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće« (usp. Mt 19) . Na tragu Isusovih riječi možemo reći da stanje celibata nadilazi čovjeka, stanje je to koje nije naravno. No to ne znači da je protunaravno, nego da je nadnaravno. A to nadnaravno znači da se može razumjeti samo po vjeri i po milosti. Gledano zemaljskim očima, celibat je, uz nenormalnost i neljudskost, jedna velika glupost, besmisao, ludost. Naravno da celibat ne razumije čovjek koji se ograničio samo na ovaj svijet jer, kako smo rekli, celibat pripada onomu iznad naravi.
    Čovjek je čežnja prema Apsolutnom i Beskrajnom. U današnjem svijetu zarobljeni smo zemaljskim ciljevima neumjerenosti, koji nam se svim silama nameću i u nama žele stvoriti potrebu koja zapravo uopće nije potrebna (jedi, pij, uživaj, kupuj, diži kredite, provlači kartice ...). Život u celibatu prosvjed je protiv takve otuđenosti i prividnosti: njime se odbija da se čovjek svede samo na potrošnu robu. Celibat govori da je čovjek više od sitog trbuha, više od seksa... on je žeđ koja se ne može zadovoljiti niti utažiti ničim zemaljskim.
    »Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada ...« (Iv 4, 13–14).
     Ako ja svoju žeđ želim nasititi putem seksualnih ponuda ili potrošačkog duha, ponovno ću biti žedan. Prihvaćanje celibata radi kraljevstva nebeskog uključuje tri koraka s obzirom na seksualnu želju: prihvaćanje biti žedan, prihvaćanje ostati žedan, i nošenje te žeđi Bogu ne tražeći njezino zadovoljenje na zemlji.


Hrvoje Zovko, Vjesnik biskupa Langa

ponedjeljak, 9. svibnja 2016.

KAKO PREPOZNATI BOŽJU VOLJU?

KRISTINA PITA:
Poštovani don Filipe, molila bih vas za savjet. Imam 21 godinu, studentica sam. Prije 2 godine susrela sam živoga Boga, koji od tada mijenja moj život, iako sam u crkvi od malena (aktivan član). Prije godinu i pol dana počela sam pisati o čistom hodanju i svemu što ide uz to. Osjećam Božju blizinu i prisutnost u svome životu. No studij i pisanje nisu ispunili moje dubine i redovito se pitam što Bog želi od mene? Zašto ne osjećam neku ljubav prema tome? Iako piše o čistoći, braku, itd. nikako se ne mogu zamisliti s nekim, niti sam imala ikada neku vezu. Jesam li sebična  ili što? Jednostavno kao da postoji neka barijera. Javljaju mi se mladi ljudi kojima moje pisanje koristi, Bogu hvala. Meni se sve češće javljaju misli o samostanu i posvećenom životu, premda ja nikada ne bih mogla vjerovati da se to meni može dogoditi (nekoliko osoba mi je spomenulo duhovni poziv, ali opet bilo je i onih koji me vide u braku). Kako razlučiti što Bog želi? Nekako nisam ispunjena i čeznem za nečim što ni samoj sebi ne mogu objasniti. Hvala Vam unaprijed na strpljenju i odgovoru. Bvb!

DRAGA KRISTINA,
Svaki poziv bilo na obiteljski život bilo na posvećeni život u redovništvu ili u svećeništvu je uvijek Božji poziv. Obično poziv na brak osoba konkretizira kada upozna onu drugu osobu s kojom bi htjela biti u braku i tako ostvariti vrhunac prijateljstva i ljubavi s tom osobom u bračnom životu. I u pozivu na posvećeni život osoba konkretizira svoj poziv tako što se više približava i upoznaje s karizmom određene redovničke ustanove i tu produbljuje svoj poziv za redovništvo koje se na kraju ostvaruje u redovničko zvanje.
Napisala si – redovito se pitam što Bog želi od mene? – i to mi se dopalo, svaki kršćanin je uvijek pozvan osluškivati Božju volju u svojemu životu. Nadalje, analiziram tvoje pismo – meni se sve češće javljaju misli o samostanu i posvećenom životu, premda ja nikada ne bih mogla vjerovati da se to meni može dogoditi. – Čitajući ovu rečenicu nasmješio sam se vjerojatno jer sam se sjetio da sam i sam nekada napisao nešto slično. Možda ne bi bilo loše pronaći neku dobru redovnicu koju poznaješ i u razgovoru s njom nastojati razjasniti ove dvojbe koje u sebi imaš, danas mnogi samostani nude vrijeme da se u njima proboravi i upozna zajednica i život u njoj to bi koristilo svakom kršćaninu da malo odahne u Božjoj blizini, a vjerujem da će onda i naše misli biti jasnije i razumljivije. [Ako ne znaš komu bi se mogla javiti možeš mi poslati mjesto stanovanja ili studija pa mogu preporučiti neku redovnicu koja će ti sigurno pomoći u tom pogledu]. U devetnici smo svetkovine Duhova, pa ne mogu a da se ne prisjetim kako su se upravo apostoli u ovom vremenu između Uzašašća i Duhova vratili u Jeruzalem s velikom radošću te su sve vrijeme u Hramu blagoslivljali Boga. Radost je bila znak da su počeli razumijevati koje je bilo Isusovo poslanje te su se okrenuli molitvi i blagoslivljanju Boga kako bi smogli snage prihvatiti i svoje poslanje. Malodušje i nedostatak radosti današnjih mladih pokazatelj je samo nezrelosti njihova kršćanskog svjedočenja, kao što je apostolima bilo potrebno družiti se s Isusom četrdeset dana nakon Uskrsa i nama je to potrebno da shvatimo smisao Njegove žrtve, smrti i uskrsnuća, kako bismo onda u radosti mogli prihvatiti i vlastite žrtve i križeve i kako bi i naš život bio plodonosno svjedočenje. Stoga i ja nemam boljeg savjeta od ovog – okreni se molitvi i blagoslivljanju Boga kako bi razumjela Isusovo poslanje i kako bi smogla snage prihvatiti i svoje kršćansko poslanje.

Moliti ću se za tebe!
Od srca svako dobro!